
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“
foto: sava radovanović / tanjug
Otkud ta “oaza ljubavi i lepote” usred društva ispunjenog mržnjom, agresijom, gde su prostakluk i netolerantnost uspostavljeni kao osnovni model ponašanja? Odakle taj pozitivni naboj koji razoružava i najveće mizantrope, odakle ta ozarena lica na koja smo davno zaboravili? To je nešto na šta nismo navikli i što zaista prija, ili što bi rekao narod “ovo, bre, leči”
Kada je hrvatski košarkaš Hezonja pogodio četvrtu trojku na utakmici Partizan – Real i za taj potez bio nagrađen burnim aplauzom, definitivno mi se potvrdilo da su utakmice KK Partizan prešle u dimenziju koju više nije lako objasniti. Logično je bilo, mislim i samom Hezonji, da mu viču “ustašo”, “pičko hrvatska” i slične epitete iz arsenala uvreda koje slušamo već više od trideset godina. Ne, dobio je aplauz. Na kraju utakmice ispraćen je ovacijama.
Već duže vreme utakmice KK Partizan predstavljaju čudesan fenomen; odavno nisu više samo spektakularan sportski događaj. Čuveni svetski sajt “100 stvari koje morate videti kada dođete u Evropu” uvrstio je Partizanove utakmice u Areni.
I jeste to čudesna atmosfera. Preko 20.000 ljudi navija, peva kao jedan sve vreme. I kada Partizan gubi.
Međutim, ono što je najteže objasniti – i to je istinski fenomen – otkud ta “oaza ljubavi i lepote” usred društva ispunjenog mržnjom, agresijom, gde su prostakluk i netolerantnost uspostavljeni kao osnovni model ponašanja? Odakle taj pozitivni naboj koji razoružava i najveće mizantrope, odakle ta ozarena lica na koja smo davno zaboravili? To je nešto na šta nismo navikli i što zaista prija, ili što bi rekao narod “ovo, bre, leči”. Jer, na utakmicama Partizana u Areni videćete drage ljude koje dugo niste videli. Videćete i ove druge, ali verujte mi, i oni ta dva sata izgledaju drugačije. Kao da su se okupili ljudi koji nikad nisu pristali da uđu u rovove koje je ova vlast iskopala ili su iz njih na trenutak izašli i mnogo se bolje osećaju. Ima tu i ljudi iz regiona, ima stranaca, ima i zvezdaša.
Za sve je, naravno, najzaslužniji “trener nad trenerima”, gospodin Željko Obradović. Na temeljima koje je vaspostavio Dule Vujošević, kada je davnih godina u tandemu sa Saletom Danilovićem uveo Partizan u Fajnal for, Željko je ponovo sagradio “Partizanovu sigurnu i toplu kuću”. Za dolazak Željka Obradovića najzaslužniji je predsednik Srbije. Oni koji ga ne vole rekli su odmah: “Od tolike hiperaktivnosti ubode i nešto dobro.” Okoreli partizanovci i zvezdomrsci dodali su na to: “Jeste, ali je odmah dao Zvezdi tri miliona da dovede Kampaca i bude bolja od Partizana.” Komentara je uvek bilo i biće, ali predsednik je uradio dobru stvar i za srpski sport i za društvo uopšte. Ne znam da li je tako planirao, ali iskreno se nadam da se i on ovome raduje. Prestali su i da pogrdno skandiraju njegovo ime. I ne treba to da rade. Ne treba nijednim gestom da nas vraćaju u surovu realnost koja nas čeka van zidina Arene.
Na čelu uprave Partizana je Ostoja Mijailović, visokopozicionirani funkcioner SNS-a. Treba li zato što smo politički neistomišljenici da mu umanjimo zasluge. Ne. Treba da kažemo: “Bravo, Ostoja.” To je duh Partizanove Arene. To je društvo u kome bih, bar ja, voleo da živim.
Da li se duh Partizanove Arene može preliti na celo društvo? Ne verujem da može. Nije realno. Koliko će još da traje? Niko to ne zna. Ali dok traje, lepo je. I treba ga zapamtiti, jer to ipak znači da je moguće…

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve