

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Otkud ta “oaza ljubavi i lepote” usred društva ispunjenog mržnjom, agresijom, gde su prostakluk i netolerantnost uspostavljeni kao osnovni model ponašanja? Odakle taj pozitivni naboj koji razoružava i najveće mizantrope, odakle ta ozarena lica na koja smo davno zaboravili? To je nešto na šta nismo navikli i što zaista prija, ili što bi rekao narod “ovo, bre, leči”
Kada je hrvatski košarkaš Hezonja pogodio četvrtu trojku na utakmici Partizan – Real i za taj potez bio nagrađen burnim aplauzom, definitivno mi se potvrdilo da su utakmice KK Partizan prešle u dimenziju koju više nije lako objasniti. Logično je bilo, mislim i samom Hezonji, da mu viču “ustašo”, “pičko hrvatska” i slične epitete iz arsenala uvreda koje slušamo već više od trideset godina. Ne, dobio je aplauz. Na kraju utakmice ispraćen je ovacijama.
Već duže vreme utakmice KK Partizan predstavljaju čudesan fenomen; odavno nisu više samo spektakularan sportski događaj. Čuveni svetski sajt “100 stvari koje morate videti kada dođete u Evropu” uvrstio je Partizanove utakmice u Areni.
I jeste to čudesna atmosfera. Preko 20.000 ljudi navija, peva kao jedan sve vreme. I kada Partizan gubi.
Međutim, ono što je najteže objasniti – i to je istinski fenomen – otkud ta “oaza ljubavi i lepote” usred društva ispunjenog mržnjom, agresijom, gde su prostakluk i netolerantnost uspostavljeni kao osnovni model ponašanja? Odakle taj pozitivni naboj koji razoružava i najveće mizantrope, odakle ta ozarena lica na koja smo davno zaboravili? To je nešto na šta nismo navikli i što zaista prija, ili što bi rekao narod “ovo, bre, leči”. Jer, na utakmicama Partizana u Areni videćete drage ljude koje dugo niste videli. Videćete i ove druge, ali verujte mi, i oni ta dva sata izgledaju drugačije. Kao da su se okupili ljudi koji nikad nisu pristali da uđu u rovove koje je ova vlast iskopala ili su iz njih na trenutak izašli i mnogo se bolje osećaju. Ima tu i ljudi iz regiona, ima stranaca, ima i zvezdaša.
Za sve je, naravno, najzaslužniji “trener nad trenerima”, gospodin Željko Obradović. Na temeljima koje je vaspostavio Dule Vujošević, kada je davnih godina u tandemu sa Saletom Danilovićem uveo Partizan u Fajnal for, Željko je ponovo sagradio “Partizanovu sigurnu i toplu kuću”. Za dolazak Željka Obradovića najzaslužniji je predsednik Srbije. Oni koji ga ne vole rekli su odmah: “Od tolike hiperaktivnosti ubode i nešto dobro.” Okoreli partizanovci i zvezdomrsci dodali su na to: “Jeste, ali je odmah dao Zvezdi tri miliona da dovede Kampaca i bude bolja od Partizana.” Komentara je uvek bilo i biće, ali predsednik je uradio dobru stvar i za srpski sport i za društvo uopšte. Ne znam da li je tako planirao, ali iskreno se nadam da se i on ovome raduje. Prestali su i da pogrdno skandiraju njegovo ime. I ne treba to da rade. Ne treba nijednim gestom da nas vraćaju u surovu realnost koja nas čeka van zidina Arene.
Na čelu uprave Partizana je Ostoja Mijailović, visokopozicionirani funkcioner SNS-a. Treba li zato što smo politički neistomišljenici da mu umanjimo zasluge. Ne. Treba da kažemo: “Bravo, Ostoja.” To je duh Partizanove Arene. To je društvo u kome bih, bar ja, voleo da živim.
Da li se duh Partizanove Arene može preliti na celo društvo? Ne verujem da može. Nije realno. Koliko će još da traje? Niko to ne zna. Ali dok traje, lepo je. I treba ga zapamtiti, jer to ipak znači da je moguće…


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve