

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


U Srbiji pritisnutoj zaostalošću, siromaštvom i raznim drugim problemima, uključujući odnose sa moćnim državama sveta (Kosovo, EU, Rusija, Hag) retko se razmišlja o budućnosti, čak i onoj koja je od nas udaljena samo nekoliko godina. Naša, u svakom pogledu nejaka, politička elita teško se nosi sa ekonomskim, socijalnim i političkim problemima svakodnevice tako da nije u stanju da razmišlja o tome šta nam donosi budućnost a još manje da se priprema za nju. Naša je politika stoga samo reaktivna jer je politička elita stalno prinuđena da se nosi samo sa najvećim gorućim problemima koji odmah traže rešenje. Mi nemamo nikakav plan društvenog razvoja, a čini mi se ni mnogo ideja kuda će i kako ići naše društvo osim da bi bilo dobro da što pre uđemo u EU i njoj (kao da mi nećemo u tome učestvovati) prepustimo brigu o strategiji našeg daljeg razvoja. U pozadini svega je i nekoliko ideoloških tlapnji pa i čistih gluposti. Naša nova politička elita je, pod uticajem neoliberalnih ekonomista, po dolasku na vlast 2000. godine zaista verovala da će slobodno tržište (uz pomoć privatizacije) rešiti sve ekonomske probleme a da je pripremanje za budućnost, tj. planiranje društvenog razvoja samo recidiv komunizma propustivši da vidi šta je ta racionalna metoda prilagođavanja na osnovu predviđanja budućnosti donela Japanu, Irskoj, Finskoj, Južnoj Koreji, pa i Kini. Čak i sada, pošto je neoliberalni ekonomski koncept pao u SAD, EU i širom sveta u ekonomskoj krizi koja tek treba da u punoj snazi stigne i u Srbiju, naši ekonomski gurui, odlazeći u autizam iz religijskih razloga, i dalje ponavljaju svoje neoliberalne mantre, a političari koji se bave privredom to ideologijski provode verujući u nepogrešivost MMF-a iako se svuda u svetu traži da on menja svoju politiku koja se pokazala nefunkcionalnom. Najzanimljiviji je, ipak, fenomen parohijalizma, tj. uverenja naše elite da se nas ne tiču svetska kretanja makar bila i vrlo dramatična. Tako se verovalo (sada već manje) da nas neće ni dotaći svetska ekonomska kriza koja se meri sa onom iz tridesetih godina prošlog veka da i ne pominjemo globalne klimatske promene čije smo početke već osetili, za koje se, verovatno iz gluposti, veruje da će se desiti negde drugde i nekim drugim ljudima.
Zaključak je da je naša elita prilično nespremna za budućnost i sve ono što nam ona donosi.
Svet, EU, pa i Srbija sada ulaze u razdoblje u kojem, zbog niza dramatičnih prirodnih i društvenih promena, neće mnogo vredeti stare teorije i prakse ekonomskog i društvenog razvoja. Da bi se rešili novi problemi biće potrebno mnogo kreativnosti i novi pristupi. U svemu tome naučna istraživanja, tehnološke inovacije i nove društvene prakse imaće veliku ulogu. Društva koja imaju razvijenu nauku, naprednu tehnologiju i spremna su za društvene inovacije lakše će se i sa manje štete prilagoditi dramatičnim promenama koje nas očekuju. U svakom slučaju treba dići ruke od starih ideologija (od komunizma do neoliberalizma) jer ne nude praktične odgovore na nove probleme i izazove koje budućnost nosi.
Elita i građani Srbije su u proteklih dve decenije pokazali izvestan stepen sposobnosti za prilagođavanje, ali su pravljene i velike greške koje su dovele do značajnih gubitaka života ljudi, materijalnog bogatstva pa i ugleda zemlje. Zbog prethodnih gubitaka mi sebi ne možemo dopustiti nove ozbiljne greške posebno zbog toga što će problemi koje nosi budućnost možda biti i veći od onih s kojima smo se nosili u skoroj prošlosti. Da li će elita (pre svega) i građani Srbije biti dorasli izazovima koje nosi budućnost ostaje da se vidi, ali nam se loše piše ako ne budu!


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve