
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan
U Srbiji pritisnutoj zaostalošću, siromaštvom i raznim drugim problemima, uključujući odnose sa moćnim državama sveta (Kosovo, EU, Rusija, Hag) retko se razmišlja o budućnosti, čak i onoj koja je od nas udaljena samo nekoliko godina. Naša, u svakom pogledu nejaka, politička elita teško se nosi sa ekonomskim, socijalnim i političkim problemima svakodnevice tako da nije u stanju da razmišlja o tome šta nam donosi budućnost a još manje da se priprema za nju. Naša je politika stoga samo reaktivna jer je politička elita stalno prinuđena da se nosi samo sa najvećim gorućim problemima koji odmah traže rešenje. Mi nemamo nikakav plan društvenog razvoja, a čini mi se ni mnogo ideja kuda će i kako ići naše društvo osim da bi bilo dobro da što pre uđemo u EU i njoj (kao da mi nećemo u tome učestvovati) prepustimo brigu o strategiji našeg daljeg razvoja. U pozadini svega je i nekoliko ideoloških tlapnji pa i čistih gluposti. Naša nova politička elita je, pod uticajem neoliberalnih ekonomista, po dolasku na vlast 2000. godine zaista verovala da će slobodno tržište (uz pomoć privatizacije) rešiti sve ekonomske probleme a da je pripremanje za budućnost, tj. planiranje društvenog razvoja samo recidiv komunizma propustivši da vidi šta je ta racionalna metoda prilagođavanja na osnovu predviđanja budućnosti donela Japanu, Irskoj, Finskoj, Južnoj Koreji, pa i Kini. Čak i sada, pošto je neoliberalni ekonomski koncept pao u SAD, EU i širom sveta u ekonomskoj krizi koja tek treba da u punoj snazi stigne i u Srbiju, naši ekonomski gurui, odlazeći u autizam iz religijskih razloga, i dalje ponavljaju svoje neoliberalne mantre, a političari koji se bave privredom to ideologijski provode verujući u nepogrešivost MMF-a iako se svuda u svetu traži da on menja svoju politiku koja se pokazala nefunkcionalnom. Najzanimljiviji je, ipak, fenomen parohijalizma, tj. uverenja naše elite da se nas ne tiču svetska kretanja makar bila i vrlo dramatična. Tako se verovalo (sada već manje) da nas neće ni dotaći svetska ekonomska kriza koja se meri sa onom iz tridesetih godina prošlog veka da i ne pominjemo globalne klimatske promene čije smo početke već osetili, za koje se, verovatno iz gluposti, veruje da će se desiti negde drugde i nekim drugim ljudima.
Zaključak je da je naša elita prilično nespremna za budućnost i sve ono što nam ona donosi.
Svet, EU, pa i Srbija sada ulaze u razdoblje u kojem, zbog niza dramatičnih prirodnih i društvenih promena, neće mnogo vredeti stare teorije i prakse ekonomskog i društvenog razvoja. Da bi se rešili novi problemi biće potrebno mnogo kreativnosti i novi pristupi. U svemu tome naučna istraživanja, tehnološke inovacije i nove društvene prakse imaće veliku ulogu. Društva koja imaju razvijenu nauku, naprednu tehnologiju i spremna su za društvene inovacije lakše će se i sa manje štete prilagoditi dramatičnim promenama koje nas očekuju. U svakom slučaju treba dići ruke od starih ideologija (od komunizma do neoliberalizma) jer ne nude praktične odgovore na nove probleme i izazove koje budućnost nosi.
Elita i građani Srbije su u proteklih dve decenije pokazali izvestan stepen sposobnosti za prilagođavanje, ali su pravljene i velike greške koje su dovele do značajnih gubitaka života ljudi, materijalnog bogatstva pa i ugleda zemlje. Zbog prethodnih gubitaka mi sebi ne možemo dopustiti nove ozbiljne greške posebno zbog toga što će problemi koje nosi budućnost možda biti i veći od onih s kojima smo se nosili u skoroj prošlosti. Da li će elita (pre svega) i građani Srbije biti dorasli izazovima koje nosi budućnost ostaje da se vidi, ali nam se loše piše ako ne budu!

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve