
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“
U Srbiji pritisnutoj zaostalošću, siromaštvom i raznim drugim problemima, uključujući odnose sa moćnim državama sveta (Kosovo, EU, Rusija, Hag) retko se razmišlja o budućnosti, čak i onoj koja je od nas udaljena samo nekoliko godina. Naša, u svakom pogledu nejaka, politička elita teško se nosi sa ekonomskim, socijalnim i političkim problemima svakodnevice tako da nije u stanju da razmišlja o tome šta nam donosi budućnost a još manje da se priprema za nju. Naša je politika stoga samo reaktivna jer je politička elita stalno prinuđena da se nosi samo sa najvećim gorućim problemima koji odmah traže rešenje. Mi nemamo nikakav plan društvenog razvoja, a čini mi se ni mnogo ideja kuda će i kako ići naše društvo osim da bi bilo dobro da što pre uđemo u EU i njoj (kao da mi nećemo u tome učestvovati) prepustimo brigu o strategiji našeg daljeg razvoja. U pozadini svega je i nekoliko ideoloških tlapnji pa i čistih gluposti. Naša nova politička elita je, pod uticajem neoliberalnih ekonomista, po dolasku na vlast 2000. godine zaista verovala da će slobodno tržište (uz pomoć privatizacije) rešiti sve ekonomske probleme a da je pripremanje za budućnost, tj. planiranje društvenog razvoja samo recidiv komunizma propustivši da vidi šta je ta racionalna metoda prilagođavanja na osnovu predviđanja budućnosti donela Japanu, Irskoj, Finskoj, Južnoj Koreji, pa i Kini. Čak i sada, pošto je neoliberalni ekonomski koncept pao u SAD, EU i širom sveta u ekonomskoj krizi koja tek treba da u punoj snazi stigne i u Srbiju, naši ekonomski gurui, odlazeći u autizam iz religijskih razloga, i dalje ponavljaju svoje neoliberalne mantre, a političari koji se bave privredom to ideologijski provode verujući u nepogrešivost MMF-a iako se svuda u svetu traži da on menja svoju politiku koja se pokazala nefunkcionalnom. Najzanimljiviji je, ipak, fenomen parohijalizma, tj. uverenja naše elite da se nas ne tiču svetska kretanja makar bila i vrlo dramatična. Tako se verovalo (sada već manje) da nas neće ni dotaći svetska ekonomska kriza koja se meri sa onom iz tridesetih godina prošlog veka da i ne pominjemo globalne klimatske promene čije smo početke već osetili, za koje se, verovatno iz gluposti, veruje da će se desiti negde drugde i nekim drugim ljudima.
Zaključak je da je naša elita prilično nespremna za budućnost i sve ono što nam ona donosi.
Svet, EU, pa i Srbija sada ulaze u razdoblje u kojem, zbog niza dramatičnih prirodnih i društvenih promena, neće mnogo vredeti stare teorije i prakse ekonomskog i društvenog razvoja. Da bi se rešili novi problemi biće potrebno mnogo kreativnosti i novi pristupi. U svemu tome naučna istraživanja, tehnološke inovacije i nove društvene prakse imaće veliku ulogu. Društva koja imaju razvijenu nauku, naprednu tehnologiju i spremna su za društvene inovacije lakše će se i sa manje štete prilagoditi dramatičnim promenama koje nas očekuju. U svakom slučaju treba dići ruke od starih ideologija (od komunizma do neoliberalizma) jer ne nude praktične odgovore na nove probleme i izazove koje budućnost nosi.
Elita i građani Srbije su u proteklih dve decenije pokazali izvestan stepen sposobnosti za prilagođavanje, ali su pravljene i velike greške koje su dovele do značajnih gubitaka života ljudi, materijalnog bogatstva pa i ugleda zemlje. Zbog prethodnih gubitaka mi sebi ne možemo dopustiti nove ozbiljne greške posebno zbog toga što će problemi koje nosi budućnost možda biti i veći od onih s kojima smo se nosili u skoroj prošlosti. Da li će elita (pre svega) i građani Srbije biti dorasli izazovima koje nosi budućnost ostaje da se vidi, ali nam se loše piše ako ne budu!

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve