Nije lako premijeru i ministru unutrašnjih poslova Ivici Dačiću. Umjesto da pod barjakom borbe protiv kriminala i korupcije stiče poene u izbornoj kampanji, čovjek je prinuđen da se pravda i mijenja teme – što me pitate za mafiju dok obilježavam sto šesdeset i šest godina „Komunističkog manifesta“?
Riječ je, naravno, o dugo odlaganom i još duže najavljivanom saslušanju Branka Lazarevića. Sa „konferencije za štampu“ neimenovanog izvora, svi mediji objavili su identičan dio iskaza srpskog otpravnika poslova u Ateni i bivšeg Dačićevog šefa kabineta o njegovoj vezi sa Rodoljubom Radulovićem zvanim Miša Banana, članom narko-klana Darka Šarića (vidi tekst „Kad procure informacije“). Šteta što taj neimenovani izvor ne odgovara na pitanja. Na primjer – da li je Lazarević upoznao Dačića o interesovanjima Miše Banane, jer traženje informacija o tajnoj istrazi nije što i sređivanje svastici ličnih dokumenta preko reda? Zatim – da li je ministar imao običaj da i za druge prijatelje traži od svog šefa kabineta da im se nađe na usluzi? Konačno, što Lazarević zna o prirodi odnosa Dačić – Miša Banana; točnije – čime je to biznismen toliko zadužio ministra?
Nitko ozbiljan ne tvrdi da je Dačić u talu sa Šarićevim klanom. Naprotiv. Međutim, Lazarevićev iskaz dolazi na kraju čitavog niza policijskih skandala i afera iz kojih se teško može steći bilo kakav drugi dojam sem da je – najblaže rečeno – ministar u obavljanju svoje funkcije pokazao krajnji nemar i nekompetenciju. Da li je zato u samom finišu izborne kampanje realna sljedeća slika: poput Miroslava Miškovića, ispred kamera i izvještača sa mikrofonima, Ivica Dačić sa ličnom kartom u ruci gura staklena vrata na Palati federacije, a unutra ga, da se u svojstvu građana izjasni „na okolnosti“, čeka policijska radna grupa na čelu sa Bogdanom Pušićem? Teško. Nije samo riječ o imunitetu i političko-pravnim komplikacijama. Slučaj bivšeg premijera Hrvatske Ive Sanadera kao da upućuje da se ovakve scene odvijaju nakon isteka mandata: na domaćem planu nova vlada time stiče popularnost i kredibilitet u širokim narodnim masama, a na međunarodnom – potvrdu posvećenosti evropskim integracijama u smislu poglavlja 23 i 24 iz pristupnih pregovora.
SAM PROTIV SVIH: Već punu godinu dana, svaki put kada prvi potpredsjednik vlade Aleksandar Vučić spomene Šarića, Dačić dobije napad suhog kašlja. Zna se i zašto: afera „Banana“ ne samo da ga je koštala uticaja u policiji, već je i obesmislila njegovo toliko željenu premijersku funkciju. Na vrhuncu skandala u februaru 2013, činilo se da su izbori neizbježni. Nisu održani isključivo zato što Vučić još nije stigao da obavi sve ono za šta vjeruje da će mu na predstojećim izborima donijeti apsolutnu većinu u Skupštini. Naime, pad Dačićeve vlade prije sporazuma sa Prištinom ne samo da bi datum početka pregovora sa Evropskom unijom pomjerio u neodređenu budućnost, nego bi u Berlinu i Briselu doveo u pitanje i vjerodostojnost političkog salta predsjednika Srpske napredne stranke – duga sjenka generalnog sekretara Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja nije nešto čega se može otresti tek tako. Jednako važna bila je i unutrašnjopolitička scena. Početkom godine veći dio opozicije još se nije sveo na otužnu grupu lidera spremnih na sve samo da im Vučić udjeli mrvicu vlasti. Točnije: žeđ za koalicijom sa naprednjacima nije skrivana, ali se vjerovalo da će im uprkos dramatičnog porasta rejtinga nedostajati bar jedan značajan partner bez koga neće moći formirati vladu. To onda i te kako ima svoju cijenu, a tada, kao ni sada, Vučić nije želio da je plati. Dačić je, dakle, opstao.
Ipak, za sve to vrijeme, slučaj Lazarević stajao je na zidu poput one puške iz prvog čina. Ništa Dačiću nije pomoglo u pokušajima da izbaci metak iz cijevi prije nego što, neizbježno, opali u trećem činu ove policijsko-političke drame: ni pristanak da Milorad Veljović opstane na mjestu direktora policije kao izbor Aleksandra Vučića, ni prihvatanje izdiktiranog spisaka novih ministara iz Socijalističke partije Srbije u rekonstruiranoj vladi, ni ponuda lideru naprednjaka da se rotiraju na mjestima predsjednika i potpredsjednika vlade… Što javno kroz naprednjačke tabloide, a sva je prilika još i više kuloarski, predsjednik socijalista je stalno podsjećan na dvije stvari – svog bivšeg šefa kabineta i na onih sto i trideset diskova u Posebnom odjeljenju Višeg suda u Beogradu sa sve presretnutim „komunikacijama koje su pripadnici klana Darka Šarića ostvarili sa visokim državnim funkcionerima“.
Uprkos svemu, Dačić se nije predavao. Nemoć pariranja na domaćem terenu, nastojao je da nadoknadi podrškom iz inostranstvu, pogotovo iz Vašigtona, gdje – priča se po čaršiji – Vučić i ne stoji baš najbolje. Ideja je prosta: na bazi pune „posvećenosti“ Briselskom sporazumu, a i spremnosti na američka rješenja u drugim važnim regionalnim pitanjima, opstati u vlasti kao garant kontinuiteta dosadašnje prakse. U isto vrijeme, premijer je gledao i da bude rado viđen u Moskvi; njegovu „istočnu politiku“ i privrženost „tradicionalnim“ vezama sa Rusijom najbolje oslikava latentni sukob direktora „Srbijagasa“ Dušana Bajatovića i ministarke energetike Zorane Mihajlović. Ali, ako je inostrani adut palio tokom mandata ove, teško da će biti od značaja prilikom formiranja sljedeće Vlade. Pod jedan – Vučić je prepoznat i priznat od ključnih međunarodnih faktora kao krajnje kooperativan donosilac svih odluka u Srbiji; pod dva – bez kontrolnog pakata u novoj vladi, Dačić gubi svaku međunarodnu upotrebnu vrijednost; i, pod tri – evropejstvo novih kandidata za koaliciju sa naprednjacima daleko je starije i uvjerljivije od onog lidera socijalista. Inače, diplomate velikih sila ionako su sklone „novim političkim realnostima“ i kratkom pamćenju.
ŠTA DALJE: Ako je suditi po anketama javnog mnijenja, uprkos prozivanju tabloida i opozicije, afera „Banana“ nije mnogo naškodila Dačiću. Razlog: Vučiću je trebao, tako da ga je privremeno amnestirao prepuštajući „institucijama sistema“ da rade svoj posao, pa kada stignu: ne ide istovremeno krstaški rat protiv kriminala i korupcije i objašnjavanje zbog čega se sa potencijalno osumnjičenim za razne nepodopštine sjedi u istoj vladi. Uzdržanost najmoćnijeg čovjeka u Srbiji dobro su razumjeli i sam Dačić i biračko tijelo. Prvi zato stalno hvali svog prvog potpredsjednika sve u nadi da ga ovaj ni dalje neće uzimati u usta, a birači – potpuno u duhu novog populizma – ne bi da se zaleću prije nego što im se sa jedinog mjerodavnog mjesta ne poruči kako, zapravo, stoje stvari.
Što će biti sada, nakon slučaja Lazarević?
Upadljivo je da naprednjaci otvoreno ne napadaju Dačića i njegovu partiju, a oni se, zauzvrat, prave mrtvi. Malo varničenja, uprkos svemu, nije se moglo izbjeći: na uvijenu optužbu koalicionog partnera SPS-a, Dragana Markovića Palme iz Jedinstvene Srbije da je cijela afera predizborna namještaljka SNS-a, uslijedila je krajnja oštra reakcija predsjednika Skupštine Nebojše Stefanovića. Dačić ju je pravilno je shvatio kao posljednju opomenu. Palma je zato u istom danu bio prinuđen da potpuno revidira uz nemušto objašnjenje da je mislio na prethodnu vlast, a ne ovu; na demokrate – nipošto ne na naprednjake… Zapravo, krhki pakt o javnom nenapadanju temelji se na kalkulacijama obje strane: u SNS-u računaju da bi im SPS mogao zatrebati prilikom formiranja vlasti u Skupštini grada Beograda, a socijalisti da bi se u tom slučaju nekako mogli ugurati u vladinu većinu… Nitko do izbornog raspleta ne bi zato da kvari odnose.
Ipak, procjene su da je Vučiću i SNS-u u namjeri da osvoje apsolutnu većinu u Skupštini neophodan dio biračkog tijela socijalista, jedinog rezervoara iz koga do sada nisu grabili. Otud i sva pomjeranja, odnosno, tempiranje saslušanja Branka Lazarevića za ovu fazu izborne kampanje; odavno se znalo što će iz toga proizići. Ako su, dakle, naprednjaci još primorani da kalkuliraju i odvaguju, nisu njihovi potencijalni budući koalicioni partneri. Zato, sve pocupkujući u nadi da će ih Vučić primjetiti, osipaju baražnu paljbu po Dačiću. Ne zna se tko veću – zelene novodemokrate Borisa Tadića ili liberali Čedomira Jovanovića. Na taj način em utjeravaju bar dio socijalističkih glasove naprednjacima pošto sami ionako ne računaju na to biračko tijelo, em radikalno spuštaju cijenu Dačiću u pogađanjima nakon izbora, a – nipošto na posljednjem mjestu – uzdaju se i da će Vučić već naći način da im se oduži za posao koji su obavili umjesto njega.
Na kraju, izvjesno je samo jedno. Kako god prođe na izborima i ma kako da se završi postizborna kombinatorika, Ivicu Dačića će još dugo da progone iskazi bivšeg šefa kabineta, sumnjiva druženja i potencijalna kandidatura za srpskog Ivu Sanadera.
