Bitka na Sutjesci – knjiga o junaštvu, smrti i pobedi

Šimun Cimerman, pisac knjige Bitka na Sutjesci, zanimljiva je osoba. Četiri godine je igrao za zagrebački vaterpolo klub “Mladost” i s tim klubom četiri puta bio prvak Hrvatske, te jednom viceprvak Evrope. S američkim vaterpolo klubom USC (The University of Southern California) tri puta je bio vicešampion SAD. Na tom Univerzitetu je, 1998. godine, diplomirao na političkim naukama. Iste godine je počeo da se bavi esktremnim sportovima. Recimo, kao član hrvatskog tima učestvuje na Discovery Eco Challenge Maroko, 700 kilometara dugoj trci preživljavanja, a sledeće godine na istoj toj trci u Patagoniji. Sledeća dva poduhvata vode ga u Vijetnam, Čile i Argentinu, s tim što su to sada trke od 1000 kilometara. Na ovim prostorima je za 25 godina organizovao više od 150 trka na 40 različitih lokacija. U Americi je godinu dana studirao džez klavir i strastveni je džezer. Ističe da drži i jedan “priglupi rekord”, koji nije oboren već 15 godina: na Sljeme, planinu iznad Zagreba, na leđima je za dva sata i 15 minuta odneo čoveka težeg od 70 kilograma. Najzad, 19. janura 2019. osvojio je Časni krst u Višegradu. Kao takav prepešačio je ogroman prostor na kome se odigrala bitka na Sutjesci – osim onih staza koje su se, vremenom, izgubile u rastinju – te fasciniran i predelima i samom bitkom odlučio napraviti svojevrsni vodič bitke. Iz te ideje iznikla je ova nesvakidašnja knjiga.

...

“VREME”: Da li je odluka da prepešačite predele na kojima se odigrala Bitka na Sutjesci prethodila knjizi, ili ste ideju o knjizi dobili na pešačenjima?

ŠIMUN CIMERMAN: Zaljubljenik sam u planine i avanture, tako da je ideja o knjizi došla tek naknadno, kada sam prehodao veliki dio tih bosanskih i crnogorskih bespuća. Prvobitna ideja, koja mi je pala na pamet, bika je “planinarski” ili “pustolovni” vodič kroz Bitku na Sutjesci. Ta ideja mi je pala na pamet kada sam shvatio da se Bitka na Sutjesci nije odigravala samo i isključivo na Sutjesci već na golemom području površine 100 puta 100 km, od Kalinovika do Pljevalja i Nikšića-Podgorice do Goražda. Fascinirao me taj prostor jer on danas sadrži četiri nacionalna parka i jedan je od najljepših prirodnih kutaka u Europi (možda i najljepši) – ali svakako spada u u najdivljije predjele. Prošavši mnogo tog terena, našao sam fascinantnom priču o Sutjesci sa čisto sportske, ljudske, antropološke strane: kako je netko tada, u takvim uvjetima i okolnostima i u takvom bespuću mogao preživjeti? Odlučio sam napraviti vodič, prošao sam oko 3000 km staza, sve to mapirao i htio uz “vodič” napisati “nešto malo” o samoj bitki. Počeo sam pisati, materijal je bivao sve veći i veći, kao i podaci na koje sam nalazio i krajnji ishod je ova knjiga, a “planinarski vodič” tu je zapravo – prilog.

Šta je, zapravo, bila Bitka na Sutjesci?

Prvo, trebamo baratati ispravnim terminima. Jugoslavenska historiografija je taj događaj nazvala Bitka na Sutjesci ili Peta ofanziva. No, ispravan naziv je Operacija Švarc. Znači, to nije bila “partizanska bitka” već – njemačka operacija koja je prvenstveno napravljena da se u potpunosti unište partizanske snage oko samog Vrhovnog štaba i Tita. Druga svrha te operacije bila je razoružanje četnika, to jest onoga što je preostalo od njih, jer su nakon Neretve pretrpjeli golemi poraz, pa su time partizani u jednu ruku Nijemcima olakšali posao, pošto su četnici razoružani samo u dva-tri dana. Drugo, to nije bila “bitka” u pravom smislu riječi, gdje su se sukobile dvije vojske, pa poslije brojimo tko je imao više mrtvih, već jednomjesečno okruženje koje se odlikovalo desetinama manjih okršaja i pokušaja partizanske grupacije da se probije. U tih mjesec dana mogu se izdvojiti nekoliko jačih okršaja i minibitaka, kao što je prvo pokušaj prodora preko Foče, pa zauzimanje Vučeva, pa zatim bezuspješni pokušaj zauzimanja Košura, držanje mostobrana na Sutjesci puna dva tjedna – po tome je i događaj dobio ime – te bitka na Barama i proboj na Zelengori i Miljevini. U vojnom smislu to je bio potpuni partizanski poraz jer je izginulo više 7500 partizana, dok su Osovinske sile zajedno imale gubitke od oko 2000 ljudi. No, Nijemci nisu postigli svoj cilj, a to je potpuno uništenje te grupacije. Dapače, Nijemci su shvatili koliko je Tito važan u toj priči jer ako ubiju Tita – ubili su i partizanski pokret – i vjerojatno bi se mijenjali za to da nitko od partizana nije poginuo a da su Tita uspijeli likvidirati. No, rezultat je bio taj da Nijemci svoj plan nisu ostvarili, što im je bila poslijednja prilika da eliminiraju Tita ovakvom megaoperacijom. I u tom smislu to nije uspjeh za Nijemce, jer nisu uspjeli uništiti Tita, a partizanske snage su vrlo brzo nadopunile gubitke. S druge strane, partizani su imali ogromne gubitke, no većina je preživjela, a među njima i Tito. Nadalje, preživio je kapetan Dikin, koji je bio član britanske misije i na temelju čijeg izvještaja se Čerčil i okreće partizanima, a četnike napušta i zbog kolaboracije i zbog neučinkovitosti borbe protiv Sila osovine. I u tom smislu, partizani na Sutjesci poentiraju na dva načina: prvi, preživjeli su i drugi, dobivaju saveznika koji će im na duge staze pomoći da pobijede u konačnici. S tog stajališta, možemo reći da su partizanske snage pobjedile zato što su jednostavno – preživjele. A gerila pobjeđuje – ako preživi. Kada se tome doda još skora kapitulacija Italije, upravo je to bio prijeloman trenutak: preživljavanje Sutjeske, Dikinov izvještaj i kapitulacije Italije.

Nemci su za Operaciju Švarc okupili znatan broj vojnika i ozbiljnu tehniku. U knjizi potanko opisujete detalje bitke, ali ako bi trebalo da sažmete: kako je uopšte bilo moguće da partizani ne budu uništeni?

Što se tiče samih snaga, Nijemci su imali svoje četiri divizije, od toga jednu zaista elitnu, Prvu brdsku, koja je stigla sa Kavkaza, te dobro naoružanu i brojnu i već iskusnu diviju “Prinz Eugen”. No, najveći teret pao je na 118. lovačku diviziju, koja je za ovu operaciju bila formatirana iz posadne u lovačku, i na 369. diviziju, koja je bila popunjena Hrvatima (većinom unovačena dječurlija sa područja Zagreba, Bjelovara, Koprivnice), a koja je imala njemački zapovjedni kadar. Ove dvije zadnje divizije bile su najslabije, većinom vojnici koji su već dvije godine pokušavali izbjeći smrt na Balkanu. I upravo su se partizanske snage probile kroz redove te dvije najslabije divizije, što nije bila sjajna taktička namjera već – čista sreća i slučajnost, jer upravo su se one našle na području koje je bilo jedino moguće za proboj. Nijemaca je bilo oko 65000, a ostale snage su činili Talijani, Bugari, jedna domobranska brigada i ponešto četnika koji su služil kao vodiči. No, najveći teret bitke podnijele su upravo ove dvije slabije njemačke divizije, talijanske su sudjelovale u zaprečavanju prostora. No, poslije bitke ostalo je puno ranjenika po šumama, a taj prljav posao obavljali su Talijani, četnici i Bugari, jer su Nijemci sa tog područja već otišli.

foto: vojni muzej

Bitka za Vučevo i proboj obruča na Balinovcu možda su dva najvažnija momenta bitke na Sutjesci (tu je i Ljubin grob, naravno). Na oba ste mesta bili? Kakav je to teren?

Cijeli taj teren, od Sandžaka, preko Durmitora, kanjona Pive i Tare, Vučeva, Maglića, Zelengore težak je i divlji, više od 50 vrhova od preko 2000 metara i desetak kanjona. U turističkom smislu, ne znaš što je ljepše. Primjerice, Vučevo i Pivska planina su dva platoa iznad 1500 metara, veličine 10 x 15km i u potpunosti su – bezvodni. Tako da je, u nekim trenucima, taj teren partizanima bio majka ali i maćeha. Isto se odnosilo i na Nijemce jer oni na tom terenu nisu mogli ratovati onako kako su znali, već su se morali prilagođavati partizanskim taktikama, a u čemu čak i nisu bili loši. Nadalje, teško je izdvojit najvažnije trenutke jer da Vučevo nije zauzeto, stvar bi bila gotova. Također, da su pale Bare, gdje su bili Dalmatinci – također bi bilo gotovo. Da nije izdržao mostobran na Sutjesci – bilo bi gotovo. Da su pali Ljubin Grob i Košuta – kraj priče. Tako, imamo jedno pet-šest situacija gdje su partizani doslovno bili na rubu, bilo je negdje pitanje sata kada će pokleknuti. No, proboj na Balinovcu pod komandom Koče Popovića napravio je tu ključnu rupu u obruču kroz koju se polovica grupacije ipak spasila. Međutim, partizane su najviše spasile njemačke loše procjene. Primjerice, kada su se partizani podijelili u dvije grupe, Nijemci su bili uvjereni da je Tito u grupi sa 3. divizijom Save Kovačevića, gdje je bila centralna bolnica, pa su puno snaga preusmjerili tamo, dok su Balinovac okvalificirali kao “manji lokalni proboj” i mislili da će to lako zatvoriti. Jednostavno su se prevarili, a partizani su iskoristili svaku njihovu grešku.

Partizane s Vučeva nisu mogli da sklone ni avioni, ni juriši pešadije. Da li je teren takav da se mogao braniti ili su partizani, naprosto, odbili da se povuku? Kako je moguće da toliko nadmoćan neprijatelj nije uspeo da zauzme tako važan položaj?

Na Vučevu su Nijemci napravili veliku grešku, jer isti su zauzeli, potisnuli partizane na rub prema Pivi i umjesto da ih zbace sa Vučeva – u jednom su trenutku stali, jer se bližila noć i – večera. Da su ustrajali, priča bi bila gotova. No, taj mali trenutak stanke dao je partizanima vremena da se pregrupiraju, pa su na Vučevo uskoro izbile tri nove brigade koje su Nijemce jednostavno potisnule nazad. Nijemci naprosto nisu bili “spremni da ginu”, nisu poznavali teren, teška mehanizacija bila je neupotrebljiva. Našao sam neka pisma njemačkih vojnika. Nije im bilo lako. Kao Amerikancima u Vijetnamu, otprilike. Čini se da pobjeđuju, a posvuda – strah. Pogotovo noću, jer upravo je noć pripadala partizanima, koji su se izoštrili u noćnim bojevima tijekom prethodne dvije godine. Nadalje, Nijemci su se najviše gnušali i plašili borbe “prsa o prsa” – a na čemu su partizani inzistirali jer su znali da su u toj situaciji bolji.

Na Balinovcu Nemci su bili ukopani, dobro naoružani i siti, a dobar deo partizana jedva se držao na nogama od iscrpljenosti i gladi. Kako je uopšte bilo moguće da partizani dođu do nemačkih rovova – između šume iz koje je krenuo juriš i nemačkih rovova bilo je 80 do 100 metara, to nije mali prostor, a Nemci su imali mitraljeze…

Balinovac je bio potez očajnika – “ili mi ili oni”. Antonije Isaković kaže kako je tog trenutka jurišala cijela proleterska: od kuhara i konjušara, do bolničarki i regularnih boraca. Znali su da imaju samo jedan pokušaj. I uhvatili su dijelove 369. divizije na “lijevoj nozi” u trenutku kada se još nisu rasporedili, tek su pristizali na bespuća Zelengore. Taj juriš trajao je tek 5-6 minuta, no Prva proleterska nastavila je goniti 369. diviziju u bijegu sljedećih 20 km, pa su brzo došli i do sljedećeg obruča, zadnjega – u Miljevini. I tu su Nijemce uhvatili na “lijevoj nozi” jer je 724. puk bio tek u dolasku i neraspoređen. Taj potez očajnika koji nemaju što više izgubiti – otvorio je prolaz svim ostalim očajnicima koji su nadolazili preko Zelengore.

foto: vojni muzej

Koča Popović, komandant Prve proleterske divizije, odlučio je da naredi juriš na naprijateljski položaj bez prethodnog odobrenja vrhovne komande. Šta ga je, po vašem mišljenju, nagnalo na takvu odluku, uprkos strogom poštovanju hijerarhije u partizanskim jedinicama?

Koča je bio jedan od najiteligentnijih zapovjednika uopće, kojeg su i sami Nijemci respektirali. On je dobro promotrio situaciju i znao je da, ako se sada ne krene – stvar će biti gotova. Nijemci će se okupiti, utaboriti, ukopati i više nema prolaska. I napravio je ono što je u tom trenutku bilo najbolje. Bio je na prvoj crti, na izvoru informacija i znao je bolje nego Tito što treba učiniti. Jer Tito u tom trenutku na Zelengori čeka 3. diviziju sa Centralnom bolnicom – koja se nikada neće probiti preko Sutjeske, gdje će biti uništena. To je bila situacija: ili ćemo svi izginuti ili će se neki spasiti. I ti “neki” bili su i Vrhovni štab i Tito. U tom trenutku, Koča nije napravio samo uspješan proboj, otvorio je put drugima – taj proboj, gledajući iz ove perspektive danas, spasio je partizanski pokret. Da Koča to nije učinio, svi mi narodi Balkana živjeli bismo neku drugu sadašnjost. Jer, u suprotnom, partizanski pokret ne bi preživio, Dikinova poruka nikada ne bi došla do Čerčilu, kult ličnosti vođe Tita bio bi mrtav, a sa njim i čitav pokret.

foto: vojni muzej

Pomenuli ste da je bilo puno ranjenika koje su ubijali Italijani, četnici i Bugari. Partizani su, u jednom trenutku, morali da ostave ranjenike. Čini se da je to bilo teža odluka nego svi užasi koje su proživljavali…

Imao sam veliku i čast i sreću što sam upoznao poslijednju preživjelu partizanku sa Sutjeske i Neretve, Vjeru Andrijić Ivanišević, a koja je igrom slučaja i baka mojeg splitskog vaterpolo kolege Nikše Jaića. Vjera je bila bolničarka 1. dalmatinske brigade, a koja se sa 3. divizijom Save Kovačevića i Centralnom bolnicom našla u okruženju. Njezino svjedočanstvo može dati sliku kako je izgledala ta epizoda. Naime, ranjenicima, pogotovo onim nepokretnima, nije bilo spasa. A nije bilo spasa ni onim zdravima koji su namjeravali ostati sa ranjenicima. Pa je bilo pitanje: ili će se ranjenici ostaviti posakrivani po gudurama i pećinama, pa ćemo se poslije po njih vratiti ili ćemo svi zajedno izginuti. Desilo se da su mnoge bolničarke odlučile ostati i izginule su zajedno sa ranjenicima, a nakon neuspješnog pokušaja proboja 3. divizije na Tjentištu. Vjera govori: “To je bilo najgore od svega u sve četiri godine rata. Na nosilima su ležali moji prijatelji, drugovi, neki su do jučer sjedili sa mnom u klupi. Ranjenici su me pljuvali psovali, govorili ‘ili me ubij ili me nosi sa sobom!’. A ja (tada osamnaestogodišnjakinja) nisam mogla niti jedno niti drugo. Davali smo im bombe i pištolje da se sami ubiju, a nakon što smo otišli u proboj za vlastite živote, čuli smo pucnjeve i eksplozije iza nas.” Gojko Nikoliš, šef saniteta Vrhovnog štaba, tvrdi kako je prelazak Centralne bolnice preko rijeke Pive i masakr stotina ranjenika koji su ostali na Tjentištu bio najteži dan čitavog rata i čitave partizanske povijesti. Međutim, kada se sve sagleda, Centralnoj bolnici nije bilo nikakvog spasa. I zaista je bila dilema ili će izginuti svi ili ranjenike treba ostaviti. Pa, pokušajte sebe staviti u taj položaj.

Pripadate generaciji koja je upoznala socijalističku ideološku matricu u kojoj su bitke na Neretvi i Sutjesci bile važne (ako tako mogu reći) mitologeme poretka. Kao mlad čovek, na koji ste način – vi i vaši drugari – doživljavali socijalističko tumačenje istorije?

Moja je generacija (rođen sam 1974) još imala prilike živjeti u tom i takvom socijalizmu, no mislim da se iskustva razlikuju od mjesta do mjesta, regije do regije, situacije do situacije. Ne znam kako je bilo u Nišu ili Prilepu, ali mi u Zagrebu, barem ja, nismo imali nikakav osjećaj “prekomjernog granatiranja” ideologijom, osim kada bi bila neka školska priredba za Dan Republike, pa bi se pjevale neke pjesmice i recitiralo. Na satu povijesti se vrlo malo o tom govorilo, jer povijest se učila kronološki, “od početka”, Sumera i Egipta, Grčke i Rima, pa kada je došlo vrijeme za ovo “najzanimljivije”, barem meni, a to je Drugi svjetski rat kao najveći događaj u povijesti čovječanstva – ja sam bio neugodno razočaran koliko je malo toga bilo u čitankama na temu NOB. Ako pogledate udžbenike za osnovne i srednje škole iz tog vremena, o tome je možda bilo riječi na nekoliko stranica. I to je to. Ne nasjedam na “naknadna” i “tuđa” sjećanja na način “da su nas time maltretirali”. Nisu. Primjerice, ja do svoje 12-13 godine nisam smio gledati Sutjesku ili Neretvu jer to je bilo po standardima – previše nasilno za tu dob djece. Što je bilo i ispravno. Naš “partizanluk” u školi svodio se na srndaća Pirga. A sama “ideologija” se zapravo provodila na satu “hrvatsko-srpskog” jezika, kroz pjesmice, poeme i sl. No, sve je to bilo “na jedno uho unutra, na drugo van” – jedva čekaš da odzvoni i da vani ideš igrati košarku ili visiti na grani, pa bio to sat biologije, povijesti ili matematike. Sve je to nama bio “isti teret”. Daj nam loptu, brate, i ne pitaj nas za dalje.

Pravite jasnu i eksplicitnu razliku između partizanskog pokreta za vreme rata i onoga što se događalo posle njega – mislim na osvetnički talas pobednika. Da li se, međutim, ta dva perioda mogu jasno razdvojiti? Nije li u komunističku ideju već bio, implicitno, upisan teror?

Svakako, “partizanska povijest” vrlo je zanimljiva, složena i kompleksna i ne može se generalizirati i reći da je samo “komunistička”, “srpska” ili “hrvatska”. Pođimo redom. Prvo, nakon napada Nemačke na Kraljevinu Jugosavije u aprilu 1941. taj pokret nije postojao. Dapače, nije postojao još šest mjeseci od kobnog aprila. Čak ništa ne postoji do 22. 6.1941. i napada Rajha na Sovjetski Savez – tek tada se pod vodstvom komunističke partije javlja gerila (koja se već pojavila i u Srbiji kao ravnogorski pokret), a kojoj se masovno pridružuje srpsko seljaštvo sa područja NDH koje bježi od ustaške represije. U to vrijeme, u ljeto 1941, imamo totalnu konfuziju tko je tko i što je što: imamo prvo četnički pokret u nastajanju, koji ima sasvim različita obilježja u Srbiji, Crnoj Gori i NDH (čak i u Sloveniji), onda KPJ koja pokušava dignuti ustanak, no nemaju uopće jasnu viziju što i kako, i onda imamo srpsko seljaštvo u NDH koje spas nalazi ili pod stijegom komunističke gerile ili četnika.

I tada se artikuliše partizanski pokret?

Tu počinje “partizanska” priča: spajaju se vrlo kvalitetni i organizirani kadrovi KPJ koje vode hrvatski komunisti, pretežno “španski borci”, koji imaju znanje i organizaciju, ali – nemaju masovnost. Na drugoj strani je srpsko seljaštvo, koje pod okriljem komunističke gerile nalazi organizirani model otpora i spasa. I tu nastaje sinergija: komunističko hrvatsko vodstvo i srpsko seljaštvo koje donosi važan element: masovnost. Činjenica je da tada Srbi u NDH prebjegavaju više u partizanske nego li u četničke redove, iz prostog razloga što komunisti nude bolji okvir za borbu i pokazuju se kao revniji branitelji srpskih sela negoli četnici. Na drugu stranu, u Srbji se dešava ustanak vođen KPJ i četnicima. No, u redovima “partizana” tada su najviše srpski komunisti i ne postoji takva sprega komunističkog vodstvo i seljaštva, jer ipak, veći dio Srba je skloniji četnicma. Upravo u tom srpskom ustanku – takozvana Užička republika – nastaje pojam “partizan”, a koji se prenosi na sve ostale dijelove područja Jugoslavije. U tom razdoblju, u ljeto i jesen 1941, zanimljivo je i to da ustanak (negdje bune) u NDH, Crnoj Gori i Srbiji imaju potpuno različit karakter. I tada, padom Užičke republike, kada početkom zime partizani bivaju istjerani iz Srbije, počinje konkretna “partizanska priča”, koja se najbolje prima na području Hrvatske i Bosanske krajine, a najveća snaga tada – a tako će ostati skoro do kraja rata – jest Glavni štab Hrvatske, koji postaje partizansko žarište i osnova za ono što će u jesen 1942. postati Bihaćka republika.

Partizanski pokret, dakle, kreće od nule?

Partizanski pokret nastaje gotovo ni od čega i poprima zanimljiv smjer koji mi posmatramo zdravo za gotovo. Kao dobrovoljačka gerila partizanski pokret zapravo traje sve do ljeta 1944, odnosno do trenutka kada “partizani” prestaju biti gerila i postaju regularna vojska, odnosno vojska u kojoj se vrši mobilizacija stanovništva. I to je zapravo kraj “partizanske” priče, jer od tog razdoblja gerilski partizanski rat više ne postoji. Nadalje, ono što je važno za shvaćanje tog pokreta jest činjenica da je u njemu bilo samo 20 posto komunista – a i tu se treba zapitati koliko i od tog dijela zapravo shvaća Marksov Kapital – pa nazivati taj pokret isključivo “komunistički” ili “komunistima” vrijedi zapravo samo za kraj 1941. i početak 1942, ali ne i za daljnji period, kada on postaje jedan općenarodni antifašistički pokret različitih naroda, vjera, političkih opredjeljenja. I na kraju priče, da, istina je, taj je pokret na kraju pomogao da komunisti nakon 1945. preuzmu vlast. No, mnogo njih je smatralo – i to opravdano – da ono što je nastupilo nakon 1945. nije ono što im je bilo obećano. Ali ono što se partizanskom pokretu ne može nikada oduzeti jest činjenica da su ljudi, većinom od 16–25 godina starosti, sa područja čitave Jugoslavije, ustali protiv najveće vojne sile koju je do tada povijest vidjela, k tome fašističkog naličja – i uspjeli su tu silu i poraziti i istjerati sa svog područja. A tome u Europi nikome nije pošlo za rukom. I zato smo svi zajedno, a ponajprije Hrvatska i Srbija, bacili u smeće taj najsvjetliji dio povijesti. I ne samo to: potpuno smo ga demonizirali.

Kako je to uopšte bilo moguće? U kojoj meri komunistička vlast snosi odgovornost za ono što se dogodilo devedesetih i, evo, na neki način traje do danas?

Svjetla točka čitavog partizanskog pokreta i NOB od 1941–1945. bila je to što je spriječen još krvaviji građanski rat među narodima, vjerama i političkim opcijama. Taj je pokret uspio donekle uvjeriti ljude da nisu svi Srbi četnici i da nisu svi Hrvati ustaše i da se može zajedno živjeti. I to im je pod parolom “bratstvo i jedinstvo” uspijevalo. Ironično, ti su ljudi mogli zajedno ginuti – a nisu mogli zajedno živjeti nakon toga. Izgleda da je sve to bio privid. A nacionalizam je, uz svu represiju komunističkog režima da se suzbije i da se koliko-toliko uspije napraviti neka “jugoslavenska nacija” (primjerice, najviše “Jugoslovena” na popisu stanovništva u SFRJ deklariralo se 1981. godine i to u Vojvodini i Hrvatskoj, oko [samo] 8 odsto). Stoga, kada je umro Tito, koji je stvorio kult ličnosti, počela se raspadati i njegova idejna tvorevina. Ne treba puno kopati, sve je počelo već 1983. sa SANU, a zatim Miloševićem koji je pustio tog nacionalističkog duha iz boce. Pa sjetite se samo kraja osamdesetih i svih tih “mitinga” – kako je Titova slika samo odjednom zamijenjena Miloševićevom, a zatim i svim ostalim relikvijama – od Svetog Save nadalje. Ironično, tada su sami komunisti, poput Miloševića, komuniste okvalificirali kao najveće neprijatelje. A komunisti su 1990. nestali ili preobukli kapute. No, i danas traje mrtva utrka sjećanja i u Srbiji i u Hrvatskoj kome su komunisti učinili većeg zla. Ali pođimo samo od nepismenosti, čija je stopa 1945. u Srbiji iznosila gotovo 80 odsto, a nakon samo 20 godina je suzbijena. Ili infrastrukture u Hrvatskoj: 80 odsto cjelokupne infrastrukture koju i danas koristimo nastalo je u tih 45 “mračnih” godina. No, mislim da je ovo pitanje toliko opširna tema da se ne može odgovoriti kratkim pitanjem, a možda niti knjigom. Ali da, slažem se, meni je još nevjerojatno da je do rata došlo, da svi još snosimo posljedice istoga i da nije bilo trezvenih glava koje će to riješiti kao primjerice Češka i Slovačka.