

Novi broj „Vremena“
„Siromašniji glasači su jeftiniji za održavanje“
U Srbiji se stvara „začaran krug između siromaštva i loših politika“, priča ekonomista Vladimir Vučković za novi broj „Vremena“


Prvi izbori za predsjednika Srbije nakon 5. oktobra 2000, kada je Vojislav Koštunica postao predsjednik Savezne Republike Jugoslavije (Milan Milutinović ostao je predsjednik Republike Srbije do isteka njegovog mandata 2002), održani su 29. septembra 2002. godine. Izlaznost je bila 55,5 odsto, a Vojislav Koštunica je osvojio najviše glasova, međutim ne i dovoljnu većinu, što je njega i drugoplasiranog Miroljuba Labusa poslalo u drugi krug, zakazan za 13. oktobar. Vojislav Koštunica je u drugom krugu dobio skoro dva miliona glasova, ubjedljivo porazio Labusa, ali je izlaznost bila 45,46 odsto, zbog čega su izbori proglašeni nevažećim.
Izbori su ponovljeni 8. decembra iste godine, ali je Miroljub Labus ovog puta odustao od trke. Tako je Koštunica protiv sebe imao Vojislava Šešelja i Borislava Pelevića, koga je predložila Stranka srpskog jedinstva. Republička izborna komisija (RIK) je na osnovu 45,16 odsto izlaznosti izbore još u prvom krugu proglasila nevažećim, a Vojislav Koštunica je i ovog puta imao najviše glasova.


Nataša Mićić, predsjednica Skupštine i v.d. predsjednice Republike Srbije nakon isteka Milutinovićevog mandata, raspisala je nove predsjedničke izbore za 16. novembar 2003. godine. Srpska radikalna stranka imala je tada novog kandidata, Tomislava Nikolića, zamjenika Vojislava Šešelja i drugog čovjeka stranke. DOS je predložio Dragoljuba Mićunovića, jednog od osnivača Demokratske stranke. Iako je Nikolić osvojio 1.166.896 glasova, a Mićunović oko 300.000 manje, izbori su proglašeni nevažećim zbog rekordno niske izlaznosti od svega 38,79 odsto.
Skupština Srbije je 25. februara 2004. usvojila zakon o izmjeni uslova za izbor predsjednika Srbije – ukinut je zakonski cenzus od 50 odsto plus jedan birač obavezne izlaznosti.
I na predsjedničkim izborima održanim 13. juna 2004. izlaznost je bila ispod nekadašnjeg cenzusa – 47,76 odsto. U prvom krugu niko nije imao potrebnu većinu, ali je Tomislav Nikolić osvojio 30,60 odsto glasova, a Boris Tadić 27,37 odsto. Treći je bio Bogoljub Karić sa 18 odsto glasova. Drugi krug je održan 27. juna i Boris Tadić je pobedio Tomislava Nikolića, sa oko osam odsto više osvojenih glasova od 48,36 odsto ukupnog broja građana sa pravom glasa koji su na izbore izašli.
Dvije godine kasnije, nakon referenduma je donesen „mitrovdanski“ Ustav, koji je unio jednu značajnu novinu za funkciju predsjednika Republike – mandat je sa četiri godine produžen na pet.
Sljedeći megdan Borisa Tadića i Tomislava Nikolića odigrao se 20. januara 2008. Prvi krug je prošao sa nešto boljom izlaznošću – 61,38 odsto. Nikolić je ponovo imao nekoliko procenata više glasova od Tadića, ali i dalje ne i dovoljnu većinu, što je rezultiralo drugim krugom. Treće mjesto je tada zauzeo Velimir Ilić, a četvrto Čedomir Jovanović. U drugom krugu izlaznost je bila veća od 68 odsto, a Tadić je za nešto više od 100.000 glasova opet pobedio Nikolića.
Po novom Ustavu, Tadićev mandat je isticao 2013. godine, ali on je odlučio da ga skrati i spoji predsjedničke izbore sa parlamentarnim, koji su bili zakazani za 2012. godinu. Predsjednički izbori su održani 6. maja 2012. godine, sa izlaznošću 57,77 odsto. U prvom krugu, Tadić je sa podrškom od 25,31 odsto imao blagu prednost u odnosu na Nikolića – manje od jednog procenta. Treći je bio Ivica Dačić sa oko 14 odsto, a poslije njega Vojislav Koštunica, koji se vratio u predsjedničku trku, ali je osvojio svega 7,44 odsto glasova.
Drugi krug je održan 20. maja, sa izlaznošću od 46,28 odsto. Pobijedio je Tomislav Nikolić sa 49,54 odsto osvojenih glasova, naspram Tadićevih 46,28 odsto. Predsjednički mandat Tomislava Nikolića obilježen je njegovim političkim propadanjem i usponom Aleksandra Vučića, što je kulminiralo raspisivanjem vanrednih parlamentarnih izbora 2014. godine, kada Vučić postaje premijer. Osim jednog neuspješnog političkog manevra, Nikolić nije ni pokušavao da povrati prevlast u stranci koju je osnovao, a iz koje je istupio kada je preuzeo predsjedničku funkciju, tako da nije ni bio kandidat na narednim predsjedničkim izborima.


Ti izbori su održani 20. aprila 2017. godine, sa izlaznošću od 54,34 odsto. Na njima je ubjedljivo pobijedio Aleksandar Vučić sa 55,08 odsto glasova podrške. Drugo mjesto je pripalo Saši Jankoviću, koji je osvojio 16,36 odsto glasova, a treće Luki Maksimoviću, ili Belom Preletačeviću.


U Srbiji se stvara „začaran krug između siromaštva i loših politika“, priča ekonomista Vladimir Vučković za novi broj „Vremena“


Kako je Kokeza planirao da posredstvom fudbalskih huligana i italijanske mafije fizički naudi jednom od najuspešnijih domaćih fudbalera u 21. veku zbog toga što se uplašio da bi on svojim kritikama mogao da ugrozi njegov položaj u savezu? To je tema novog „Vremena“


U trenutku u kojem je pažnja čitave svetske javnosti usmerena na fudbalske terene Amerike, Meksika i Kanade, i kada je glavno pitanje da li će Lionel Mesi sa Argentinom ponovo osvojiti titulu prvaka sveta ili će Francuzi ovog puta da im se osvete za poraz u finalu 2022. godine, srpsku javnost potresla je informacija da je nekadašnji predsednik Fudbalskog saveza Srbije (FSS) Slaviša Kokeza planirao da posredstvom fudbalskih huligana i italijanske mafije fizički naudi jednom od najuspešnijih domaćih fudbalera u 21. veku zbog toga što se uplašio da bi on svojim kritikama mogao da ugrozi njegov položaj u savezu


Beogradski advokat Ivan Ninić kaže za “Vreme” da je u Srbiji upotreba Skaj komunikacije strogo kontrolisana i hirurški ograničena isključivo na nivo izvršilaca na terenu, dok je u Crnoj Gori ona postala alat za demontažu kriminalizovanog državnog aparata. On smatra da su razlozi za ovu selektivnu primenu pravno-političke prirode, jer u Srbiji Aleksandar Vučić još uvek drži pod kontrolom sektor bezbednosti i odlučuje šta će biti predmet tužilačkog procesuiranja


U Srbiji od malignih bolesti svake godine oboli desetine hiljada ljudi. Iza svake statistike su ljudi koji se ne mogu svesti samo na broj. “Vreme” istražuje kako izgleda put od dijagnoze do lečenja – od kapaciteta zdravstvenog sistema i dostupnosti terapija, do svakodnevnog života obolelih i izuzetnoj važnosti psihoonkološke podrške
Fudbal, kriminal, politika i skaj aplikacija
Zašto Nemanju Vidića nema ko da štiti Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve