Tihi ljudi

U ovim vremenima opšteg prihvatanja različitosti, pomislila sam da ćemo i mi, napokon, skinuti sa sebe stigmu što nas dugo prati. Nešto se jeste promijenilo, ponajviše u našoj svijesti o nama samima. Više se niko ne usteže reći da je introvert. Još samo da i ona druga strana, ona razgovorljiva, nasmijana i bučna bratija počne uviđati svu moć naše stišanosti u svijetu koji ne prestaje da priča (da parafraziram naslov sjajne knjige Susan Cain o nama, “tihim ljudima”), pa da i nama svane.

Smatra se da introverti čine između jedne trećine i jedne polovine populacije. Laički, ili zbog obilja inroverta oko mene, rekla bih da smo bliže ovoj drugoj brojci. Nismo mi neka marginalna grupa, mi smo pola planete, a opet, introvertnost nije baš poželjnja osobina, makar ne ovdje u Sjevernoj Americi.

Kod nas i nije bilo tako neprihvatljivo biti povučen, pogotovo ne za ženski rod. Kad sam bila dijete, često bih čula: “Divna je. Gdje je staviš, tu ostane.” Ne znaš je l’ kompliment ili uvreda, ali hajde. Biti tih i u svome svijetu poistovjećivano je sa poslušnošću i stidljivošću, u onom starinskom smislu gdje su te odlike kod žena smatrane vrlinama. Ni jedno ni drugo nema nikakve veze sa introvertnošću, kao ni sjeta, zamišljenost ili depresija. Nisam stidljiva niti poslušna bez pogovora. Nisam tužna, nisam depresivna. Ako izgledam zamišljeno, to je upravo zato što u tom trenutku o nečemu razmišljam.

Kasnije, često su me pitali što sam tako tiha – treba li pominjati da je to uvijek i jedino zanimalo ekstoverte? Dugo sam imala čudno osjećanje – ne da sa mnom nešto nije u redu, nego da bi trebalo da sam malo više kao drugi, a malo manje kao ja, kao da sam pod falinkom. Ne znam ni da li bi razumjeli i da sam probala da objasnim – da sam ja jednostavno takva.

Tihi ljudi nisu nedruštveni, niti su mizantropi, većinom. Mnogi ekstrovert ne voli ljude i koristi ih samo kao pogonsko gorivo. Mi samo više volimo uzak krug prijatelja, nama treba sopstveni prostor i svoj mir. Naša prijateljstva su malobrojna, ali odolijevaju vremenu, razdaljinama i pauzama u komunikaciji. Možemo uživati i u gomili ljudi, ne bježimo uvijek od bučnih mjesta, ali nam je potrebno svoje mentalno i fizičko utočište, jer nam buka i gomila, ma kako zabavne bile, iscrpe energiju. A kao što je poznato, baš u načinu na koji punimo baterije i jeste osnovna razlika između introverta i ekstroverta. Iznutra i izvana.

Ako možemo da biramo (a rijetko kad možemo), radije radimo sami nego kao tim. Ako baš ne može drukčije (a često ne može), radićemo zajedno s drugima (pri tome će, iz mog iskustva, ekstoverti pričati i planirati, a mi ćemo zapeti i raditi). Mrzimo kad nas stave pod reflektore ili kad moramo da se predstavimo pred grupom nepoznatih ljudi. Ovdje to zovu “ice breaker”, a ja sam ga preimenovala u “ice maker” pošto se uvijek zaledim od nelagode kad me gurnu u tako nešto.

Naravno, podjela na introverte i ekstroverte nije crno-bijela; da jeste, svijet bi bio ludnica. Više je to kao korišćenje lijeve i desne ruke – jedna je dominatna, ali cipele vežemo s obje. Mislim, a to su moja nenaučna zapažanja, da je ova moja “sorta” tu nekako prilagodljivija. Ili hrabrija, kako hoćete. Možemo biti otvoreni i nasmiješeni i protiv svoje prirode, sjajni timski saradnici i kad znamo da bismo sve bolje i brže uradili sami – mnogi od nas imaju kognitivnu sposobnost da nauče biti društveni pa proguraju kroz neizbježna okupljanja bez većih trauma. Uvijek, uostalom, postoji mogućnost da se na takvim strašnim mjestima nađe još poneki introvertni kameleon, koji bi radije bio bilo gdje drugo nego tu gdje je, ali nije imao izbora nego da dođe. Lako se prepoznamo (samo prošaraš pogledom po najzabačenijim ćoskovima) i očas uronimo u neki smisleni razgovor. Nije da mi ne volimo da pričamo; mi samo ne koristimo olako riječi.

Pokažite mi ekstroverta koji je u stanju da bude sam, radi samostalno i uživa u tišini svojih misli.

Ne znam da li se rađamo ili postajemo introverti ili ekstroverti, da li se tokom života približavamo jedni drugima ili se udaljavamo. Moguće da i priroda, i nasljeđe, i okruženje određuju u koju ćemo grupu upasti, i hoćemo li se s vremenom iznijansirati ili ne. Moji su prijatelji malobrojni i većinom introvertni jer sam ih sama birala. Zalomio se i pokoji ekstrovert, ali mi se čini da sam u tim prijateljstvima ja bila birana. Dobro nam ide mada, dodala bih, ono što sam ja njima nije jednako onome što su oni meni.

Ovdje je introvertnost i dalje falinka. Mana. Malo je razumijevanja za “tihe ljude” jer je cijeli sistem, od školstva i ekonomije do drustva i kulture življenja, zasnovan na individualnosti a ne na karakteru. Ovo je svijet stvoren za ekstoverte.

Oni ne vide, a mi im ne znamo objasniti, da je naša “mana” ona osnova na kojoj stoji sav taj njihov svijet.