Fraze

Napada(o) se godinama, i treba, jezik – frazemi i klišei nacionalističkog vremena (evo odma’ prvi već – „Vunena vremena“, G. Đogo), no slabo se vidi ili primjećuje da su i govor i stil (diskurs!) opozicije i tzv. kritičke javnosti uveli čitavu seriju (para)fraza, frazema i (pseudo)citata koje ovi nemilosrdno, do tuposti ponavljaju već, bezmalo i bezbeli, četvrt stoljeća/v(ij)eka.

Omiljena i najčešća tako, a u „objašnjenju“ ovoga što nam je popadalo po glavama, u govoru o zločinu, bez sumnje je „banalnost zla“ (nekad i velikim slovima – „Banalnost Zla“, kao da su germanske imenice originala – „der Banalität des Bösen„), iz knjige Hane Arent (naravno nepročitana), a iz nje odma’ i zaokret ka ovdašnjem i ovdašnjoj referenci, ka „F/filosofiji palanke“ (naravno nepročitana).

Stvar je, ovo bi sad i sami tvrdili,… paradigmatična. „Ona ružna riječ na p“, kako bi rekla Dubravka Ugrešić – riječ je koju obožavaju. Pojam, a što će znati svaki student prve godine filozofije, inače među najkompleksnijima, postao je u neznanju zamjenski, pseudosinonimski i ide najčešće na krivom mjestu – tamo gdje se ranije, prije ovog stanja, redovito i mnogo preciznije koristila dobra i, za ono što se pokušava izreći, sasvim dovoljna riječ „simbol“, ili kod ovi’ pismeniji’ i „metafora“.

I generalno („realno“), tu kao da se same Švabe vrte („nemačka medecina!“), pa kad već spominju termin što ga je uveo (Đorđe Andrejević?) Kun, mašiće se i za Marksa-via-

-Hegel, šta drugo nego za početak „18. Brimera Luja Napoleona“, jer se „historija ponavlja jednom kao tragedija, drugi put kao farsa“.

Iz toga, a dalje u navučene analogije, ne može se ni bez „Prvo su došli da vode Jevreje…“, pjesme pripisane (zapazimo ovo – „pripisane“) njemačkom pastoru Martinu Nimeleru (Niemöller) – e ta je naročito u opticaju, đe trebalo i đe ne trebalo. A gdje je Švabo, tu su i Danci, i njihov kralj koji nosi žutu traku da se ne razlikuje od Židova na ulicama (nema dokaza). Na istoj (!) liniji je, u svojoj nedozvoljenoj lakoći, i najstrašniji, „citat“, Adornov (ili bi trebalo kao kod antičkih pjesnika, kad nije siguran autor pisati „quasi Adorno“), rečenica o „poeziji nakon…“ – ne, previše je opsceno i da bi se navelo ili šalilo s time. Al’ znamo koji je.

Za oprost, obavezan poziv na klečanje, kao Vili Brant u Varšavi decembra 1970.

Onda(k), kao upozorenje, dobro ide i Ekov „Ur-fašizam“ koji je pogodan jer je kratak, pa ga može pročitati i svaki polutan (iako čak i ovoliki tekst je, za nevjerovati, često samo prepričavan). Uz Eka ide uvijek i kasno paljenje, otkrivanje i čuđenje nevježe koji kao da ga sam i po prvi put otkriva svijetu i narodu (u Hrvatskoj je, kad smo kod potonjih dvoje, omiljena i „urbi et orbi„, latinska, papska frazetina).

A kad se povrnu kući, na muku, u „balkansku krčmu“ (M.K., naravno, kojeg tek nisu čitali), preko volje bira se ono par stvari koje ne smrde previše – tu bi iš’o „Kraljević Marko po drugi put među Srbima“, Domanović, i dakako „Stradija“. Iznad svega: Kiš i „O nacionalizmu“, to uvijek pali, a doljepotpisanom osobno najodbojnije, štoviše neoprostivo, prisvajanje je Kišovog potresnog i rezigniranog kraja Apatrida: „Vi biste hteli gospodo da vam pokažem svoju rodnu kuću…“. Taj fragment koji nekima od nas progovara bolnije i žeže dublje od gotovo bilo kojeg drugog citata – arči blazirana grupa koja se naprotiv nije makla iz – evo je, još jedna – „kruga Dvojke“, odnosno, sad bez šale, jedna klasa ili skupina koja u životu nije iskoračila iz vlastitog nacionalnog identiteta. Nije potonje krivica njihova, niti bilo čija, biti to što jesi i gdje jesi – ali što se hvataju onoga što nije njihovo, ni po čemu?

Za kraj, van uništavanja citata, nekoliko samostalnih pojmova iz filozofsko-psihoanalitičkog aparatusa također obavezan su dio stila autora, a proširilo se i izvan opozicijskog (?) kruga (kredom): neizbrojivo je koliko je puta upotrebljavana „suština“ (koja je prodrla čak i u hrvatski recentno, iako je njena inačica – „bît“), s njome i sve češće „sublimiranje“, dok prvo mjesto zasigurno odnosi „fenomen“ („fenomen fenomena“?), pa je sve fenomen – i politika i Ceca i izbjeglice i zdrava prehrana.

Ima ih još, sigurno sam mnoge zaboravio – pojmovnik jest uzak i skučen zapravo, no neki njegov dio, pokoja pojavnost (fenomen!) vazda izbjegne i sakrije se u naplavini istih i umarajućih fraza.

Zato čitaoče, ti nastavi niz. I ne koristi ih.