Evropski parlament je 9. Jula 2015. godine usvojio Rezoluciju o Srebrenici kojom se osuđuje genocid počinjen u tom gradu u Bosni i Hercegovini u julu 1995. godine.
U tekstu Rezolucije, nastalom usaglašavanjem predloga koji su prethodno podneli predstavnici sedam poslaničkih grupa u Evropskom parlamentu oštro je osuđen zločin u Srebrenici, koji je u skladu sa presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde označen kao genocid.
Kao odgovorni za masovnu egzekuciju više od 8.000 muslimanskih muškaraca i dečaka označeni su pripadnici Vojske Republike Srpske pod komandom Ratka Mladića, uz učešće paravojnih i ostalih neregularnih jedinica.
„To je najveći ratni zločin koji se desio u Evropi nakon Drugog svetskog rata“, piše u Rezoluciji.
U tekstu Rezolucije je navedeno da se u trenutku njenog donošenja oko 1.200 Srebreničana još vodilo kao nestale osobe, da su na hiljade žena i dece deportovani, a mnoge žene i silovane.
„Tragični događaji u Srebrenici su ostavili duboke emocionalne ožiljke i stvorili dugotrajne prepreke političkom pomirenju naroda Bosne i Hercegovine“, piše u Rezoluciji.
U tom dokumentu je istaknuta i odgovornost Ujedinjenih nacija, koje nisu ispunile mandat da zaštite stanovnike „zaštićenih zona“.
Rezolucija nije protiv Srbije, a još manje protiv srpskog naroda
U debati pre glasanja prvo je pročitana izjava Evropske komisije kojom se osuđuje genocid počinjen u Sebrenici koji je ostavio duboke rane ne samo u BiH, nego i u čitavoj Evropi.
Većina evroposlanika tokom rasprave o usaglašenoj Rezoluciji o Srebrenici naglašavala je da je „sećanje na genocid, jedan od najstrašnijih zločina koji su se dogodili nakon Drugog svjetskog rata, bitno, kako se takav zločin nikada više ne bi ponovio“.
Uoči usvajanja Rezolucije i 20. godišnjice obeležavanja genocida tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić najavio je da će 11. jula 2015. godine otići u Srebrenicu.
Hrvatski evroposlanik Ivan Jakovčić istakao je tokom rasprave o Rezoluciji da je Vučić odlučio da ode u Srebrenicu.
„I zato želim da kažem – ovo nije rezolucija protiv Srbije, a još manje protiv srpskog naroda. Ovo je Rezolucija koja želi da pomogne i Srbiji da se suoči sa istinom i da na kraju svi postanu članovi naše velike evropske porodice“, rekao je Janković.
Vučićev odlazak u Potočare
Vučić je obećanje održao i otišao u Potočare, ali se to nije završilo kako je planirano, jer je sa delegacijom koja ga je pratila, napadnut na izlasku iz Memorijalnog centra u Potočarima.
Da će se njegova poseta tako završiti moglo se zaključiti po atmosferi koja je vladala u Potočarima, o čemu najbolje svedoči veliki transparent koji se pojavio:
„Aleksandar Vučić – citat: Za jednog Srbina ubićemo 100 muslimana!“.
Vučić je odmah po napadu organizovao konferenciju za novinare na kojoj je izjavio da je napad na njega „bio organizovan“.
„To je bio dobro organizovan i pripremljen napad. Čuo sam one koji su govorili: ‘Nije on ništa kriv’. Pogođen sam kamenom u usnu, ništa strašno. Naočare su mi pale i polomljene su“, naveo je Vučić i pozvao sve građane Srbije da „ponosno i uzdignuta čela nikada ne pokažu mržnju prema prijateljima Bošnjacima“.
Napad je najoštrije osudilo Predsedništvo BiH, a tadašnja visoka predstavnica Evropske unije za spoljnu politiku i bezbednost Federika Mogerini uputila je izraze solidarnosti sa Vučićem.
Tadašnji generalni sekretar Saveta Evrope Tornbjorn Jagland osudio je napad na Vučića rečima da bi „Potočari trebalo da budu mesto za promišljanje i pomirenje, a ne za nasilje“.
Načelnik opštine Srebrenica Ćamil Duraković izvinio se Vučiću zbog incidenta i istakao da su to uradili „bolesni umovi koji su iskoristili taj dostojanstveni događaj“.
Tadić: Čin izvinjenja je vaš čin i on ne podrazumeva zadršku
Nedeljnik „Vreme“ i Forum ZFD su 10. jula 2015. godine održali tribina „Dvadeset godina od genocida u Srebrenici“.
Nekadašnji predsednik Srbije Boris Tadić uporedio je na toj tribini svoj prvi odlazak na komemoraciju u Srebrenicu 2005. godine, sa Vučićevim odlaskom.
Tadić je rekao da 2005. godine nije bilo nikakve organizacije njegovog puta i da su u slučaju Vučićevog odlaska u Srebrenicu bezbednost i organizacija bili na višem nivou.
„Mene su tada sa beogradskog aerodroma ispratili pripadnici obezbeđenja sa istetoviranim ružama, koji su protestovali zbog mog odlaska u Srebrenicu, a tamo me dočekala žena koja je govorila da sam ubica. Najveći protivnici mog odlaska tada, sada sami odlaze u Potočare. To je pozitivno. Ne treba da se vraćamo deset godina unazad, već treba da idemo napred“, rekao je tada Tadić.
Kako je dodao, „tada je izvršen taj čin izvinjenja u ime jedne zemlje, sada Vučić treba da se izvini u svoje ime i to bi bio veliki doprinos da stvari stvarno počnu da se menjaju”.
„Zbog onog što je nekada govorio, dobro je što Vučić ide, ali ne bi bilo dobro da nas vraća u atmosferu od pre deset godina. Nažalost, i sa bosanske strane ima ljudi koji bi želeli da se vratimo na ono što je bilo. Mora da postoji iskrenost, to nema veze sa politikom nego sa elementarnim ljudskim odnosom. Važna je unilateralnost u reagovanju. Ne izvinjavate se vi da dobijete kontrapostupak, jer je to onda knjigovodstvo, trgovina, nego zato što ste moralno obavezni da to uradite. Čin izvinjenja je vaš čin i on ne podrazumeva zadršku, ja ću to uraditi ako vi uradite meni, pa se nađemo na sredini puta, to je besmislica. To je infrastruktura u moralnim odnosima. Čin uniletarnosti je izuzetno važan, istorijski i civilizacijski“, rekao je tada Tadić.
Zajović: Niko ne može da amnestira Vučića amnestira za ono što je rekao
Na moralnu stranu odlaska u Srebrenicu i iskreno prihvatanje odgovornosti osvrnula se i aktivistkinja „Žena u crnom“ Staša Zajović.
„Da nije bilo svestrane, logističke i svake druge pomoći Srbije, ne bi bio moguć genocid u Srebrenici. Svi oni koji su učestvovali svih ovih dvadeset godina u opravdavanju, prikrivanju, u prećutkivanju i izjednačavanju žrtava i dželata, moralni su mrtvaci. Bio je to organizovani državni zločin. Kako je moguće da su oni koji žele da građane pretvore u zombije ponovo oživeli. Niko ne može Aleksandra Vučića da amnestira za ono što je rekao 20. juna u Narodnoj skupštini Republike Srbije, da za jednog ubijenog Srbina treba ubiti sto muslimana. Mogu ljudi da se promene, ali da li su se promenili ako negiraju najdublja osećanja žrtava i ne poštuju međunarodne odluke. Mi nećemo prestati da se sećamo, sve dok se Srebrenica ne usidri u kolektivnu memoriju Srbija neće izaći iz crne rupe“, rekla je tada Zajović.