Anatomija jedne vlasti

Izgledali su poput hunte nakon što je proglasila diktaturu. Desno ministar unutrašnjih poslova, lijevo direktor policije, u sredini šef države, iza njih zastave, mrtva tišina u publici. Mada su htjeli uvjeriti javnost da u uvjetima režimskog terora nad studentima drže pod kontrolom ovu situaciju, Dačić, Dragan Vasiljević i Vučić nisu djelovali poput ljudi sigurnih u sebe. Naprotiv, provijavala je atmosfera zebnje i straha. Dodatno su je naglašavali Vučićev isforsirani trijumfalizam i iritantno hvalisanje.

Kako je napisala koleginica Jelena Jorgačević, vlast je iz spin prešla u klasičnu diktaturu. To će reći da laži, medijsku represiju, demagogiju i političke manipulacije od sada temelji na pendreku, marici i zatvorskoj ćeliji. Ovim je u sparnoj i mračnoj vidovdanskoj noći završen razvojni put naprednjačkog režima dug trinaest godina.

Nakon svih izbora, obraćanja i obećanja, Vučić je spao na gradonačelnika Ćacilenda. Jedino u čadorima i smradu prijenosnih klozeta ovog zabranjenog grada kuca srce naprednjačke Srbije. Ukratko – poltronstvo, strah, pristanak da se bude tuđi objekt u vlastitom životu, prostaštvo i prihvaćanje propagandne umjesto realnosti. Samo pod najlonskim šatorom i više nigdje drugdje, Vučić može biti svoj sa svojima.

U tom duhu Ćacilendu, pala je i režimska obznana pred Vidovdanski protest o podmetanju bombi u sve željezničke kompozicije. Čim je na prugama obustavljen promet, ovaj “terorizam” je zaboravljen dok se kaže ćaci. Može li itko takvu vlast smatrati ozbiljnom, odgovornom i kredibilnom? Ima li majčinog sina koji im još išta vjeruje?

Bombe u vagonima spadaju u širu operaciju režimskog zastrašivanja građana “krvoprolićima” i “građanskim ratom”. To je odavno dio naprednjače političke tradicije, čiji je intenzitet dramatično porastao posljednjih sedmica. Kako i ne bi, kada se u ovo manijačenje žestoko upleo i čovjek koji stoji iza njega.

Nema kome Vučić nije prijetio – novinarima, predstavnicima nevladinog sektora, opoziciji, profesorima, tužiocima, sucima, cjelokupnom pobunjenom društvu i, naravno, studentima… Obično se poslije tih izljeva mržnje ništa posebno nije dešavalo. Malo-pomalo, Vučić je počeo ličiti na Batu Živojinovića koji u filmu U raljama života stalno ponavlja “Sad ću da te karam” ili D. J. Vučićevića u otkrivanju plenumskih “sabotaža”. Riječju – najmoćniji čovjek u državi postao je smiješan.

Nešto se moralo učiniti. I učinjeno je. Mada nije poznat po hrabrosti, Vučiću je pošto-poto bio potreban bilo kakav eksces ne bi li konačno pokazao svoju silu i moć. Zato je na Vidovdan prešao Rubikon. U najkraćem: nakon onoliko najava nasilja, zloupotrijebio je policiju, ojačanu naprednjačkim paravojnim grupama, da pendreči i hapsi studente, ali i druge demonstrante. To nepočinstvo, praćeno ciničnim opaskama, jedva je trajalo do popodneva sljedećeg dana. Ogorčeni i revoltirani, studenti i građani su blokadama ulica za puka dva sata paralizirali gotovo sve veće gradove u Srbiji. I, kako stvari stoje, građanska neposlušnost se širi.

Kao politički veterani, Vučić i Dačić su prethodno, u trijumfalističkom obraćanju naciji, morali osjetiti kako im se kezi avet Slobodana Miloševića. Obojici je i te kako poznato kuda vodi hapšenje studenata po ulicama i ispred fakulteta. Upravo je takav isti postupak protiv omladine iz Otpora armirao Miloševićev pad.

Istina, dok su Vučić i Dačić sjedili ispred kamera, blokade još nisu počele. Ali ono što jeste, bio je snažan huk nezadovoljstva, nezastrašenosti i otpora dok su brisani krv, ispirane oči od biber spreja i suzavca, po policijskim stanicama traženi kćerke i sinovi, sestre i braća, rođaci i prijatelji… Svako je te večeri shvatio da je sljedeći on ili neko njegov. Na ovu opću opasnost, blokade gradova bile su jedini zdravorazumski odgovor.

Međutim, sve i da želi – Vučić nije u stanju stati. Svaki stvarni dijalog, kompromis ili popuštanje za njega su teško klonuće, slabost i poraz. Zato radikalsko inadžijski i osiono nastavlja hapsiti studente uprkos jačanju narodnog otpora protiv njegove vlasti. U tom kontekstu, ovaj tekst nastaje u noći koju paraju sirene policijskih kola uz istovremenu buku pištaljki i vuvuzela.

Poput svih spin i običnih diktatura, režim je davno izjednačio sebe sa državom i ustavnim poretkom. Sada im se ova teška zloupotreba vraća kao bumerang. Jer kakvi su ta država i poredak u kojim jedan Darko Glišić tokom vlasti postane težak 23 miliona evra, a Irena Vujović – 13 miliona i kusur? Tko tu što ruši? Studenti prilikom borbe za elementarnu pravdu i funkcionalnu državu ili kasta na vlasti koja je sebe stavila iznad Ustava i zakona? Odgovor je jasan, zar ne?

Što je mogao, Vučić je iscijedio iz svoje mašinerije vlasti. On trenutno luta kroz policijski teror, staljinistička hapšenja, represiju nad mladošću i znanjem, udbaške spletke i podmetanja, potkupljivanje u zemlji i svijetu, paranoju, samozavaravanje… Malo tko ga se boji, mnogima služi za sprdnju. Autokrate ovako obično i završavaju. Neće proći mnogo, a Vučić će početi da nudi i moljaka za ono što mu ranije nije palo na pamet da prihvati. Sve to biće suviše malo i stići će suviše kasno. Za njega, naravno.