

Iran
Novi iranski vrhovni vođa Modžtaba Hamnei ne popušta: Ormuski moreuz će ostati zatvoren
Kroz Ormuski moreuz, širok oko 34 kilometra, prolazi gotovo petina svetske ponude nafte. Novi iranski odlučio je da ga i nadalje blokira




Kao prvi predsednik SAD, Vašington se našao u situaciji da sve što bude uradio i prakse koje bude uveo postanu presedani koje će njegovi naslednici nastaviti. Jedna od njih je princip o (samo)ograničavanju vlasti – sa položaja i funkcija treba otići onda kad još imate priliku da vladate, a smena vlasti treba da bude izvedena na miran način
Ove godine, u Sjedinjenim Američkim Državama i ostatku sveta obeležava se dva i po veka od donošenja “Deklaracije o nezavisnosti”, odnosno nastanka SAD (iako će se formalno priznanje nezavisnosti desiti tek 1783). Uprkos tome što je Američka revolucija imala mnogo heroja (od kojih većina, kako to obično i biva u istoriji, ostaje nepoznata najširoj javnosti), niko se, barem po konsekventnosti onog što je uradio, ne može meriti s vojnim liderom pobunjenih američkih kolonija i prvim predsednikom SAD Džordžom Vašingtonom. Ovaj hrabri, principijelni i ponosni “Virdžinijanac”, čije ime nosi i američki glavni grad (pa i jedna od ulica u beogradskoj opštini Stari grad), jeste neko čiji legat ostaje postojan uprkos svim manama koje je imao (od kojih je robovlasništvo bila jedna od najvećih) i protoka vremena koji neminovno nagriza i relativizuje sve ono što je nekad bilo veliko, neupitno i značajno. Važne i “okrugle” godišnjice u tom smislu jesu dobra prilika da se još jednom, iz današnje perspektive, osvrnemo na ovog velikog čoveka, njegovo doba i postignuća.
“OČEVI OSNIVAČI” SAD – IZMEĐU MITA I STVARNOSTI
Svaka nacija ima svoje osnivačke mitove i Sjedinjene Američke Države nisu nikakav izuzetak. Oni pomažu da se, kad god je teško ili kad se prolazi kroz izazovna vremena, pripadnici neke političke zajednice ponovo okupe oko ideja i vrednosti na kojima su nastale, oko dela važnih ljudi koji su je osnovali ili onih koji su doprineli da se ta zajednica održi tokom vremena. Kao što su se nekad davno naši pra-preci okupljali oko prvih vatri koje su osvetljavale duboke tame naše planete, tako se svetlo osnivačkih mitova razliva i osvetljava dotad nepoznate puteve i nudi sigurnija rešenja u neizvesnim situacijama. Bez tih mitova život nacija i država deluje nekako isprazno i suviše mehanički, te se zato poteže za nečim što je neuobičajeno, privlačno i što gotovo da nije “sa ovog sveta”. Nacije i države su, iako imaju nužne fizičke i realne karakteristike, takođe i “društvene konstrukcije” odnosno “zamišljene zajednice” (Benedikt Anderson) kojima su, pored suve i sirove realnosti, potrebni narativi da bi nastale i opstale. Zato su ideje o državi, kako nas je to svojevremeno upozoravao britanski politikolog Beri Buzan, podjednako važne kao i njene fizičke osnove (teritorija i stanovništvo) ili političke ustanove koje tom državom upravljaju. On je čak mišljenja da je lakše preživeti gubitak teritorija nego nestanak ideja na kojima političke zajednice počivaju. Skoro dvomilenijumsko čekanje Jevreja da se ponovo uspostavi Država Izrael i da se vrate u “Jerusalim” na najbolji način govori o tome.
U životu Sjedinjenih Američkih Država postoji mnogo osnivačkih mitova od kojih neki čine osnovu onoga što se naziva mitom o američkoj izuzetnosti. To su, na primer, mit “grada na brdu” u učenju puritanskog guvernera kolonije Masačusetskog zaliva Džona Vintropa iz 1630. godine ili “manifest sudbine” novinara Džona O’ Salivena iz sredine devetnaestog veka. Na neki način i pojam koji će mnogo decenija kasnije predsednik Voren Harding u svojoj inauguracionoj besedi od 4. marta 1921. godine nazvati “očevima osnivačima” ima sve odlike osnivačkog mita. Ovoj skupini ljudi su pripisivane nadljudske sposobnosti, njihove su se mane prećutkivale a dostignuća višestruko preuveličavala.
Ipak, od svih “očeva osnivača” niko nije uživao takvo poštovanje i autoritet i nigde taj mit nije bio bliži stvarnosti nego što je to slučaj sa Džordžom Vašingtonom. Tome su doprineli ne samo njegovo junaštvo u ratu za nezavisnost, politička veština s kojom je vodio novoosnovanu državu u sve samo ne jednostavnim unutrašnjim i međunarodnim okolnostima, već i način na koji je doživljavan od strane svojih savremenika kao i kasnijih generacija Amerikanaca.
KO JE (U STVARI) BIO DŽORDŽ VAŠINGTON?
Džordž Vašington je rođen 22. februara 1732. godine na plantaži Poups Krik u okrugu Vestmorlend, na severoistoku tadašnje britanske kolonije Viržinije. Budući da mu je otac Ogustin umro kad je Džordžu bilo 11 godina, a da sa majkom Meri Bol nikad nije bio previše blizak, najveći uticaj na njegovo odrastanje i formiranje kao ličnosti imaće njegov četrnaest godina stariji polubrat Lorens Vašington. Obrazovan u Engleskoj, sa zavidnim vojnim iskustvom, oženjen iz bogate i ugledne porodice i veoma umrežen, Lorens će postati njegova “zvezda vodilja” i neka vrsta zamene za oca. Zato će Lorensova prerana smrt (imao je svega 34 godine) od tuberkuloze biti jedan od najvećih gubitaka u Vašingtonovom životu, a imanje koje će naslediti od svog polubrata, Maunt Vernon, koje se nalazi u blizini Aleksandrije u Virdžiniji, na obali reke Potomak, postaće njegov omiljeni dom. On će ga voleti više od svih zvaničnih rezidencija u kojima je kasnije živeo i jedva će čekati da mu se vrati, prvi put kad Rat za nezavisnost bude završen, a drugi (i konačni put) kad bude odlučio da se posle dva mandata više ne kandiduje za predsednika SAD.
Još u ranoj mladosti provodiće dosta vremena u prirodi radeći isprva neke geodetske poslove, a potom će kao član izviđačkih grupa ići u vrlo rizične misije preko tadašnje granice, daleko od rodne Virdžinije. Posle Lorensove smrti postaće major u miliciji Virdžinije i to će biti jedan od prelomnih trenutaka u njegovom životu. Tu će, zahvaljujući svojoj zavidnoj fizičkoj konstituciji, visini kojom se izdvajao od okruženja (bio je visok oko metar i devedeset u vreme kad su ljudi prosečno bili visoki barem dvadesetak centimetara manje), kao i činjenici da je bio “jahač bez premca”, steći imidž čoveka čije “prisustvo ispunjava svaki prostor u koji bi ušao”. To što Amerikanci zovu “prezens” (presence, prisutnost), a politikolozi harizma, Džordž Vašington će zadržati do kraja života. Prvobitno vojno iskustvo stečeno u sukobima i ratovima sa Francuzima i indijanskim plemenima doneće mu velike uspehe ali i mnoge poraze, iz kojih će vrlo brzo naučiti da izgubljena bitka ne znači izgubljen rat i da je najvažnije istrajati, što će mu biti od velike koristi kad u vreme Američke revolucije bude na čelu Kontinentalne armije i kad stvari budu išle po zlu.
Njegovoj vojničkoj slavi (ali i čuvenju prezimena Vašington) najviše će doprineti učešće u ekspediciji generala Edvarda Bredoka u kojoj je bio član njegovog najužeg vojnog štaba, komandanta svih britanskih snaga u američkim kolonijama u vreme Francuskih i Indijanskih ratova (u Evropi se to naziva Sedmogodišnjim ratom). Naime, 1755. godine, uprkos činjenici da će britanske snage doživeti veliki poraz a sam general Bredok izgubiti život u ovom pohodu, Džordž Vašington će skrenuti pažnju na sebe svojim junaštvom. Ići će neustrašivo iz juriša u juriš, dva konja će nastradati pod njim a on sam će, iako izložen plotunima metaka koji su pogađali njegovu odeću, izaći iz svega ovoga netaknut i ovenčan slavom koja će daleko prevazići granice Virdžinije. Sve to zajedno doneće mu položaj komandanta milicije ove važne američke kolonije i osigurati mu ulazak u najviše slojeve virdžinijskog društva. Ženidba sa bogatom udovicom Martom Kastis, kao i činjenica da će posle smrti žene i ćerke njegovog polubrata Lorensa naslediti i njihovo imanje, učiniće ga jednim od najbogatijih i najuticajnijih ljudi ne samo u Virdžiniji, nego u svih 13 britanskih američkih kolonija. Taj ugled i čuvenje zadržaće i kad Velika Britanija, usled velikih materijalnih izdataka u Sedmogodišnjem ratu (1756–1763), bude pokušala da deo troškova nadoknadi tako što će oporezovati koloniste. Zajedno sa drugim prvacima i viđenijim ljudima u kolonijama, biće delegat na Prvom kontinentalnom kongresu održanom u Filadelfiji (Pensilvanija) koji je zasedao u septembru i oktobru 1774. godine i koji će od zvaničnog Londona, između ostalog, tražiti da reaguje na zahteve kolonista, da im omogući samoupravu u poreskoj politici i povuče sporne mere. Pošto pozitivnih odgovora od strane metropole nije bilo, a budući da je već došlo do sukoba sa Britancima u aprilu 1775. u bitkama kod Leksingtona i Konkorda u Masačusetsu, kolonisti su se ponovo okupili na Drugom kontinentalnom kongresu, takođe u Filadelfiji. Ovog puta se Vašington pojavio u vojnoj uniformi što je jasno signaliziralo šta je sledeći korak koji će kolonije preduzeti. Tako će već 15. juna te godine Kongres Vašingtona imenovati za vrhovnog komandanta Kontinentalne armije i što je zanimljivo za to neće zahtevati platu već samo nadoknadu troškova koje bude imao. U početku, ratna je sreća bila promenjiva i u velikoj meri na britanskoj strani, ali će njegova hrabrost, izdržljivost i vizija doprineti da dođe do preokreta. Posle čuvenog prelaska zaleđene reke Delaver u božićnoj noći 25. i 26. decembra 1776. godine (ovekovečene na čuvenoj slici Emanuela Gotliba Lojcea Vašington prelazi Delaver), vrhovni komandant i njegove trupe uspeće da ostvare pobede kod Trentona i Prinstona u Nju Džersiju, što će uz pobedu u bici kod Saratoge, u blizini Njujorka, septembra i oktobra 1777. godine, na neki način označiti prekretnicu u ratu za nezavisnost. Kad 6. februara 1778. godine bude potpisan sporazum o savezu 13 pobunjenih američkih država sa britanskim arhineprijateljem Francuskom, biće to jasan signal ko će prevladati u ratu. Uz odlučujuću pobedu nad trupama generala Kornvolisa u bici kod Jorktauna tri godine kasnije, to Kontinentalnu armiju dovodi na korak do trijumfa. Mirovni sporazum će posle teških pregovora biti potpisan u Parizu 3. septembra 1783. godine i Velika Britanija će se saglasiti da njenih nekadašnjih 13 kolonija dobiju nezavisnost.
I umesto da (kao što bi većina ljudi koja bi bila na njegovom mestu verovatno uradila) iskoristi svu slavu i moć koja mu je odjednom bila na raspolaganju, Vašington podnosi ostavku na mesto vrhovnog komandanta Kontinentalne armije i vraća se u Maunt Vernon da bude “običan građanin”. Tadašnji britanski kralj, Džordž III, prokomentarisaće kako će “ako uradi tako nešto, biti najveći čovek na svetu”. Tu će, sa imanja koje mu je značilo više od “svih moći i svih počasti”, posmatrati sve nestabilnosti koje budu pratile mladu američku konfederaciju i aktivno učestvovati u njenom društvenom i političkom životu i pokušaju njene transformacije u federaciju. Njegov neupitni ugled doprineće da postane predsedavajući Ustavne konvencije 1787. i da posle procesa ratifikacije Ustava u pojedinačnim državama, bude jednoglasno izabran za prvog predsednika SAD. Inauguracija je održana 30. aprila 1789. godine, a njegovo osmodnevno putovanje od Maunt Vernona do Njujorka (prve prestonice nove federalne države) pratiće pravi mali karnevali podrške i srdačnih susreta s narodom. Interesantno je da će novac za putovanje na prvu inauguraciju Vašington pozajmiti na kamatu jer ga usled velikih dugova i ogromnih troškova održavanja imanja i načina života koji je vodio, on sam nikad neće imati dovoljno.
Budući da je postao prvi predsednik SAD, nalazio se u situaciji da sve što bude uradio i prakse koje bude uveo postanu presedani koji će njegovi naslednici nastaviti. Ako je smatrao da je to u dugoročnom američkom interesu, nije prezao od nepopularnih akcija kao što su bile uvođenje Centralne banke, proglašenje američke neutralnosti 1793. u vreme otpočinjanja francuskih revolucionarnih ratova, što će biti akt izrazite ali konstruktivne sebičnosti, te potpisivanje Džejovog ugovora s Velikom Britanijom 1794. Posle dva mandata odnosno osam godina provedenih na mestu predsednika SAD, povukao se na imanje Maunt Vernon gde će i umreti nepune tri godine kasnije, od posledica teške prehlade, 14. decembra 1799. godine.
Kao ličnost bio je čvrsto na zemlji, nesklon naglim i brzim odlukama, fleksibilan ali snažan i istrajan u ostvarenju svojih osnovnih ideja. Za razliku od većine “očeva osnivača”, nije bio talentovani govornik, ali kad je govorio, njegova reč se pažljivo slušala i obično je bila poslednja. Takođe, nasuprot njegovim neposrednim naslednicima na mestu predsednika SAD (Džonu Adamsu, Tomasu Džefersonu i Džejmsu Medisonu), bio je više praktičan nego kontemplativni i intelektualni tip državnika. Komunicirao je s narodom direktno tako što je obilazio zemlju “uzduž i popreko” lično, ili preko svojih najbližih saradnika koji su prenosili njegove poruke putem govora ili objava u tadašnjoj štampi. Posedovao je znatnu emocionalnu inteligenciju (mada je s vremena na vreme umeo da “plane”, a onda je bilo bolje ne biti u njegovoj blizini), koja mu je u raznim delikatnim situacijama omogućavala da nađe srednje rešenje između različitih zavađenih frakcija u sopstvenoj administraciji. Bio je, takođe, sistematičan i metodičan i umeo je da iz ljudi koji su radili za njega izvuče ono što je najbolje i da ih organizuje na jedan uređen, gotovo vojnički način u čemu mu je iskustvo u upravljanju golemim imanjem kao i vrhovnog komandanta Kontinentalne armije svakako bilo od velike pomoći. Što je najvažnije, učio je na svojim greškama i bio je spreman da se menja kroz život mada se na primeru sopstvenih dugovanja pokazuje da je uvek živeo iznad svojih mogućnosti i da upravo sebe nikako nije uspevao finansijski da uravnoteži. Takođe, odnos prema ropstvu čijih je užasa i nepravdi bio veoma svestan, ali kome je ostao veran sve do kraja, ostaće jedna od velikih i teško izbrisivih mrlja u njegovoj karijeri.
DRŽAVNIČKA ZAOSTAVŠTINA VAŠINGTONA I DANAŠNJE VREME
Postoje barem dve stvari koje su, kad su u pitanju legat i državnička zaostavština Džordža Vašingtona, vredne pomena i danas, gotovo 230 godina posle njegovog odlaska sa pozicije predsednika.
Prva i možda najvažnija stvar je princip o (samo)ograničavanju vlasti, u smislu da sa položaja i funkcija treba otići onda kad još imate priliku da vladate i da kad dolazi do smene vlasti, to treba da bude izvedeno na miran način. Dva četvorogodišnja mandata na mestu predsednika će ostati nepisano pravilo u SAD, sve dok u vreme Drugog svetskog rata Frenklin Delano Ruzvelt ne bude izabran još dva puta na mesto predsednika, od ukupno četiri (zakonski je to ograničeno tek 1951. godine XXII amandmanom na Ustav SAD). Naime, to što imamo predsednika Sjedinjenih Američkih Država a ne nekog kralja ove zemlje, u velikoj meri treba da zahvalimo upravo ličnosti Džordža Vašingtona. Da je hteo, mogao je sebi da prigrabi mnogo više vlasti i mnogo više moći, ali nije to smatrao ni časnim ni viteškim, a nije ga, ruku na srce, ni zanimalo. Uz to, bio je veoma umoran od politike i stalnih napada političkih protivnika.
Drugo, bio je ekstremno realističan u pogledu procene američkih nacionalnih interesa u vremenu kada se nad Evropom pomaljao sukob koji će na kraju trajati skoro četvrt veka, sve do poraza Napoleona u bici kod Vaterloa, u junu 1815. godine. Znao je da “Amerika nema ulog u toj igri” i da, kako je to i napisao u svom “Oproštajnom obraćanju” koje je objavljeno u septembru 1796. godine, Amerika treba da se drži podalje od političkih veza sa evropskim državama i da gleda samo svoje ekonomske interese. Iako su sam nacrt obraćanja suštinski pisali Džejms Medison (još 1792. kad je Vašington razmišljao da se povuče posle prvog mandata) i Aleksander Hamilton (koji se prihvatio posla, četiri godine kasnije), ono je snažno odražavalo Vašingtonove stavove. Taj pristup u kom su ekonomske veze Sjedinjenih Američkih Država sa drugim zemljama važnije od političkih odnosa, ostaće dugo glavna karakteristika američke spoljne politike, a kao što vidimo, i danas je snažno prisutna u drugoj administraciji predsednika Donalda Trampa.
Iako je Džordž Vašington pre svega bio “čovek svog vremena”, on nekako pripada i svim kasnijim generacijama Amerikanaca. Kako je to posle njegove smrti napisao general Henri Li, Vašington je bio “prvi u ratu, prvi u miru, i prvi u srcima svojih sunarodnika”, a to ostaje zaostavština koju je teško nadmašiti.
Autor je saradnik Univerziteta u Beogradu – Fakultet političkih nauka, sekretar Centra za studije SAD
Ovaj tekst je nastao kao rezultat projekta “Freedom 250 – Obeležavanje 250 godina nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država”, koji sprovodi Centar za studije Sjedinjenih Američkih Država Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu, a finansira Ambasada SAD u Republici Srbiji.


Kroz Ormuski moreuz, širok oko 34 kilometra, prolazi gotovo petina svetske ponude nafte. Novi iranski odlučio je da ga i nadalje blokira


Šef nemačke obaveštajne službe najavio je reorganizaciju BND-a kako bi se prikupljale informacije brže i u većem obimu, uz povećanje broja ljudskih izvora i rizičnijih operacija u inostranstvu


Ruska ekonomija se suočava s ozbiljnom krizom izazvanom sankcijama, ratom i visokim vojnim troškovima. Pad industrije i kupovne moći građana ugrožava rast BDP-a u 2026. godini


Tramp je objavio da ga neće zadovoljiti ništa osim “bezuslovne predaje” Irana. Netanjahu bi da ostvari “želju kojoj se nada već 40 godina”. A to je – kako kažu pojedini analitičari – da Iran bude “propala zemlja”, slična Jemenu, Siriji, Sudanu, Libiji. Izvesno je samo da se rat nastavlja


Mosad je godinama snimke sa uličnih kamera u Teheranu prebacivao na servere u Izrael. Kombinacijom tih podataka, uz korišćenje veštačke inteligencije, ova tajna služba je izgradila koherentnu sliku o životu i radu radnika obezbeđenja i funkcionera koje su štitili. Čitav taj operativni rad kulminirao je munjevitom akcijom u subotnje jutro, 28. februara
Režimska propaganda i njene žrtve
Šta Vučić zna o masakru u kafeu Panda i ubistvu braće Bitići Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve