
SAD
Kraj romanse: Nameri se Mask na Trampa
Prošao je period ljubavi između najmoćnijeg i najbogatijeg čoveka na svetu, Donalda Trmpa i Ilona Maska. Perje leti na sve strane
Profesor Džozef Naj je preminuo upravo u vreme kada zamisao meke moći, koju je skovao ne tako daleke 1990. godine, prolazi kroz najveća iskušenja i osporavanja od svog nastanka. Naj je fizički napustio ovaj svet 6. maja, baš onda kada je Americi najpotrebniji njegov dubokoumni, smireni i sveobuhvatni pogled na sve haotičnije i kompetitivnije međudržavne odnose i ulogu koju ova i dalje jedina preostala supersila treba da igra u njima
Nije preterano reći da je među mnogobrojim istaknutim istraživačima nauke o međunarodnim odnosima i gobalizovane svetske politike u poslednjih pola stoleća, profesor Džozef Naj (Joseph S. Nye Jr.) uspeo da izgradi veliko ime nekoga ko je uticao na čitave generacije teoretičara i praktičara ove discipline. Počev od ranih šezdesetih godina prošloga veka, dolaskom na prestižni Harvardski univerzitet, on je vrlo brzo podjednako teorijskim promišljanjima kao i političkom delatnošću u administracijama predsednika Kartera i Klintona zadobio ugled jednog od najpoštovanijih znalaca.
Profesor Naj, naime, nije ostao u akademskim kulama od slonovače, nego je svoje i tuđe misaone konstrukcije i koncepte proveravao u praksi. Skoro da je jednodušna ocena onih koji ovih dana pišu o njemu kako niko nije bio tako sposoban da kao Naj pretoči visoku teoriju u svima razumljiva i upotrebljiva rešenja za političku akciju. Za dobro svog naroda i svih drugih… Otuda ne čudi uvažavanje koje je uživao u političkim krugovima i na univerzitetima širom sveta.
ŠTA JE NEDOSTAJALO
Svakako, Naj je najpoznatiji po odgovoru na teze o neminovnom padu Amerike u odnosu na izazivače, koje je izneo sredinom osamdesetih godina Pol Kenedi u slavnoj studiji “Uspon i pad velikih sila”. Kenedi je, naime, analizirajući evropsku istoriju u poslednjih pet vekova na osnovu pokazatelja i činilaca moći država, zaključio da niko ne može trajno da ostane na vodećem mestu, pijedestalu, u odnosu na druge takmace. Unekoliko u duhu obnove ciklizma u filozofiji istorije, pomalo i fatalistički, mehanički, Kenedi je izneo ovakve stavove o neizbežnom američkom “imperijalnom pregrevanju” u predvečerje pada Berlinskog zida, koji je označio potpuni trijumf Zapada u hladnoratovskom nadgornjavanju sa Istočnim blokom i bio prolog u doduše kratkotrajni “unipolarni moment” – premoć Sjedinjenih Američkih Država nad ostalima u svetskom poretku kakva gotovo da nije bila nikada ranije zabeležena u ljudskoj istoriji.
Kako kaže Naj, on je na svom kuhinjskom stolu skovao britak odgovor koji je imaginacijom i lucidnošću zadivio naučnu zajednicu, a američkim političkim odlučiocima dao u ruke obrazloženje dotadašnje uspešnosti i, istovremeno, otvorio pouzdane puteve očuvanja njihove vodeće uloge u svetskom poretku moći u budućim vremenima. Zamisao ili koncept meke moći Naj je izložio u knjizi Obavezni da vode – izmenjena priroda američke moći i jezgrovito u članku pod naslovom “Soft Power”, u časopisu “Foreign Policy” 1990. godine.
U jednom od mnogobrojnih intervjua koje je dao, nekoliko meseci pred smrt, kazao je kako mu se posle čitanja Kenedijeve briljantne studije učinilo da uz vojnu, ekonomsku i političku moć, moral nacije, sistem savezništva, demografske faktore i gepolitičke i geostrategijske činioce, nešto ipak nedostaje… Možda su, smatrao je, činioci tzv. tvrde moći očuvali ravnotežu u odvraćanju Sovjetskog Saveza i njihovih saveznika ali, ustvrdio je, Berlinski zid nisu srušili tenkovi i artiljerija, nego gubitak vere među tamošnjim stanovnicima u vrednosti “realnog socijalizma”; njegov legitimizacijski sunovrat je doveo do implozije ove materijalno siromašne, a istovremeno zastrašujuće nuklearne imperije. Reč je bila, prema Naju, o tome da u savremenom svetu sve veći značaj imaju novi izvori i nove dimenzije moći. Počev od privlačnosti kulturnih dobara jednog naroda, njegovog načina života, uticaja koji jedna zemlja ima u međunarodnim organizacijama, ugledu i ubedljivosti u ubeđivanju da postignete da drugi žele upravo ono što i vi želite i što je u skladu sa vašim interesima… Kasnije je Naj razvio koncept meke moći u zamisao “pametne moći”, ističući da je, npr. u slučaju borbe protiv terorizma, najdelotvornija kombinacija meke i tvrde moći.
LIBERALNI REALISTA
Zamisao meke moći se pojavila u godinama koje su obeležili naučnici koji su pokušavali da domisle bitak poretka sveta koji se rađao krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga veka: od ditirambski ponesenog Frensisa Fukujame u zagovaranju teze o “kraju istorije”, preko Džona Miršajmera i njegovog isticanja “povratka u budućnost”, sve do viđenja sveta koji se deli po rasednim linijama civilizacija u sukobu Semjuela Hantingtona… Najmanje kritika u američkoj i svetskoj stručnoj i političkoj javnosti išlo je na račun Najeve zamisli meke moći. Ponekad se činilo kao da su tvrdnje ovog dugogodišnjeg dekana harvardske “Kenedijeve škole upravljanja” samorazumljive, oduvek bile tu, samo ih je baš on, eto, istakao i organizovao u intelektualni konstrukt i koncept.
Čovek čije su ideje preobrazile način na koji razumevamo moć u međunarodnim odnosima, pojam i oblike ispoljavanja vođstva-liderstva u politici, kao i nezamenljive uloge pregovaranja i diplomatije, pre i, možda i više posle informatičke i digitalne revolucije, utemeljio je i neoliberalizam zajedno sa Robertom Kohejnom u drugoj polovini sedamdesetih godina prošloga veka.
Njihova studija o kompleksnoj međuzavisnosti “Moć i međuzavisnost” iz 1977. godine ponudila je dostatne odgovore na posustale, klasične podjednako liberalne i realističke postavke u razumevanju i tumačenju međunarodnih odnosa posle Vijetnamskog rata, naftnog šoka, detanta, nastanka KEBS-a… Naju je bilo jasnije nego drugima u to vreme koliko je delovanje multinacionalnih korporacija, međunarodnih organizacija, transnacionalnih društevnih pokreta, instituta, normi i režima suštinski izmenilo ne samo “pejzaž” nego i strukturu dotadašnjih međunarodnih odnosa kao skoro isključivo međudržavnih odnosa.
Kada su mnogi njegovi sledbenici, tumači i retki oponenti pokušavali da ga interdisciplinarno i ideološki katalogizuju, to se za jedan takav naučni format pokazalo kao teško ostvariv zadatak. Sam je sebe određivao, uzimajući u obzir vlastiti istraživačko-metodološki pristup i idejno-vrednosnu matricu – kao liberalnog realistu. Postoji mnogo razloga koji opravdavaju ovaj paradoks, svojevrsni contraditio in adjecto: naučnik koji se čitavog života istrajno zalagao za poštovanje ljudskih prava, istaknutu ulogu morala i međunarodnog prava u odnosima država i drugih subjekata globalizovane svetske politike, isticao, takođe, i veliki značaj međunarodnih organizacija, normi i režima, istovremeno je kao nijedan drugi predstavnik liberalizma dubinski i sveobuhvatno izučavao moć, njene činioce i izmenjenu prirodu kao neizostavan deo saznanja sve složenijih međudržavnih, svetskih i globalnih odnosa in statu nascendi. Mislilac takvog zamaha i zahvata jednostavno se ne uklapa u podele koje najčešće čine oni koji su skloni da idu putevima kojima se lakše ide, da prave gde god je to moguće uzglavlja za lenjost mišljenja…
TAMNE, ZELENE DUBINE ISTORIJE
U prilog tvrdnji o renesansnoj širini Najevog pristupa, između drugih dokaza, ide i njegovo zanimanje za istoriju međunarodnih odnosa. Brodelovski kazano, Naju je bilo jasno da su sve velike bitke današnjice bile vođene, dobijane i gubljene u vremenima prošlim i da je neophodno da svaki istraživač treba da potraži osnove za svoj predmet izučavanja u tamnim, zelenim dubinama istorije… Naj je bio fasciniran poukama koje nam daje Peloponeski rat, i to onaj posle koga je sa pijedastala nadmoći zauvek sišla najsjajnija od svih dosadašnjih: helenska civilizacija. Strasno i nepristrasno, on analizira genijalno Tukididovo delo, secira događaje koji su bili preludijum za najveći unutargrčki sukob u istoriji, prepliće teoriju i istoriju, traži i nalazi stalnosti i promene, zalazi u skrivene zagonetne uglove međuigre objektivnih, strukturalno-sistemskih sila i antropološko-psiholoških odgovora na “neumitno”…
Najvažniji deo prve glave njegove knjige Kako razumevati međunarodne sukobe posvećen je upravo Peloponeskom ratu. Nej je smatrao da studenti međunarodnih odnosa, kojima je pre svega ovaj udžbenik namenjen, treba da vide kako nihil sub soli novum, i kako neko ko dobro prouči ovaj događaj već zna gotovo sve što je važno za odnose država i naroda. Počev od zamisli ravnoteže snaga, preko činilaca moći tadašnjih gradova-država, savezništvima, ulozi ličnosti, pojedinaca, pokretačkim mehanizmima država, fobosu, kerdosu i doxi, značaju strateškog mišljenja… Uostalom, politikološka oruđa su nezaobilazna, ali nisu dovoljna da se bez istorijskih, ekonomskih, strateških, pravnih, kulturoloških i antropološko-socioloških znanja međunarodni odnosi mogu produbljeno i obuhvatno izučavati.
SAMA AMERIKA, A NE VELIKA
Nije se libio da pojasni onima koji nisu bili sigurni u to kakva zaista treba da bude uloga Amerike u savremenom svetu, ponudivši svoje argumente u osvrtu pod nazivom “Zašto ne možemo sami?”. Ubedljivo je pokazao zašto ni najjači ne može sam, te kritikujući spoljnu politiku predsednika Trampa, istakao da će Amerika takvim odnosom prema saveznicima i drugim narodima pre ostati sama, nego ostati velika…
Ovaj čovek, “obdaren mnogim talentima”, kako za njega kaže Stenli Hofman, postavlja pitanja od trajne važnosti poput Tokvila, Maksa Vebera i Rejmona Arona, a koji piše jasno, elegantno i sa erudicijom, ostavio je iza sebe kolosalno naučno nasleđe, desetine knjiga koje su već sada klasična literatura, stotine članaka i intervjua, ali, što ga možda najviše izdvaja od ostalih, i hiljade sledbenika…
Džozef Naj je, naime, bio poštovani mentor mnogima koji su se uputili trnovitim i veličanstvenim stazama i putevima nauke. Jedan od najvećih arhitekata savremenih međunarodnih odnosa, otvoren za pomoć i razgovore, skroman kao osoba, pun ljudske topline i razumevanja… Kako ovih dana pišu njegovi saradnici, prijatelji i bivši studenti: dobar i veliki čovek…
Autor je osnivač i direktor Centra za studije SAD, Univerzitet u Beogradu – FPN
Prošao je period ljubavi između najmoćnijeg i najbogatijeg čoveka na svetu, Donalda Trmpa i Ilona Maska. Perje leti na sve strane
U snažnom ruskom napadu balističkim raketama i dronovima na Kijev poginule su najmanje četiri osobe
Prioritet imaju sistemi dalekometnog oružja, odbrana od napada iz vazduha i mobilne kopnene jedinice, a dogovor biće na dnevnom redu samita NATO
U parlamentu Bugarske je izbila tuča zbog odluke da se zemlja pridruži evrozoni. Deo poslanika pozvao je pristalice očuvanja nacionalne valute leva da blokiraju narodnu skupštinu
U čemu se sastoji delotvoran otpor totalitarizmima i falsifikovanju sećanja? Srđa Popović je ukazivao na srpski primer. Otpor falsifikovanju prošlosti sastoji se u stvaranju simbola koji nas ponovo povezuju i koji deluju kao pesak koji smo bacili u zupčanik falsifikatorske mašinerije. Otpor je u podsećanju na to kakva je stvarnost i u ponovnom uspostavljanju zajedničkih tačaka
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve