![](https://vreme.com/wp-content/uploads/2024/07/Francuska_izbori_2_30-309x232.jpg)
Nuspojave
Treba se znati bojati
Ne boje se odgovorni ljudi carinika ili predsednika, nego se boje suseda, rođaka, prijatelja i mnoštva neznanaca s kojima dele političku zajednicu, te naposletku i samih sebe
Da li je to u toku “bombaški proces” širokog zahvata – ili prosto stari, dobri gleichshaltung – kojeg je “slučaj” Vesne Mališić samo simptom, ali simptom za čije se neprepoznavanje pada na prvoj godini
Postoje dva raširena stereotipa o životu novinara i oba su tačna: po jednom, novinari žive kratko; po drugom, novinar nikada ne ide u penziju. Možda sve to zvuči malo čudno: stres povezan s poslom smanjuje mu šanse da živ dočeka penziju, ali ako je ipak dočeka, pravi se kao da se ništa nije dogodilo. Iznenadili biste se koliko je vaših omiljenih novinara/ki već uveliko na platnom spisku PIO fonda. “PIO, snajka, PIO”, rekao bi Đuro Čvorović na naivno domaćičko pitanje ko-to-sve-plaća, i nije da ne bi za PIO u pravu bio.
Tako je nedavno i Vesna Mališić, zamenica glavnog i odgovornog urednika NIN-a, završila u raljama PIO fonda, a jedino je pomalo nejasno ostalo da li je u te ralje dobrovoljno ušla ili je u njih više nekako gurnuta. I sve to ne bi bilo ni od kakvog javnog značaja da to nije ujedno značilo da ona više urednicom NIN-a neće biti, penzionisala se ili ne. Sve se nekako čini kao da to nije bilo među opcijama na stolu. A ni to, opet, možda ne bi nikome toliko podizalo obrve da se ne događa u kontekstu još sveže i nerazjašnjene možda i najbizarnije “promene vlasničke strukture” u novijoj istoriji srpskog žurnalizma, i usred afere glede NIN-ovog intervjua s Aleksandrom Vučićem, čovekom kojem nekako uspeva da deluje kao razgaćeni domaćin i tamo gde se pojavi kao gost. Gost, hm, za kojeg je ostalo nejasno ko ga je zapravo zvao na čašicu razgovora. Nekome drugačije mentalne strukture bilo bi bar malo nelagodno u takvoj situaciji, ali nemojmo se šaliti – ovo je Aleksandar Vučić. Taj bi vam i u spavaću sobu banuo nehajno primajući izvinjenje što ste tu.
Priča bi možda ipak ostala bez pravog začina da Vesna nije rekla da joj ne pada na pamet da odustane od novinarstva, što je poruka jasna da ne može biti jasnija: možda menjam adresu, ali ne i profesiju. Možda je patetično ovo što ću reći (ja, TP, ne Vesna), ali ovo je posao na kojem se gine ili umire. A V.M. nije ni too old to rock’n’roll, a pogotovo jeste too young to die.
Pa dobro, šta se onda ovde zbiva? Da li je to u toku “bombaški proces” širokog zahvata – ili prosto stari, dobri gleichshaltung – kojeg je “slučaj” Vesne Mališić samo simptom, ali simptom za čije se neprepoznavanje pada na prvoj godini – medicine ili novinarstva, sada je već gotovo svejedno? Da li ništa ne razumemo ili nećemo da se mešamo ili…?
Pravi i trajni odgovori na važna pitanja uvek se (pro)nalaze u umetnosti. Nije li Disciplina kičme još 1982. pevala: “Ništa se ne dešava/Jer niko ništa ne shvata/Oni koji su trebali sramno su se izgubili/I primaju lažno veselje”?
A veselju stvarno mesta nema, tj. “lažno veselje” gotovo da je pleonazam. Unutrašnja okupacija ove zemlje i dalje veselo i nesmetano napreduje, i besramno pokradeni izbori nisu je ni zaustavili ni usporili, naprotiv. “Okupator” sada samo malo bolje shvata koliko mu se žuri, jer je njegov legitimitet “napolju” prvi put ozbiljno uzdrman, pošto će biti sve manje onih koji će se barem pretvarati da nisu svesni kako posluju sa razbojnicima.
I kad god pomislite da je proces unutrašnje okupacije i lupeške uzurpacije svih institucija i javnih dobara pri kraju jer prosto više nije preostalo ništa da se otme, uništi ili obesmisli, ispostavi se da nije tako, i da je spisak beskrajan – ako štiklirate sto stavki, otvoriće se novih dvesta. Kako to izgleda na primeru medija? Prvo su uzurpirali one “javne”; zapravo, još pre toga imali su na svojoj strani pseudoprivatne, u vlasništvu zloglasnih uobičajenih sumnjivaca ili lažnih magnata iz njihove ergele, u stvarnosti seoskih mućkaroša i potomaka uglednih konjokradica. Onda su obeščastili ugledne (ne i bezgrešne…) učinivši ih bezličnim hrpama papira; evo, da sutra “Politika” ne izađe, to bismo primetili samo Ivan Čolović i ja. Onda su posekli retke preživele lokalne medije, koje je već bila dobrano načela plitkoumnost prethodnih vlasti, ali i novinarskih udruženja. Potom su stvorili prašumu svojih paranovina, parasajtova i paratelevizija za ozbiljno mentalno oštećivanje nacije.
Naposletku, na drugoj strani nije ostalo ništa osim šačice medija mnogo većeg ugleda nego dometa, koji im realno ne predstavljaju nikakvu opasnost, samo su pain in the ass. Oni vole da misle da su kako-tako zaštićeni ugledom, tradicijom, privatnim ili stranim vlasništvom – ali previranja oko NIN-a pokazuju koliko je to krhko. Uostalom, pitajte nekadašnje urednike i novinare velikog mađarskog nezavisnog dnevnika koji su se samo jednog jutra zatekli pred zaključanom zgradom svojih novina, gde su im na svečanoj ceremoniji uručeni otkazi. Prosto, austrijski vlasnik ih je “poklonio” Orbanu, znajući da će ovaj umeti da mu se oduži. I umeo je.
A vi, gledajte da vam PIO fond ne bude predaleko, nikada ne znate kada će vam zatrebati. Jednom kad se penzionišete, možete čak i da pišete za novine, ako ih još bude za vas, a i inače.
Ne boje se odgovorni ljudi carinika ili predsednika, nego se boje suseda, rođaka, prijatelja i mnoštva neznanaca s kojima dele političku zajednicu, te naposletku i samih sebe
Ako dolazite prekasno, progovarate prerano, pevate noću ili kuvate prekratko, život će vam kad-tad postati pakao. Problem je ovde dvostruk: orijentaciju u vremenu je nemoguće naći intuitivno – ona mora da se uči, pregovara i usklađuje, a s obzirom na ogromne individualne, uzrasne i kulturne razlike, taj proces može biti jako dug i komplikovan
“Ne spasava život vakcina, već vakcinacija. Ako za jednu tešku bolest postoji vakcina, treba iskoristi tu mogućnost. Onkološki sam pacijent sa dijagnozom raka jajnika za koji ne postoji rani skrining za otkrivanje, ni u svetu ni kod nas, za koji ne postoji ni vakcina. A rak grlića materice se može prevenirati jednostavnom imunizacijom protiv HPV. Znam kako izgleda pacijentkinja s poodmaklim stadijumom raka grlića materice i kroz koje muke prolazi. Ne mora da bude tako”, kaže Gorica Đokić iz Udruženja “Progovori”
Jelena Nikolić iz zadruge Elektropionir kaže za “Vreme” da je ključna ideja građanske energije da “ohrabre svakog prosječnog stanovnika da može da bude aktivni učesnik u energetskoj tranziciji”, jer, kako dodaje, jedinstvo građana posjeduje nezaustavljivu energiju. Kako objašnjava, današnji monopol velikih proizvođača od kojih svi dobijaju električnu energiju (iz prljavih izvora), prelaskom na obnovljive izvore može biti zamjenjen novim monopolom jedne te iste strukture, ili pak decentralizovanim sistemom u kome proizvodnja pripada građanima, koji se kroz jedinstvo bore za bolje uslove na tržištu energenata
Detaljnijim pregledom se zaključuje da je najveći broj postupaka, odnosno predmeta za obezbeđenje dokaza uzrokovan prirodnim pojavama i to, obilnijim padavinama, kišom ili snegom, što za posledicu ima poplave u građevinskim objektima ili na njivama. Stranke ukazuju sudu da je bitno hitno reagovanje kako bi se dao nalog i zadatak sudskom veštaku da utvrdi uzrok štete, uzročno-posledičnu vezu između radnje (ili propusta da se nešto uradi) i štete i visinu nastale štete i kako bi stranke dalje mogle da saniraju posledice od nanete štete, a da poseduju zakoniti dokaz za dalje vođenje postupka
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve