
Gradnja
Dekan Lojanica: Na Čukarici će se graditi pažljivo
Gradnja naspram Košutnjaka je pažljivo planirana, kaže dekan Arhitektonskog fakulteta u Beogradu Vladimir Lojanica
Da li je to u toku “bombaški proces” širokog zahvata – ili prosto stari, dobri gleichshaltung – kojeg je “slučaj” Vesne Mališić samo simptom, ali simptom za čije se neprepoznavanje pada na prvoj godini
Postoje dva raširena stereotipa o životu novinara i oba su tačna: po jednom, novinari žive kratko; po drugom, novinar nikada ne ide u penziju. Možda sve to zvuči malo čudno: stres povezan s poslom smanjuje mu šanse da živ dočeka penziju, ali ako je ipak dočeka, pravi se kao da se ništa nije dogodilo. Iznenadili biste se koliko je vaših omiljenih novinara/ki već uveliko na platnom spisku PIO fonda. “PIO, snajka, PIO”, rekao bi Đuro Čvorović na naivno domaćičko pitanje ko-to-sve-plaća, i nije da ne bi za PIO u pravu bio.
Tako je nedavno i Vesna Mališić, zamenica glavnog i odgovornog urednika NIN-a, završila u raljama PIO fonda, a jedino je pomalo nejasno ostalo da li je u te ralje dobrovoljno ušla ili je u njih više nekako gurnuta. I sve to ne bi bilo ni od kakvog javnog značaja da to nije ujedno značilo da ona više urednicom NIN-a neće biti, penzionisala se ili ne. Sve se nekako čini kao da to nije bilo među opcijama na stolu. A ni to, opet, možda ne bi nikome toliko podizalo obrve da se ne događa u kontekstu još sveže i nerazjašnjene možda i najbizarnije “promene vlasničke strukture” u novijoj istoriji srpskog žurnalizma, i usred afere glede NIN-ovog intervjua s Aleksandrom Vučićem, čovekom kojem nekako uspeva da deluje kao razgaćeni domaćin i tamo gde se pojavi kao gost. Gost, hm, za kojeg je ostalo nejasno ko ga je zapravo zvao na čašicu razgovora. Nekome drugačije mentalne strukture bilo bi bar malo nelagodno u takvoj situaciji, ali nemojmo se šaliti – ovo je Aleksandar Vučić. Taj bi vam i u spavaću sobu banuo nehajno primajući izvinjenje što ste tu.
Priča bi možda ipak ostala bez pravog začina da Vesna nije rekla da joj ne pada na pamet da odustane od novinarstva, što je poruka jasna da ne može biti jasnija: možda menjam adresu, ali ne i profesiju. Možda je patetično ovo što ću reći (ja, TP, ne Vesna), ali ovo je posao na kojem se gine ili umire. A V.M. nije ni too old to rock’n’roll, a pogotovo jeste too young to die.
Pa dobro, šta se onda ovde zbiva? Da li je to u toku “bombaški proces” širokog zahvata – ili prosto stari, dobri gleichshaltung – kojeg je “slučaj” Vesne Mališić samo simptom, ali simptom za čije se neprepoznavanje pada na prvoj godini – medicine ili novinarstva, sada je već gotovo svejedno? Da li ništa ne razumemo ili nećemo da se mešamo ili…?
Pravi i trajni odgovori na važna pitanja uvek se (pro)nalaze u umetnosti. Nije li Disciplina kičme još 1982. pevala: “Ništa se ne dešava/Jer niko ništa ne shvata/Oni koji su trebali sramno su se izgubili/I primaju lažno veselje”?
A veselju stvarno mesta nema, tj. “lažno veselje” gotovo da je pleonazam. Unutrašnja okupacija ove zemlje i dalje veselo i nesmetano napreduje, i besramno pokradeni izbori nisu je ni zaustavili ni usporili, naprotiv. “Okupator” sada samo malo bolje shvata koliko mu se žuri, jer je njegov legitimitet “napolju” prvi put ozbiljno uzdrman, pošto će biti sve manje onih koji će se barem pretvarati da nisu svesni kako posluju sa razbojnicima.
I kad god pomislite da je proces unutrašnje okupacije i lupeške uzurpacije svih institucija i javnih dobara pri kraju jer prosto više nije preostalo ništa da se otme, uništi ili obesmisli, ispostavi se da nije tako, i da je spisak beskrajan – ako štiklirate sto stavki, otvoriće se novih dvesta. Kako to izgleda na primeru medija? Prvo su uzurpirali one “javne”; zapravo, još pre toga imali su na svojoj strani pseudoprivatne, u vlasništvu zloglasnih uobičajenih sumnjivaca ili lažnih magnata iz njihove ergele, u stvarnosti seoskih mućkaroša i potomaka uglednih konjokradica. Onda su obeščastili ugledne (ne i bezgrešne…) učinivši ih bezličnim hrpama papira; evo, da sutra “Politika” ne izađe, to bismo primetili samo Ivan Čolović i ja. Onda su posekli retke preživele lokalne medije, koje je već bila dobrano načela plitkoumnost prethodnih vlasti, ali i novinarskih udruženja. Potom su stvorili prašumu svojih paranovina, parasajtova i paratelevizija za ozbiljno mentalno oštećivanje nacije.
Naposletku, na drugoj strani nije ostalo ništa osim šačice medija mnogo većeg ugleda nego dometa, koji im realno ne predstavljaju nikakvu opasnost, samo su pain in the ass. Oni vole da misle da su kako-tako zaštićeni ugledom, tradicijom, privatnim ili stranim vlasništvom – ali previranja oko NIN-a pokazuju koliko je to krhko. Uostalom, pitajte nekadašnje urednike i novinare velikog mađarskog nezavisnog dnevnika koji su se samo jednog jutra zatekli pred zaključanom zgradom svojih novina, gde su im na svečanoj ceremoniji uručeni otkazi. Prosto, austrijski vlasnik ih je “poklonio” Orbanu, znajući da će ovaj umeti da mu se oduži. I umeo je.
A vi, gledajte da vam PIO fond ne bude predaleko, nikada ne znate kada će vam zatrebati. Jednom kad se penzionišete, možete čak i da pišete za novine, ako ih još bude za vas, a i inače.

Gradnja naspram Košutnjaka je pažljivo planirana, kaže dekan Arhitektonskog fakulteta u Beogradu Vladimir Lojanica

Kada usamljenost ne bi bolela koliko boli, niko se nikada ne bi odrekao privilegije da zaključa vrata iznutra. Život više generacija u istom domaćinstvu, čak i skladni i solidni brakovi, najbolji prijatelji koji žive zajedno tokom studija – ništa od toga nije moguće bez povremene (u idealnom slučaju naizmenične) požrtvovanosti, bez preuzimanja tuđih tereta i razumevanja za tuđe mane. Ali ostaje i pitanje – dokle trpeti? Kako bi svako od nas trebalo da nauči da prepoznaje tu granicu posle koje požrtvovanost postaje poništavanje sebe i samoponiženje

Više od dva milenijuma nakon što je prvi čovek izračunao da Zemlja nije ravna, milioni ljudi širom sveta danas u to sumnjaju. Na čemu se zasniva teorija ravne zemlje i ko sve u nju veruje?

Ambasador Rusije u Srbiji Aleksandar Bocan-Harčenko izjavio je da bi eventualna nacionalizacija Naftne industrije Srbije, koja se pominje u kontekstu američkih sankcija, bila u suprotnosti sa međuvladinim sporazumom o energetskoj saradnji Srbije i Rusije iz 2008. godine
Intervju: Nenad Lajbenšperger, ličnost godine 2025.
Nemam prava da ćutim na nepravdu Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve