Zbog čega je Vučića iznervirao susret Vladana Đokića i Marte Kos? Zašto je Srbija postala zemlja represije i dirigovane anarhije? U kakvoj prilici predsednik države može primiti rektora Beogradskog univerziteta
“Veoma cijenim posvećenost Vladana Đokića odbrani autonomije i dostojanstva Univerziteta u Beogradu”, objavila je komesarka za proširenje Evropske unije Marta Kos.
Kompletan naprednjački režim je zinuo od čuda. Otkud to? Zar Ana Brnabić nije pokušala ispitivati Đokića na skupštinskom Odboru za obrazovanje kao privedeno lice? I nisu li mu režimske apologete poručivale da skoči kroz prozor poslije smrti studentice Filozofskog fakulteta? Čak se i direktor policije istakao prijeteći Đokiću uvođenjem reda u visoko školstvo, a za Vučića on i “nije rektor” nego “političar” koji je učestvovao u osnivanju “neke terorističke ćelije na našim fakultetima”…
Jasno je u kom pravcu idu – evropske vrijednosti nisu ni na kraj pameti. Naprotiv, u stanju su da zgaze svaku državnu instituciju i član zakona. I to samo da bi opstali na vlasti makar još jedan dan.
SRBIJA U PLAMENU
Nije ovo ništa novo za Brisel. Ipak, kanda je stabilokratiji opala popularnost. Autokrati kao njeni nosioci sve više se doživljavaju kao figure dramatis destabilizacije na unutrašnjem planu, iz kojeg onda svašta proiziđe i na međunarodnom. Pogotovo kada – kao u Srbiji – započnu sa dirigiranom anarhijom.
O kakvoj se stabilnosti može govoriti kada je neposredno pred mađarske izbore režim priredio prikaz antiterorističkih jedinica, pasa i helikoptera kod Kanjiže, a sve zbog misterioznog pronalaska dva ruksaka sa eksplozivom u blizini plinovoda? Pogotovo što i dalje nema nikakvog pravnog epiloga sukoba u selu Banjska u kojem su poginule tri osobe.
Predvidivost u politici aktualnog režima vidljiva je samo u represiji. Bez nasilja i kordona policije više nema ni studentskih izbora (vidi tekst na strani 12).
U destabilizaciji države režim se nije ograničio na institucije. Na udaru su i pojedinci, politički neistomišljenici. U Žablju je uslijed podmetnutog požara izgorio u autobus Miomira Jaćimovića (vidi stranu 6); u Lazarevcu je pretučena žena koja je ljepila naljepnice “Studenti pobeđuju”, a SNS je na protest građana zbog ovog napada odgovorio kontraskupom podrške nasilniku… Slični primjeri mogu se nizati u beskraj.
Dokle je režim stigao u zatiranju zakonitosti i stabilnosti, svjedoči i slučaj iz Novog Sada, kada je izvjesni stariji građani provocirao učesnika protesta. Tad su ga dvojica prisutnih policajaca – baš onako kako su obučavani – udaljili. Ali ne lezi vraže. Režim je upravo to iskoristio da udari svim oružjima i oruđima po “brutalnosti policije” (vidi stranu 15).
Sada čovjek stvarno mora imati jak želudac da svari ovu vrstu izrugivanja narodu i državi. Naprosto cijela Srbija zna što je policijsko nasilje. Gledala ga je onoliko u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, Čačku i drugim mjestima. Zna i da niko zbog njega nije odgovarao. Naprotiv, unapređeni su batinaši-turbolojalisti. Prvi – Marko Kričak, u načelnika Uprave kriminalističke policije.
ARMIRANJE KULTA LIČNOSTI NA BRISANOM PROSTORU
Gdje je stabilnost kada se građanin ne može osloniti na zakonitost i nepristranost “organa reda i mira”; kada patrola ne smije ni opomenuti nekog zaljubljenika u Vučića ma što taj radio, a dužna je polomiti pendek na leđima studenta i političkog oponenta; kada postoje dva mjerila postupanja – jedno je za “naše”, drugo za sve ostale? Izgleda da je sve ovo ušlo u Pravilo službe MUP Srbije. Možda jednog dana građani saznaju kakve su instrukcije i od koga policajci dobivali da štite nasilnike umjesto njihovih žrtava. Recimo – kao u Ćacilendu.
Srbija je u anarhiji dirigiranoj sa samog vrha. Na čelu Vlade je ličnost koja je pristala da izigrava premijera, ministri su obični viši činovnici bez mrvice samostalnosti i dostojanstva, Narodna skupština je skupa sa predsjednicom čista sprdnja, Ustavni sud organ za ispunjavanje želja režima, pravosuđe je izvršna vlast mahom ispraznila od sadržaja, a policija je planski zloupotrijebljena.
Sve nabrojano i još mnogo toga drugog služi kultu ličnosti glavnog anarhiste i velikog kombinatora ništavila. Taj hvata snajperiste po Beogradu, otkriva antisrpski pakt Hrvatska-Albanija-Kosovo, sa albanskim premijerom Briselu piše zajedničko pismo u kojem se odriče punopravnog članstva u Evropskoj uniji, prije tužilaštva i sudova daje kvalifikacije krivičnih djela, ni faraoni četvrte dinastije egipatskog Starog carstva nisu mu ravni u izgradnji, briljira na međunarodnoj sceni bolje od Bizmarka, veći je Srbin nego Karađorđe i Miloš zajedno, rješava 600 metara asfalta do manastirskog konaka… Sve ovo i toliko toga drugog pojedinačno ili džumle – kako koji dan, zavisno od raspoloženja. Zapravo, ne vodi Vučić Srbiju, već armira svoj kult ličnosti. Ono što u zemlji funkcionira, radi ili po inerciji ili zbog moranja. Trećeg nema. Šef države i svakog ćacija ponaosob pretvorio je javni u brisani prostor na kojem nema mjesta ni za koga osim njega. Na toj vjetrometini pod stalnim baražom negdje je izgorila i klasična opozicija – da se ne ulazi u čitav niz razloga zbog čega.
MINISTAR, SELEKTOR, PATRIJARH
No, politika ne trpi vakuum. Pustoš koju je napravio režim, popunili su studenti. Već godinu i po dana Vučić nema rješenje za najdublju političku krizu u zemlji. Njegovo zapomaganje da je “pobijedio obojenu revoluciju” krije srljanje Srbije u nesagledivu anarhiju. Srušeni su svi obziri, svaki cilj opravdava sredstvo, dopušteno je baš sve. Otud sva ta represija, laži, podmetanja, govor mržnje, nasilje i bezakonje.
Univerzitet u Beogradu sušta je suprotnost naprednjačkoj vlasti, jedino čime se Srbija može pohvaliti u inostranstvu. Visokoškolska autonomija i dostojanstvo posljednja su brana pred dekretima sa TV “Informer” i ukidanja duha i slova ustavno-pravnog poretka.
Komesarka za proširenje Evropske unije mogla je od rektora saznati iz prve ruke kako je policija upadala u rektorat i fakultete zbog ogavnog instrumentaliziranja tragične smrti jedne studentice i, uopće, o pokušaju pretvaranja studenata i profesora u državne neprijatelje broj jedan.
Nije to bio nikakav politički razgovor, kako je Vučić požurio da ga kvalificira, već razmjena informacija o stanju akademskih prava i sloboda. Važnost tog susreta mimo volje je jetko naglasio upravo šef države, prozivajući Đokića, Kos i Evropsku uniju za narušavanje “principa vladavine prava”.
Ipak, nije mogao izdržati da sebi ne skoči u usta: “Jedino mi je žao što se taj političar (Đokić) nije odazvao pozivu predsednika svoje zemlje, a odaziva se na poziv svakoga, i važnog i nevažnog, i ovakvog i onakvog, i svih koji su priznali otcepljenje dela njegove teritorije (Kosova)”.
Ako se izuzmu uvrede, Vučić je ovom izjavom priznao da je tražio politički razgovor sa Đokićem. Apsolutno nenadležan za Univerzitet, prosto nije imao ni o čemu drugom pričati sa rektorom.
Šef države vidi sebe kao premijera, ministra u svakom resoru, patrijarha, predsjednika Crvene zvezde, Ustavnog i Vrhovnog suda, selektora fudbalske reprezentacije, Vrhovnog javnog tužioca… Ipak, nije rektor Univerziteta u Beogradu niti će – kako stvari stoje – ikad to postati.
I još nešto. Možda se Vučiću ispuni želja da prozbori koju riječ sa Đokićem. Na primjer, prilikom davanja mandata za formiranje vlade, ili pri primopredaji predsjedničke funkcije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Šta spaja Milana Radoičića, Arkana i Vučića? Hoće li se režim odreći Mrdića slično odricanju kuma od satane na krštenju? Kako je predsednik Srbije, govoreći o rektoru Đokiću, upao u autorefleksiju? Zašto su spekulacije o sastavu Studentske liste postale društvena igra dela političke čaršije pod moralnom temperaturom? I zbog čega je dobro što nisu objavljena imena tih kandidata
Ni najžešći kritičari ne bi trebalo da izgube iz vida da su sva Frojdova pitanja naša pitanja i dan-danas, te da će verovatno nastaviti da žuljaju i naredne generacije. Koji su uzroci emocionalne patnje? Kako nastaju snovi? Gde su traumatska sećanja dok nismo u stanju da o njima mislimo? Šta je to u našem nesvesnom što psihoterapija ne može da nam pomogne da promenimo? Zašto neko nije u stanju da tuguje... Potrebna je neverovatna pronicljivost da bi sva ovakva pitanja mogla biti formulisana, a u Frojdovim ih tekstovima ima neverovatno mnogo
Studentu Filozofskog fakulteta u Nišu Veljku Mušanoviću počelo je suđenje pred Prekršajnim sudom zbog teleskopske palice pronađene u rancu. Protiv pripadnika Žandarmerije koji su ga prošlog leta pretukli nije pokrenut postupak. Ispred suda su se okupili studenti i građani da mu pruže podršku
Pred opozicijom je teška odluka. Izići na izbore i rizikovati još jedan poraz ili podržati studente u stvaranju referendumske atmosfere. Šta nam govore rezultati nedavnog glasanja u Mađarskoj
Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!