

MUP
Milić i foto-robot ministara policije
Šta spaja Vučićeve ministre unutrašnjih poslova? Kome građanin sme da prijavi kakvog mafijaša posle slučaja Milić? O tome piše Filip Švarm u novom broju „Vremena“




Šta predstavlja Vučićevo priznanje da povraća posle dijaloga sa neistomišljenicima? Zašto hvali nasilničko “junaštvo i čojstvo”? Zbog čega djeluje da mu je Šešelj osmislio kampanju? Kako je rehabilitovao Crvene beretke, to samo srce tame jugoslavenskih ratova i prvih postpetoktobarskih godina? I – u tom pravcu – kakve snove sanja


Predsjedniku Srbije nije lako. Posao mu je i da vodi dijalog. Poslije se, kako kaže, mora ispovraćati. Time je želio reći da mu ljudi s druge strane stola izazivaju teško gađenje.
Ali s kim to Vučić vodi bilo kakav dijalog? Sigurno je – ne sa neistomišljenicima u zemlji. Možda misli na predstavnike Evropske unije? Ili zvaničnike iz regiona?
Poslije priznanja o bacanju pegle, vjerojatno je svakom neistomišljeniku teško zamisliti razgovor s Vučićem. Sjede tako njih dvojica, a šefu države i cijelog Ćacilenda okreće se želudac dok gleda i sluša ovog drugog.
Ovim i sličnim pričama Vučić potom uveseljava istomišljenike… Nema što, kultura dijaloga.
TAKO JE GOVORIO PREDSJEDNIK REPUBLIKE
Mađarski fašisti su 1942. pobili više od 3000 ljudi u Bačkoj i Novom Sadu, te mnoge od njih bacili u Dunav. Ovo predsjedniku Srbije nije bio povod da na Dan pobjede u jednoj rečenici spoji drugu rijeku po dužini u Evropi i glavni grad Vojvodine.
Naprotiv, Vučić se tada pohvalio kako su dvojica neistomišljenika molila njegove istomišljenike u Novom Sadu da ih ne bace u Dunav. Zašto? Zato što im je palo na pamet – kaže on – da sa Žeželjevog mosta skinu zastavu “Srbija pobeđuje”. Poslije je dodao da nisu završili u Dunavu – “srećom”. Ali poruka je jasna.
Vučić je ovim istupom zvučao kao vođe navijačko-huliganskih kopova. Vjerojatno ih je gledao na društvenim mrežama kada istim tonom evociraju nasilničko “junaštvo i čojstvo”. Također se pohvalio da policija naprednjacima više nije potrebna – od njih ona sada čuva studente i druge neistomišljenike.
Tako je govorio u sremskom okrugu predsjednik Republike u čijem je djelokrugu posla čuvanje ustavnosti i zakonitosti. Također i čovjek koji je prije svega nekoliko dana pozivao sve političke aktere na spuštanje tenzija.
POLITIČKA ŠKOLA DR VOJISLAV ŠEŠELJ
Ne zna se kada će parlamentarni izbori, ali Vučić je naveliko u kampanji. Ovu kao da mu je osmislio i poveo Vojislav Šešelj. To će reći red uvreda i prijetnji, red bahaćenja, srbovanja i opaučivanja mrskog Zapada, red provokacija, incidenata i nasilja, red praznih obećanja i mlaćenja prazne slame…
Kao politički otac, Šešelj zaista ima rašta biti ponosan na svog političkog sina Vučića.
U tom kontekstu su iz režimske baruštine izronile Crvene beretke, jednako prljave i odiozne kao i prije više decenija. Prvi ih je u javnom prostoru 2024. legitimizirao Miloš Vučević kao ministar odbrane posjetom štanda veterana ove jedinice na Novosadskom sajmu. Tada im je krenulo: paradirali su Ćacilendom 2025. uoči same godišnjice atentata na Zorana Đinđića, slikali se sa ministarkom Milicom Zavetnicom, išli po naprednjačkim skupovima – veseli, debeli i uniformirani.
Prema analizi Dojče velea, udruženje veterana Crvenih beretki iz budžeta Srbije je u posljednje dvije godine dobilo 23.000 evra. Kad se pogleda na što sve režim arči narodne pare i nije neki iznos. Ali oprez – Jedinica se nikad nije financirala na iole normalan način. Teško je povjerovati da je i sada drugačije.
Uglavnom, kakve to tradicije Crvenih beretki plaća Republika Srbija? Atentate na Vuka Draškovića, Ivana Stambolića i Zorana Đinđića, a vjerojatno i neke druge ljude koje su izvršili pripadnici ove jedinice Državne bezbjednosti? Ili zastrašivanja, premlaćivanja, otmice i nestanke po Krajini i Republici Srpskoj onih Srba koji tokom ratova nisu bili istomišljenici Slobodana Miloševića? A moguće je – i tradiciju brutalnog odnosa Crvenih beretki prema nesrpskom stanovništvu u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu.
Zajedno sa Jedinicom uvijek je marširao strah. Dovoljno je bilo da dođu na Pale 1994. i da se načelnik Državne bezbjednosti predstavi stranim novinarima – “My name is Jovica, Jovica Stanišić” – pa da Karadžiću i Mladiću spadnu gaće i oslobode taoce iz mirovnih snaga. Ova dvojica su i te kako znala s kim imaju posla. Zna i Vučić.
STATIV I KALAŠNJIKOV
U govoru na trideset i petu godišnjicu njenog osnivanja, pukovnik-veteran Crvenih beretki Vasilije Mijović zahvalio se Vučiću što je po njegovom dolasku na vlast “vraćena slava” ovoj jedinici. Zato uvijek može računati na nju. Na istom skupu, “kolegijum” Crvenih beretki dodijelio je predsjedniku Srbije počasni pseudonim “Aleksandar Veliki.”
Hm, Vučić je na Palama 1992. držao stativ. Kad se zna da je dijelio Šešeljevu viziju Srbije čije su granice Karlobag – Karlovac – Virovitica, mogao je nositi kalašnjikov i crvenu beretku, bio je za to u najboljim godinama. A zahvaljujući štelama svog političkog oca, sigurno bi u Jedinici izuzetno brzo postao i oficir. I to pukovnik poput Mijovića ili predsjednika veteranskog udruženja Žike Ivanovića. Tada bi dobio i stvarni, a ne samo počasni pseudonim. Ima ih svakakvih – Zmija, Legija, Kobac, Crnogorac, Gumar…
Ipak, Vučić se sa Šešeljem odlučio da bude dobrovoljni davalac tuđe krvi kroz teško ratno huškanje. A radikali ionako nikada nisu bili daleko od Crvenih beretki, šaljući, između ostalog i svoje četnike u Hrvatsku i Bosnu. Ta rabota je nezamisliva bez Državne bezbjednosti. Dakle – i njene tajne jedinice za najcrnje operacije.
Poput svih građana Srbije, Vučić je slušao i čitao Šešeljeve najave atentata na Đinđića. Nikad se nije ogradio od njih. Kao generalni sekretar SRS-a i treći čovjek partije morao je nešto znati o sastancima svog lidera sa Legijom i Dušanom Spasojevićem. Konačno, vodio je pobjedničku kampanju Tome Nikolića 2012, kada je radikalski vrh – i tada i nešto kasnije – dovodio u pitanje presude Legiji i drugim osuđenim pripadnicima Crvenih beretki. No, to je bilo i prošlo. Zašto li je u ovoj situaciji Vučić opet potegao Jedinicu, to samo srce tame jugoslavenskih ratova i prvih postpetoktobarskih godina?
OBRAĆANJE IZ ĆACILENDA
Razloga je više. Prvi je učvršćivanje najtvrđeg naprednjačko-radikalsko biračkog tijela. Ono se već decenijama indoktrinira da je Đinđić najveći izdajnik i zlo u istoriji zemlje, a inače je “sigurno” da Čeda Jovanović na volšeban način i danas vedri i oblači po Srbiji.
Drugi razlog je zastrašivanje građana, neistomišljenika od kojih mu se povraća. Batinaše i druge paravojne naprednjačke grupe Vučić ipak ne može u potpunosti legalizirati, slikati, javno obilaziti njihove počasne strojeve, organizirati im parade… Međutim, kada ih na istom mjestu stavi rame uz rame sa Crvenim beretkama, poruka je jasna – ljudi dolaze i odlaze, metode ostaju. Na taj način pokazuje da i on, poput Miloševića, ima ekipu spremnu na sve, ali baš sve.
Treće. Kao svaki autokrata, Vučić ima nesavladivu potrebu da prekraja istoriju ne bi li ispalo da je on uvijek bio u pravu. U tom kontekstu mu služi “vraćanje slave” Crvenim beretkama. Jer ako je to normalno, što nije? Njegovo “Sto Muslimana za jednog Srbina” izrečeno za skupštinskom govornicom djeluje poput dječje brojalice u odnosu na djelovanje Jedinice.
Pod četiri. Moguće je i da Vučić preko Žike Ivanovića i Vasilija Mijovića na svoj tipično nemušt način pokušava uplašiti Evropsku uniju. Nakon Banjske, niko više nije siguran da neka srpska paravojna grupa neće ponoviti nešto slično u okruženju. Drugim riječima – ako Vučića ozbiljno pritisnu, Srbija ponovo može biti problem, djelomično nalik na onaj iz devedesetih.
I, na kraju, peti razlog. Nije teško zamisliti Vučića kako sanja da u Ćacilendu kaže “My name is Veliki, Aleksandar Veliki”, a svi studenti i cjelokupno pobunjeno društvo zanijeme i razbježe se na sve strane – brže, jače i bolje nego od zvučnog topa.
Uvijek je veoma bolno buđenje poslije ovakvih snova. Pogotovo ako u njima učestvuju Crvene beretke i njihovi nasljednici. Kao što je Legija obećavao vječitu vjernost Miloševiću, tako se i ovi danas zaklinju Vučiću. A koliko vrijedi njihova riječ – poznato je.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!


Šta spaja Vučićeve ministre unutrašnjih poslova? Kome građanin sme da prijavi kakvog mafijaša posle slučaja Milić? O tome piše Filip Švarm u novom broju „Vremena“


Zašto je Slavija u postala politički barometar koji režimu ne govori ništa dobro? To je naslovna tema novog „Vremena“


Ako je Slavija u međuvremenu postala neka vrsta političkog barometra, onda je ovog 23. maja kazaljka otišla duboko u crveno, ali ne onako kako bi vlast volela da prikaže. Nije to crveno od nasilja, nego od pritiska koji više ne može da se ignoriše, od društva koje je naučilo da se okuplja, prepoznaje i što je za svaku vlast najopasnije, pamti. Nije ovde više reč o jednom protestu niti o jednoj pobunjenoj generaciji, nego o novom obrascu ponašanja društva koje odbija da se vrati u političku apatiju


Hapšenje bivšeg načelnika PU Beograd Veselina Milića nije dovelo do onoga što bi svi mogli da očekuju – opsežne istrage u policiji i MUP-u Srbije koja bi, poput nove “Sablje” odsekla glavu korumpiranom vođstvu institucije koja treba da seče glave korumpiranima i onima koji su u kriminalu. To govori držanje čitavog slučaja u okviru režima i izostanak prave istrage. Otprilike – kao na su to neka unutrašnja neslaganja u samoj vlasti


Za manje od 12 sati u glavnom gradu su uništena četiri poznata ugostiteljska objekta, a serija incidenata eskalirala je pucnjavom u restoranu “Jerry” na Novom Beogradu. Vlasnička struktura ovih lokala otvara pitanje ko su ljudi koji su se našli na meti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve