Građani protiv fašizma

Prije desetak dana, u Zagrebu, Puli, Rijeci i Zadru održani su veliki antifašistički, prosvjedni marševi, u kojima je sudjelovalo 15-ak tisuća ljudi, što za dosad u političkom smislu uspavanu građansku Hrvatsku – nikako nije zanemariva brojka. Marševe je organizirala platforma “Ujedinjeni protiv fašizma”, kako bi upozorila vladajuće političke elite, ali i skrenula pozornost svim građanima RH na opasnu eskalaciju (neo)fašističkih tendencija u hrvatskom društvu, koju prati rastuće nasilje raznih ustašoidnih, crnokošuljaških skupina “ukrašenih” fantomkama na glavama: oni napadaju i vrijeđaju sve koji nemaju razumijevanje za njihov radikalno desničarski “domoljubni zanos” i nesmetano urlanje “Za dom spremni” (ZDS), ustaški pozdrav koji se udomaćio kako u Saboru tako i u širokom javnom prostoru. Oni prijeteći dižu desnicu zazivajući na obračun sa svim silnim neprijateljima, “mrziteljima” Hrvatske, na čelu sa jugonostalgičarima, komunjarama, Srbima, LGBT-zajednicom i sličnom gamadi koja ništa drugo i ne radi, već samo snuje kako okaljati “čistotu obrambenog Domovinskog rata”, odnosno kako naštetiti i destabilizirati “jedinu i vječnu Hrvatsku”. Na najmasovnijem, zagrebačkom prosvjedu, glumac Damir Markovina, u ime antifašista kulturnih radnika i umjetnika, pročitao je opominjući tekst (književnice Olje Savičević-Ivančević), kojim je, dok još nije kasno, pozvao “demokratsku i građansku Hrvatsku” na obranu opće ljudskih i civilizacijskih vrijednosti poručujući: “Želimo bolju Hrvatsku, ne želimo se sramiti svoje zemlje, ne želimo da potone u fašizam i barbarstvo. Ovdje smo da mijenjamo budućnost RH, jer prošlost je nemoguće promijeniti, koliko god to nekima nije jasno. A u toj prošlosti upravo su antifašisti ispisali najslavnija poglavlja. Odbijamo biti taoci onih kojima odgovara da rat nikada ne završi. Danas, trideset godina nakon rata, mi smo taoci stvarnih mrzitelja Hrvatske, ratnih profitera, propovjednika mržnje, huligana i nasilnika koji za njih obavljaju prljav posao”. Sažeto rečeno: masovne demonstracije protiv fašizma su glas protiv nepodnošljive normalizacije nasilja u hrvatskom društvu, protiv relativizacije agresivnog revizionističkog narativa kojim se povijesna laž beskrupulozno želi pretvoriti u istinu i obratno, te nekontroliranog širenja nacionalne netrpeljivosti, posebice prema Srbima, kao i bestidnog nametanja ustaške, klerofašističke “slike i okvira” zadanog domoljublja, po modelu NDH i rigidne Stepinčeve Crkve.

SLABOUMNA LOGIKA

Najveća sramota Hrvatske želi se prikazati kao vrhunac nacionalne povijesti, vrhunaravno dobro u kojem i kada su bili (u)činjene neke “manje greške” (eufemizam za Jasenovac, rasne zakone, genocid nad Židovima, Srbima i Romima itd.), one su zapravo bile danak ratnom košmaru, neiskustvu tek rođene NDH, a koje su komunisti, svršetkom Drugog svjetskog rata, kao najveći zlotvori hrvatskog naroda demonizirali sve samo kako bi prikrili vlastite masovne zločine na Bleiburgu, Križnom putu i ostalim stratištima diljem Jugoslavije na kojim je prvenstveno stradavao hrvatski, rimokatolički puk samo stoga što se nije želio odreći svoga nacionalnog i povijesnog identiteta. Važno je ovom prilikom upozoriti na zajedničku političku “šprancu” po kojoj i danas funkcionira ekstremna hrvatska, odnosno srpska desnica koje uglas tvrde: Tito i njegova partizanska družina najveći su krvoloci hrvatskog, odnosno srpskog naroda nad kojima su komunisti počinili najstrašnije zločine, jer je u ime jačanja “socijalističke Jugoslavije” trebalo maksimalno oslabiti Hrvatsku nauštrb Srbije i obratno i tako u “totalitetu” difamirati ustaški i četnički pokret kao izdajnički i kolaborantski, odnosno “skratiti za glavu” svaki budući pokušaj neke nove afirmacije opasnih nacionalnih ideja u okrilju ova dva najveća južnoslavenska naroda. Slaboumna logika kojom se bez ikakvih relevantnih dokaza obilno hrane međusobno suprotstavljene hrvatska i srpska nacionalistička vizija povijesti po kojoj su upravo jedino Hrvati, odnosno jedino Srbi njezine najveće žrtve.

foto: ap

A GDE SU GRADONAČELNICI?

Naravno, ove antifašističke marševe osiguravale su jake policijske snage, no brojni incidenti nisu izosta(ja)li. Istina, nije došlo do izravnih fizičkih obračuna, ali crnokošuljaši sa fantomkama nisu mirovali. U Zadru su vrijeđali i polijevali (crvenom) bojom sudionike marša, u Rijeci su uz psovke, uzvikujući “ZDS”, bacali petarde i baklje na kolonu, pa čak i na mirne prolaznike, a policija na sve to nije reagirala. Kasnije se ispostavilo da je privedeno desetak anti-antifašista, a ministar policije Božinović opravdao se riječima kako je sve snimano kamerama i kako će policija “sigurno, kao i uvijek, odraditi posao za koji je zadužena”. Ako to uistinu bude kao “do sada”, znači da nitko neće biti kažnjen. Kao i “do sada” crnokošuljaši će dobiti tek blage ukore (ako i to), eventualno “žute”, ali nikako ne i “crvene” kartone koje su već odavno itekako zaslužili. Dok se u Puli, za svaku pohvalu, na čelu antifašističke kolone našao gradonačelnik Peđa Grbin (donedavno šef nacionalnog SDP-a i njihov aktualni saborski zastupnik), u Zagrebu, Rijeci i Zadru se to, nažalost, nije dogodilo. Gradonačelnici spomenutih gradova nisu osjetili ni najmanju potrebu pridružiti se svojim sugrađanima u mirnim prosvjedima, uostalom, kao što to nije palo na um ni predsjedniku države Milanoviću, a još i manje premijeru Plenkoviću, iako su se svakako tamo trebali naći i time poslati jasnu antifašističku poruku. Čelnik Zagreba Tomašević se nemušto opravdavao kako svojim dolaskom nije želio zasjeniti organizatore marša, zadarski gradonačelnik, hadezeovac Šime Erlić (bivši ministar u Plenkovićevoj vladi) posprdno je prozvao socijaldemokrate (SDP), najveću oporbenu stranku, kako želi iskoristiti prosvjedne demonstracije za ubiranje političkih poena koji im dramatično nedostaju i kako je vrijeme da sve koji im se ne sviđaju, ili ne misle kao oni, prestanu nazivati ustašama, a radi se o iskrenim domoljubima kojima samo smeta pretvaranje antifašističkih i rodno sumnjivih i neprihvatljivih derneka u otvoreno slavljenje Jugoslavije (zazivanje njezine obnove pod krinkom nekakve balkanske federacije), zločinca Tita, poraženih, radikalno ljevičarskih anarhističkih i komunističkih ideologija, ignoriranje službenih nacionalnih insignija i njihova zamjena zvijezdom petokrakom. Uz to, pojedini ćirilicom ispisani transparenti o jednom, zajedničkom/unitarnom bhs jeziku doživljavaju se kao opasna negacija službenog hrvatskog jezika i nacionalne kulture, a da nikome normalnom nije jasno – budući zakon to ne brani – zašto bi ćirilica, petokraka ili zastava, usput rečeno socijalističke republike Hrvatske (koja se za vrijeme Tuđmanova režima vijorila na državnim, vojnim paradama i obilježavanjima antifašističkih proslava), a ne “mrske” Jugoslavije, bile krimen? Riječka gradonačelnica Iva Rinčić o svom je izostanku nebulozno lamentirala kako jasno osuđuje pozdrav “ZDS”, ali iako antifašistkinja, ne želi se svrstati ni uz one koji “stupaju” pod zvijezdom petokrakom, budući time iskazuju žal za Jugoslavijom, minimaliziraju vrijednosti Domovinskog rata, a povrh svega, kazala je: postavlja se pitanje za kakav se to antifašizam prosvjednici zalažu: onaj komunistički, osmišljen u staljinskom ideološkom laboratoriju, ili pak onaj pravi, “zapadnog”, liberalno/humanističkog tipa kojeg i sama prihvaća, ali koji očevidno “ne stanuje” u redovima aktualne ljevice i prosvjednika. Kada gđa Rinčić izjavljuje kako antifašizam u nas nikada nije bio ono za što se predstavlja, ona, iako sveučilišna nastavnica, čini se ne vidi, odnosno, prije će biti ne želi vidjeti kako time zapravo hrani revizionističku neman, relativizira temelje na kojima počiva suvremena Europa, pa onda i RH kao njezin integralni dio, Na taj način ona čini neoprostivi, civilizacijski sramotni gaf kojim širom otvara vrata svim mogućim moralno, etički i povijesno neprihvatljivim anti-antifašističkim interpretacijama.

foto: ap

KOMIČNA TRAGEDIJA

Dok ustaški pozdrav “ZDS” za Plenkovića i desnicu ima “dvostruke konotacije”, antifašistička zvijezda petokraka ima samo jednu, antihrvatsku konotaciju, koju je, da podsjetimo, na svom čelu u ratu kao partizan i kasnije kao Titov general nosio i “otac samostalne i suverene RH” Franjo Tuđman, a danas izaziva zapjenjenu histeriju njegovih sljedbenika, jer su pod tim znakovljem počinjeni masovni zločini na Bleiburgu i u Vukovaru. Ali, zar pod petokrakom nisu 1945. godine partizani oslobodili (i) Hrvatsku od stranih okupatora i ustaških koljača? Naša desnica se, po običaju, pravi blesavom i nameće novu paradigmu: jugokomunistički pokret pod Titovim vodstvom i maskom antifašizma nije oslobodio, već je iznova, sada pod zvijezdom petokrakom, okupirao Hrvatsku.

Dok se Milanović, naš vrli predsjednik države, još uvijek nije udostojio komentirati marš i nemila zbivanja oko njega, oglasio se premijer Plenković i u čudu (se), naivan kao francuska sobarica upitao: gdje to građani, posebice lijeve provenijencije, vide neoustaštvo kada ga zapravo uopće nema, pa samim time i ne predstavlja nikakvu opasnost po opstojnost države, a ne vide sve jače i radikalnije ljevičarske tendencije i skupine, okupljene i oko antifašista koje zapravo sve ozbiljnije nastoje destabilizirati Hrvatsku. Da nije tragično, bilo bi komično. Dakle, crnokošuljaši koji fantomkama skrivaju lica (zašto?) i viču “ZDS”, oni su domoljubi, a građani koji mirno, bez skrivanja, javno izražavaju svoje nezadovoljstvo i zabrinutost za budućnost svoje djece i društva u kojem žive, oni su “remetilački čimbenici” opasni za sigurnost i stabilnost države koju vode Plenković i HDZ. Po riječima premijera, HDZ je “posljednja brana normalne Hrvatske” pred svim, posebice lijevim ekstremizmima. Nakon ovakvih riječi besprimjernog licemjerja, svaka racionalna rasprava gubi smisao, jedino preostaje sočna psovka, uz jednu jedinu molbu upućenu šefu Vlade RH i HDZ-a: pogledajte se sa svojom hajdučkom družinom u ogledalo i vidjeti ćete one za koje tvrdite da ih u RH nema. Upravo je HDZ, pod dirigentskom batinom Andreja Plenkovića, generator svih onih zala i demona, u širokom dijapazonu, od korupcije do (neo)ustaštva, koji opsjedaju današnju Hrvatsku, a u tomu im svojom benevolentnom nonšalancijom u obavljanju svojih dužnosti uvelike pomaže predsjednik Milanović, koji koketira i udvara se svim stranama na aktualnoj političkoj sceni, bez ogleda na ideološki predznak, kako bi (o)jačao svoj, nažalost, po prirodi funkcije, posvema marginalni utjecaj. A i ono malo stvarnih ovlasti ne koristi na dobrobit zajednice, već isključivo u korist vlastitih, budućih političkih interesa i probitaka na koje računa po isteku svog drugog (i posljednjeg) predsjedničkog mandata. Dok Iva Rinčić govori “da” antifašizmu, ali se ujedno i pita kakvom antifašizmu i time svjesno zamagljuje posvema jasne i razgovijetne stvari i pojmove, ministar obrana Ivan Anušić, lider hadezeovske “ljute” desnice, antifašiste je prozvao Jugoslavenima, a saborski zastupnik, bivši gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara ih je nazvao “jugoslavenskom gamadi”. Aktualna osječko-baranjska županica (i bivša ministrica u Plenkovićevoj vladi) Nataša Tramišak je ustvrdila kako u nas nikada nije bilo ustaša ni nacista, a da ih je i bilo, antifašisti su bili gori od svih njih zajedno. I tako bi u nedogled mogli redati desničarsko biserje, ali posvema je dovoljno za zaključak koji Plenković bez stida i pameti negira: ekstremna hrvatska desnica nije samo dio aktualne vladajuće koalicije, već ona čini i samo jezgro HDZ-a i to je za Plenkovića – bez ogleda što (za sada) u svojim rukama drži sve poluge vlasti – problem s kojim se očevidno ne zna nositi. Kada je, kako bi zadržao vlast, sklopio koaliciju sa ustašoidima iz Domovinskog pokreta (DP), Plenković je (u)mislio kako taj njihov “endehazijski” koncept može “razmrviti”, neutralizirati, tako što će ih u nekoj mjeri “odobrovoljiti” ispunjavanjem zahtjeva koje može kontrolirati. Ali to je, kako vidimo, bio račun bez krčmara, jer “domovinske” ideje zdušno su prigrlili hadezeovski talibani, a upravo od njih Plenković najviše i strahuje. Za HDZ i ekstremnu desnicu općenito, Hrvatska je njihov ratni plijen kojeg se nemaju namjeru ni pod koju cijenu odreći. Uostalom, nisu građani uzalud u posprdnom žargonu Domovinski pokret (o)krstili kao Imovinski pokret i stoga za njih nikako i nikada ne dolazi u obzir da se suoče sa vlastitom lažnom, kao ni sa stvarnom povijesnom istinom.

POBUNA

Antifašistička Hrvatska se konačno probudila i pobunila kako bi se suprotstavila svim tim, ne samo povijesnim, već i drugim silnim manipulacijama i malverzacijama koje su postale normom našeg svakodnevnog života. Ljudima je dosta plenkovićevske kilave, dvostruko konotirane, trule politike i (ne)morala u hrvatskom društvu. Hrvatska klizi sve brže u opasnom smjeru, mržnja i laži se normaliziraju i po svemu sudeći došlo je vrijeme da se prestane šutjeti na ovu politiku štetočina koje ih provode. Vrijeme je odlučno se usprotiviti ušutkivanju, sve učestalijim zabranama raznih kulturnih manifestacija, prije svih koje organizira, u desnici omražena srpska manjina RH, rasističkim napadima crnokošuljaša na Srbe ili strane radnike koji bojom kože ili kosim očima iritiraju “fetive Rvate”, mora se reći dosta raznim (za)braniteljskim udrugama koji već trideset godina ne rade ništa drugo već “sisaju” novce od države, jer “oni su je stvorili” i na to navodno imaju puno pravo. Pristojna, antifašistička Hrvatska konačno je reagirala i pokazala svoju drugu, humanu, bolju polovicu hrabrosti. Kao i što je to pravo domoljublje.