»Vreme« i vremena

Prvi broj „Vremena“ kupio sam na željezničkoj stanici u Pločama. Ne znam jesam li tek doputovao iz Sarajeva ili sam se s mora vraćao kući, ne znam ni s kim sam bio na tom putovanju, ničega se više od tog dana ne sjećam, osim da sam na trafici pokraj pruge kupio taj, tjednima najavljivan magazin, koji će, samo to se o njemu zapravo znalo, stati na put Slobodanu Miloševiću. A bilo je to vrijeme kada su čitatelji, ali sasvim ozbiljno, vjerovali da se novinskim tekstovima mogu rušiti vlade i centralni komiteti, samo članak treba napisati dovoljno ubojito i argumentirano, treba ga napisati tako da se njegovom čarolijom poništi čarolija političke vladavine. Krajem osamdesetih, i u tih nekoliko dobrih mjeseci u devedesetima, postojalo je ozbiljno vjerovanje u to da je čarolija napisane riječi snažnija od svake nacionalističke crne magije i svake političke funkcije. S tim smo vjerovanjem koju godinu ranije ulazili u novinarstvo, na tom je vjerovanju, barem što se nas tiče, počelo izlaziti „Vreme“.

foto: goranka matić

Mora da mi je to bilo jako važno, pa se svega i sjećam. Taj prvi broj imao je neku neobičnu naslovnicu, na kojoj nije bilo fotografije, hartija na kojoj je štampan bila je masna – u ta doba bio je to znak razlike u odnosu na neprijateljsku stranu koja je sebe štampala gotovo isključivo teškim olovom, po kvrgavom papiru – a tekstovi su bili nekako elegantni i gospodski. Naravno, ne pamtim što je u tim tekstovima pisalo. Ali, kada gospoda s leptir-mašnama jednom izađu pred tenkove, tako sam tada mislio, tenkisti će se tako zbuniti, da će se okrenuti na drugu stranu.

A onda je poteklo to strašno doba, koje će promijeniti i nas, i naše novine, i naša vjerovanja. „Vreme“ sam, kao i sve druge novine, kupovao na onoj trafici na dnu Dalmatinske, koja danas više ne postoji, a čitao sam ga u snack baru Hotela „Beograd“, kojega smo, taj bar, prozvali „Zemun“, jer je iza njega bila velika kavana, koja je zapravo bila taj pravi „Beograd“. Danas se hotel zove „Bosnia“, ali se još uvijek nađe poneko, ili su to oni koji jednom u dvije godine navrate iz svojih vječnih kanadskih i američkih izbjeglištva i čiji je jezik zamrznut prije dvadesetak godina, tko će taj snack bar nazvati „Zemunom“.

U „Zemunu“ sam, kao čitatelj, prevalio rat u Hrvatskoj, rušenje Dubrovnika i pad Vukovara, uspoređujući članke u raznim novinama, sarajevskim, zagrebačkim i beogradskim, koje su, tako zaraćene, i dalje stizale na kioske. „Vreme“ je o tim događajima, uglavnom, pisalo na način zbog kojeg će se, činilo mi se, neki budući srpski i beogradski naraštaji, u nekoj dalekoj 2010. silno ponositi. Naravno, nisam bio u pravu, i to je bila iluzija, kao što je iluzijom bilo i da se Miloševića riječju može uništiti ili barem oštetiti. U toj 2010. malo tko se, zapravo, i sjeća što se i kako događalo 1991, iz srbijanske perspektive bombardovanje je sinonim za NATO bombardovanje i drugoga bombardovanja nema, dok je „Vreme“ iz 1991. danas dio nekoga našeg šireg, temeljito poraženog svijeta i svjetonazora, kojega se povremeno i sramimo, ali još češće ga nazivamo krivim imenima, jugoslavenskim ili jugonostalgičarskim, svejedno. Ono u što je s ljeta i jeseni 1991. vjerovala pamet tog lista, danas nije dio ničije svijesti ili identiteta. Riječ je o osjećaju ili pogledu na svijet koji je izumro kao što izumiru mali jezici nekih odveć miroljubivih plemena.

Zatim je napadnuto Sarajevo. Još nekoliko je brojeva stiglo na kioske, a onda je grad hermetički, sa svih strana, bio zatvoren. Od tada, pa sve do ljeta 1993, kada sam otišao u Zagreb, „Vreme“ sam kupovao kod Momčila (mislim da se prezivao Slijepčević). Neobičan čovjek, koju godinu od mene stariji, zatočenik zlatnih osamdesetih, punka, novog vala i „Poleta“, on je u jesen 1991. glavom bez obzira bježao iz Siska, gdje su u to vrijeme nestajali Srbi, a da ih se nije baš ni pitalo jesu li za Milana Martića ili su za Milana Mladenovića. Momčilo je dobro promislio, pa je bježao na ono mjesto, u takav grad, gdje su pobornici njegovih stilskih i estetskih ideala najjači i gdje se već samim tim nikada neće zaratiti. Jer zaista, kako bi se tenkovi mogli probiti kroz bedeme „Top liste nadrealista“, Primusa i Zabranjenog pušenja? Momčilove procjene bile su savršeno tačne, iako ćemo se tim procjenama smijati skupa s njim, jer je Momčilo, kako gospodinu i priliči, vjerovao da nas od sveg zla jedino čuvaju izgovorene, napisane ili otpjevane riječi.

U Sarajevu je, koji mjesec nakon početka rata, pokrenuo kolporterski biznis. Preko granica preko kojih su drugi krijumčarili oružje, alkohol, cigarete ili drogu, Momčilo je švercao novine. I to isključivo one novine koje su ustrajavale na onim idealima zbog kojih je on iz Siska bježao baš u Sarajevo. U dugoj povijesti „Vremena“, on je jedan od svjetlijih i časnijih likova, čije bi se ime, poput imena Ribnikara, moralo naći u zaglavlju lista kada jednom bude odlazio u nebo, s preporukama za svetoga Petra i njegovog šefa.

Momčilo je u Sarajevu ostao bitno duže od mene, a onda je samo nestao. Sljedeći put srećemo ga u Novom Sadu, u vrijeme slavnoga novosadskog gostovanja FAK-a, gdje je imao svoj dućančić, u kojemu je trgovao memorabilijama svoga nestalog vremena. Nekoliko godina kasnije taj mu je posao propao, pa čujem, preko prijatelja koji žive u Americi i kojima se mailom javlja, da živi na nekom vojvođanskom salašu.

Od tog sarajevskog doba, u kojemu sam se, zapravo, pomalo i rastajao od „Vremena“, pamtim jednu strašnu i tako tačnu konstataciju Stojana Cerovića: prije će u Sarajevu nestati vode, nego u Beogradu koka-kole. Otprilike je tako glasila, i često bi mi padala na um, kao jedna od onih rečenica zbog kojih, između ostaloga, novine i postoje, i u kojima je sadržana bit i smisao nekoga vremena.

Te 1993. Zagreb je bio mračan i opasan grad. Neobično jest, ali u to vrijeme liberalnije i prema različitostima snošljivije – recimo, prema ćirilici ili beogradskim novinama – bilo je Sarajevo pod opsadom. Kao narkomani koji se u nekoj ludoj katoličkoj komuni skidaju s heroina, tako su ljudi, dojučerašnji čitatelji beogradskih novina i knjiga, bili uskraćeni za ijedno u Beogradu odštampano slovo. Neki su time bili zadovoljni, a drugima je, iz tisuću razloga, falilo. I, naravno: diler se na kraju morao pojaviti! Tada mladi novinar zagrebačke Stojedinice Krešimir Žabec sačinio je listu pretplatnika, kojima bi svakoga tjedna dilao „Vreme“, dopremljeno iz Slovenije. Hodao je tako po gradu sa svojom torbom, ljudi bi se prijavljivali na njegovu listu, i stvar je bila, na neki poseban, zagrebački način – javna. Recimo, kao da se zna da ste transvestit, u slobodno vrijeme i u zatvorenom prostoru, ali na ulici ste uredno formatiran i pristojan građanin.

Krešo je, kao i Momčilo, bio vođen nekim svojim idealima. Ali i činjenicom da je nekim ljudima „Vreme“ još uvijek bilo lijepa uspomena na nešto što se nikada nije dogodilo. List za koji se vjerovalo da će zaustaviti Miloševića, pa će se sve brzo vratiti u kolotečinu… I nikada se ništa nije vratilo, a ljude je nakon nekog vremena prestao boljeti amputirani dio njihovih života.

Godinama se nakon rata govorilo i pisalo da novina iz Srbije nema na hrvatskim kioscima, jer je nemoguće ostvariti ekonomski interes. Naime, nema publike, nema čitateljstva. Bio je to zanimljiv fenomen: za „Pais“, „Mond“ ili „Klajne cajtung“ ima dovoljno zainteresiranih, a za „Politiku“, na primjer, ili za „Večernje novosti“, nema. Istovremeno, Zagreb je već bio sav prelijepljen plakatima za koncerte srbijanskih turbo-folk izvođača, na čije je nastupe hrlilo i staro i mlado – uglavnom patriotski, domoljubno i katolički opredijeljeno – pa se stvorila neka paradoksalna situacija u kojoj je i danas slušanje Cece i Dragane u Hrvatskoj isključivo stvar privatnoga estetskog izbora, dok je čitanje beogradskih novina, pa čak i čitanje knjiga Davida Albaharija ili Vlade Pištala, stvar ne odveć poželjnoga i prihvatljivog političkog opredjeljenja. Ili jasnije rečeno: ako se u svome „ferariju“ vozite niz Gundulićevu i Ilicu, sasvim je normalo da otvorite prozore i do daske odvrnete omiljenu Karleušu, ali ako sjedite u kavani i čitate ćirilične ili ekavske novine, to će i danas, 2010. godine, nužno biti doživljeno kao politička ili čak nacionalna demonstracija.

A onda su, opet posve tiho, neke srpske novine počele stizati na zagrebačke kioske. Kupovao sam „NIN“ i „Vreme“, subotom „Politiku“, zbog kulturnog dodatka, a viđao sam i neke druge kako to diskretno čine. Sve dok jedne sedmice, iz nikad objašnjenog razloga, „Vreme“ nije prestalo dolaziti. Raspitivao sam se zašto, ali nitko nije znao odgovor, niti je koga ta stvar baš i zanimala. Pa imaš ih na internetu, rekao bi netko sasvim razložno. Da, gdje ćemo svi skupa završiti budemo li novine čitali po kojekakvim ekranima? To je kao da pile s krompirom pečeš u veš-mašini, a kupus za zimu kiseliš u bojleru! Ali možda ni to nije važno: nema više ni one trafike na željezničkoj stanici u Pločama, a ni vozovi od Sarajeva ne stižu kao što su nekada stizali.