Koliba u istoriji

Za divno čudo, s obzirom na vrijeme i društvo, sačuvano je dosta fotografija Gavrila Principa i sredine u kojoj je živio. Kao što se u sunčevom zraku koji je našao pukotinu u daskama i prostrijelio mračnu prostoriju vidi izrezak života – sa zrncima prašine što se otimaju da ostanu što duže u svjetlosti, stvarima i ljudima koji se gube u sve tamnijim konturama što su dalje od zraka, dok u uglovima sve ne nestane u mraku – tako se na ovim fotografijama nazire trag ogromne misterije koja obavija Maloljetnika u čijem je znaku protekao dvadeseti vijek. On je u istoriji ono što je Artur Rembo u poeziji: meteor koji se pojavio mimo poznatih zakona o kretanju nebeskih tijela.

Kako god se to dešavalo, lijepo je: u truloj civilizaciji koja je pohlepu pretvorila u cilj života, a borbu za opstanak u jedinu istinu o ljudima, i koja se rušila sa visina svoga bogatstva i svojih iluzija, prijeteći da zaguši život na zemlji, usred te buke i bijesa pojavila se figura neukrotivog Maloljetnika što pljucka u požar čačkajući zube i mirno ulazi u njega kao da jedini zna tajni smisao zbivanja, kao da jedini zna da je riječ o nečemu drugom i nekome drugom a ne o tome što ljudi misle da vide, misle da rade, misle da znaju, a ponajmanje o tome čemu se nadaju.

Ovo i nije heroj, jedva ako se otkačio od majčine suknje, ali opet teško da je bilo heroja koji se toliko rugao strahu, bio tako siguran na svom putu, kao da ga vodi lično Atina za ruku, koji je s toliko lakoće odustajao od života, a čije je golobrado lice tako silovito obasjalo istoriju.

Kad je ubio austrougarskog princa 1914, na Vidovdan, najveći paganski praznik južnih Slovena, bilo mu je dvadeset godina. Kao maloljetnik nije mogao biti osuđen na smrt, tako da je bačen u tamnicu, gdje je umro na kraju rata, kao najomrznutiji dječak Evrope, bukvalno pod ruševinama Austrougarske carevine.

Bolešljiv, mršav i ispijen, blijedoga lica, s nekim neobičnim pogledom koji bi djelovao kao pospan da nema u njemu nečeg zanesenog, kao usnulog, i zato nepokolebivog. Stiče se utisak da se život ovoga dječaka već desio; odavno je sve obavljeno, samo boginja pronosi njegovu opranu glavu kroz neprijateljske redove.

To isto se nazire i na grupnim fotografijama, ali na još čudniji način. Postoje fotografije sa drugim zavjerenicima i mladobosancima. Gavrilo među njima nije bio ništa posebno. Pa ipak, na tim fotografijama Gavrilo Princip privlači pogled kao neko izdvojen, odabran, sjenovit. Svi drugi djeluju kao ljudi u kojima i oko kojih se nešto dešava, oni su u okolnostima i u toku zbivanja, psihološki i socijalno, samo Gavrilo izgleda kao zalutalo biće, nešto konačno, dovršeno i zatvoreno, izvan okolnosti i samoga sebe. Može biti da je ovo posljedica tuberkuloze – plućni bolesnici, naročito ako su mladi, vuku preko lica i u ponašanju nešto kao sudbinsku sjenku.

Zna se da je taj atentat pun nevjerovatnih slučajnosti. Amaterski organizovan, skoro neizvodiv, sve je ispalo drukčije i više puta potpuno propalo, dok prinčevska povorka nije nabasala na Gavrila kao da ga je tražila kroz cijelo Sarajevo. I ako je od sudbine, mnogo je.

Postoje i fotografije njegovog sela, roditelja i rodne kuće.

To je najsiromašnija koliba u Evropi. Sve je na ivici ničega. Koliba je sklepana od najbjednijeg materijala, samo koliko da se drži, sve je golo, unutra i oko nje, na hercegovačkom kamenu, ljutom od samoće; nije se ni stiglo do ideje o ukrasima. Jezivi pritisak elemenata, za one koji su u njima odrastali ništa nije tako nezaboravno, blještava svjetlost i oštra sjenka, opojni mirisi, ljuti ukusi, čisti pokreti i glasovi, jedva poneka domaća životinja u carstvu zmija što igraju po kamenju. Život je nešto kratko, čisto i neshvatljivo. Ostalo su naslage đubriva.

U toj kolibi je Gavrila Principa istorija poljubila u usta. Rijetki su takvi ljudi, u njima nema ništa lično, a mnogo je neljudskog, kao mjesečare neka sila ih vodi tajnom cilju. Teško je o njima misliti, a istovremeno su nezaobilazni i privlačni, kao da nešto zove iz njih, ali nemušto. Tama, tama, dubina i tajna. Ništa Gavrilo nije uradio u životu, čak su ga iz gimnazije izbacili, a u vojsku ga nijesu primili. Kao da su sva vrata društva zatvorena za njega. Onda se odjednom, pred njim i samo za njega, širom otvori kapija koja se ni za koga ne otvara. Sukne u istoriju, dva hica i gotovo, kao ispod kamena zmija s kojom je rastao. U dvadesetoj godini u najdublju tamu tamnice, u dvadeset i četvrtoj smrt. Pa čovjek pomisli da tu nema ništa, samo slučaj i nesreća, ali ko, ili šta, tako smišljeno, tako precizno i, iznad svega, tako prekrasno kroz njega stvara svoje djelo? Slučaj, ali u okviru istorijske nužnosti. Trebalo bi imati veću dušu i širu svijest da bi se razumjeli ljudi koji razbijaju okvire svijesti i istorije.

Eh, kad bih ja mogao reći o bilo kom djeliću ovoga svijeta, najmanjoj mrvici realnosti, tako hrabro i tako jasno, to što je Gavrilo Princip rekao jednim metkom o evropskoj civilizaciji! Reći najdublju istinu o dvadesetom vijeku, reći je i odmah je glavom platiti, jer je dosegnut maksimum života, eto, kad bih takvo nešto mogao, drukčije bi se i pisalo i čitalo, pa i živjelo.

Dječak iz kolibe je 1914. godine bio jedini čovjek u Evropi, nešto mlado i čisto, sakriveno i hrabro, potpuna negacija civilizacije što je izdala čovjeka i ušla sa njim u rat do istrebljenja. Indijanac, crnac, proleter, žena i dijete, rudar i logoraš, tuberkulozni anđeo vođen nježnom boginjom što je htjela tako da ga utješi: evo, sine moj posljednji, gurni ovu građevinu prstom, to će ti se dopasti, a otac će ti uračunati u pravednost.

Erik Hobzbaum napisao je „skraćenu istoriju dvadesetog vijeka“, od Prvog svjetskog rata do kraja Hladnog rata, dobro uočivši da je to cjelina. Cjelina u znaku Gavrila Principa. Kroz cio vijek će se ponavljati u bezbroj varijanata njegov juriš na prijesto Zla. U svakom pokušaju da se probije čovjek kroz zidine zatvora, da poniženi i uvrijeđeni dignu glavu, da misao i osjećanje zbrišu okove računa i pohlepe, izdaje i podvale sa srca i istorije, u svakom pokušaju ponovo dječak Gavrilo, gladan, jektičav, go i bos, izlazi iz mračne kolibe i žmirka na suncu. On je heroj procesa koji će se u dvadesetom vijeku zvati „dekolonizacija“.

Tako bi izgledala istorija „nemogućeg dvadesetog vijeka“, onoga koji je prošao ispod površine i nije se desio. Vijeka bez svjetlosti i bez izlaza, u kojem su možda, kao nikad ranije u istoriji, tolike mase nevinih i hrabrih tražile zrak svjetlosti i ostale u mraku, prevarene, udavljene, izbrisane. Vijek liči na jedan san u kojem sam vidio prostoriju u kojoj je sve zapušeno i zamračeno, i prozori i vrata, i ključaonice i sastavci između vrata i dovratka. San se, doduše, odnosio na moj život, a ne na vijek, ali ako se ni moj život, po ugledu na druge, nije pojavio na svjetlosti božjega dana, osim kao sramotna varka, neka bar ova noćna vizija o meni posluži kao metafora za nešto, ili nekoga, što jeste. Čovjek služi životu kako može.

Ove kolibe na granici između pećine i stambenog prostora nikad nijesu zaslužile dovoljno pažnje, ni kod sociologa ni kod arhitekata. Nije jedini razlog što u njima odrastaju opasna djeca vođena rukom divljih majki, ni što su gluva i nijema, pa ne daju dovoljno materijala stručnjacima. Nego sva fina i složena sredstva koja svijest izrađuje da bi svoja djela razumjela i sebi se divila, u zamkovima, palatama, u umjetnosti i filozofskim sistemima, sva ona postaju smetnja pred kolibom na kamenu koja se jedva razlikuje od kamena, više kao da je na njemu izrasla nego kao da ju je ljudska ruka napravila. Slijepo vjerna Ničemu, čuva svetu tajnu Ničega. Kolika se ljubav i vjera začinju u tim kolibama znaju samo žene koje su kao u nekom dosluhu sa njima i njihovim tajnama. Nedaleko odatle, u Crnoj Gori, gdje podivlja priroda u bijesnim rijekama i polomljenim planinama, gdje nešto stalno glogoće, šumi, pršti i urla a nema nigdje nikoga, ova privrženost golome i čistome Ničemu postaje opojna, ljudi padaju u zanose od nevidljivih zagrljaja i poljubaca; zanose koji se često čuju kao hropac.

U ovoj kolibi čovjek živi bez posrednika, go pred Bogom. Zbog te golotinje ništa se o njoj ne može razumjeti, još manje joj se mogu dodati ideje nego ukrasi, ništa osim vatre, lonca na vatri i onoga što se začinje u očima oko vatre. To je svijet prije laži i jači od laži.

Ipak, zašto je ovaj zadimljeni vazduh u kolibi, ispunjen smradom stoke što tu živi zajedno sa ljudima, toliko nabijen osjećanjima i sjećanjima?

Neko je veliko blago, iz tajnih riznica, Gavrilo Princip prosuo u svoj vijek ne bi li spasao ljude, pa i ako mu nije pošlo za rukom, nečemu je služilo. Ako ništa drugo, Maloljetnikova čistota je obasjala nesreću miliona, kao što je koliba, ulazeći u istoriju, svojim tankim pramenom dima dala nešto ljudsko njenom lažnom sjaju i ruševinama. Ko je u krvavoj priči sa sarajevske kaldrme princ, a ko atentator? Šta je palata, a šta koliba, kad se sa očiju skine koprena?

Ako se sudi po umnožavanju sile i para, dvadeseti vijek je bio američki, ali ako se gleda po nadama i zanosima ljudskih masa, po uloženom naporu i žrtvama, onda je bio jugoslovenski. Jugoslovenski je najviše po snazi iluzija i uzaludnosti vjere, jer dvadeseti vijek je, više nego ijedan što se pamti, vijek beznađa. Na njegovom izlazu piše: „Sve je bilo uzaludno“, a na ulazu je izgleda pisalo, sudeći bar po srcima revolucionara koji su ga obilježili: „Sve je moguće“. Između ovakvih rečenica mogu da stanu strašne drame, a ako su zbijene u životu jedne ili nekoliko generacija, onda scena liči na poprište kakvo istorija rijetko pravi.

Više nego u drugim vjekovima, u ovome se vidjela iluzija sile i bogatstva. U tu iluziju je pucao Gavrilo Princip. Srušila su se tri velika carstva i nekoliko manjih, austrougarsko, francusko i englesko, a dva su se nova otimala za vlast u svijetu, sovjetsko i američko. Na izlasku iz vijeka, na ruševinama logora i atomskih bombi, ostao je nepobjedivi kauboj. Ni ta slika nije bez tajne: u zagrljaju s papom. I Bog kad umre u istoriji, iza njega ostanu taština i pohlepa.

Sovjetsko carstvo je bilo najefemernije u istoriji, američko je izašlo iz te borbe kao najveća sila u istoriji; svjetsko carstvo kome se kraj nije nazirao. Pa se i ovo čudo snage i volje, sa bombardovanjem Jugoslavije u posljednjoj godini vijeka, pretvorilo u iluziju, trajalo je koliko i bestseleri koji su bili posvećeni njegovoj nepobjedivosti u vječnosti.

Ovo će ostati misterija: kako se Jugoslavija rodila iz pucnja Gavrila Principa, zašto je morala da bude u sukobu sa svakom imperijom koja je težila osvajanju svijeta i zašto je baš i samo ova država zbrisana na kraju Hladnog rata, kao jedini uspjeh, ali i grobnica, evroatlantskog carstva? Ko se osvetio kostima Gavrila Principa, baš kad je počela nova kolonizacija svijeta?

Treći rajh se obrušio na Jugoslaviju kao ni na jednu drugu državu u Evropi, sa izuzetkom Sovjetskog Saveza, i kao nigdje drugdje tu mu je pružan otpor od prvog do posljednjeg dana rata.

Razbijanje sovjetske imperije počelo je sukobom s Jugoslavijom 1948. godine; samo su se jugoslovenski revolucionari suprotstavili Staljinu s još čistijom vjerom od njegove.

Samo je Jugoslavija ostala nezavisna u Evropi u toku Hladnog rata, ukliještena između dvije svjetske imperije.

Čim se Njemačka ujedinila, krenula je iz sve snage u rasparčavanje Jugoslavije i osvetu Srbima za dva svjetska rata.

I samo su ovdje, devedesetih godina, na vrhuncu moći, Amerikanci morali da izazovu prave ratove, višegodišnje, da bi razbili državu i prinudili njene narode na pokornost, na kraju i otvoreno ratujući, uz mobilizaciju cijelog NATO-a.

Često su me pitali o uzrocima raspada Jugoslavije. Samo je jedan nužan i dovoljan. Između dva carstva, Jugoslavija je bila nezavisna pedeset godina. Kad se jedno carstvo raspalo, drugo je konfiskovalo njegove posjede. Ostala je u sredini anomalija, nezavisna Jugoslavija, još uvijek u inerciji pucnja Gavrila Principa iz kojeg je rođena: borba protiv moćnih sila. Uzaludni bljesak poniženih i uvrijeđenih u istoriji. Nekako se morala ispeglati geografska karta Evrope da pokaže granice američkog carstva. Nije moglo bez rata. Sve ostalo, lokalne vođe i nacionalizmi, laži i intrige, ubijanja i pljačke, sve su to samo detalji kojima se popunjava gotova priča.

Često se govorilo da je Jugoslavija bila krhka država. Možda nije, nego neobjašnjivo žilava. Samo se Jugoslavija, doduše svedena na jezgro srpskog naroda, na kraju vijeka našla izolovana u Evropskoj uniji, opkoljena sa svake strane, blokirana, kao zatvor i karantin, kao neka divlja životinja koja se ne može dresirati, čak je ne možete lako ni ubiti, nego tako mora ostati izolovana i biti polako umorena, raznim sredstvima i načinima. Okolo, cijela Unija, pokorna i poslušna, bez riječi protesta dok se nad njom širila gvozdena mreža NATO-a. Možda zbog suviše racionalnog prilaza svemu, pa i istoriji, postoji u zapadnim imperijama neka nezgodna sklonost ka „konačnim rješenjima“. Dalekovido planiraju: ne vole da trava raste na mjestu zločina. Dok ovo pišem, trebalo bi biti vidovit pa znati da li će ovoga puta ići do kraja, „konačnog rješenja“ za srpski narod.

Jednom sam vidio evroatlantskog Kiklopa izbliza i od tada se zaklanjam iza kamenja i drveća da me ne napipa i šiju mi ne zavrne kao piletu. Ima jedno oko a dvije glave, jednim ustima krca lobanje, drugim pjeva uspavanke, a na guzicu se smije. Probaj da prođeš pored njega neprimijećen.

Zašto Jugoslavija?

Trajala je tačno koliko veliki zanosi i sukobi dvadesetog vijeka. Samo je Beograd bombardovan četiri puta u vijeku, od svake velike sile dostojne toga imena. U Prvom ratu od Austrijanaca, na početku Drugog od nacista, na kraju istog rata od Amerikanaca i Engleza, a na kraju vijeka od cijelog NATO-a. Bilo je mišljenja da nema svrhe obnavljati zgrade.

Šta su ta bombardovanja htjela da unište, da dokrajče, ili da spriječe da se pojavi?

Ispada da su Srbi najnepokorniji narod u Evropi, ali zašto, kad to ne odgovara nikakvim idejama, političkim pokretima, čak ni željama? To je nešto kao sudbina. Ili, pak, imaju smisla one teorije o tajnama geografije: tu se, kao, spajaju kontinenti, tektonski poremećaji, tokovi istorije, zapad–istok, hrišćanstvo–islam, itd. Zemlja se pod Srbima i oko njih lomi i buni, privlači sile, i oni dobijaju po glavi. I baš kad bi htjeli da se poklone, zemlja se opet zatrese. Mogu bez hljeba i vode, ali ne mogu da se pokore. Teško se baviti još nečim, kad ste osuđeni na pobunu.

Nešto je bilo, nekad i negdje, tu iza brda, nešto suviše opasno za one koji hoće da vladaju ljudima i suviše dragocjeno za ljude koji hoće da ostanu vjerni sebi, ali šta – svi su zaboravili. Nasljeđuje se generacijama moranje, moranje da se otme, moranje da se sačuva, moranje da se bude i, najljepše od svih moranja – moranje da se strada, do samouništenja, da bi ljudi ostali vjerni. Ova srpska misterija istorije i strategije, ili balkanske geografije, u kojoj se odvijao nemogući dvadeseti vijek, ima svoje skriveno ljudsko srce. Jugoslavija je koliba Gavrila Principa. Kao on u istoriji, i ona je među državama maloljetnica. Iz pobune rođena, nestašna i neukrotiva, utučena, na kraju poraza dvadesetog vijeka, u ime imperijalnog reda i zakona.

Kad su nacisti došli u Sarajevo 1941. godine, uklonili su spomen-ploču Gavrilu Principu na mostu koji je nosio njegovo ime. Austrijski kaplar, na vrhuncu moći, nije zaboravio izazov jektičavog Maloljetnika. Poslije rata, ploča je ponovo postavljena.

Kad je devedesetih godina bjesnio rat u Bosni, koja je bila srce Jugoslavije, nove vlasti u novom evroatlantskom protektoratu opet su razbile ploču i izbrisale tragove Gavrila Principa. Maloljetniku je bio podignut spomenik sasvim dostojan njega: u asfaltu su bile urezane njegove stope, mjesto na kome je stajao kad je pucao u Istoriju. Kao da nije bio čovjek, samo trag besmrtnog duha. Više nema otiska njegovih stopala, kao ni njegovoga imena u zvaničnom životu naroda. Sišao je u gusti mrak balkanske istorije, gdje neka mršava lica dubokih bora jedu raštan i sjećaju se izgubljenih bitaka, gdje ne smiju da zađu trupe nijedne imperije, gdje zuji i miriše nešto opojno, prekrasno i nepodnošljivo, čemu se ne može biti vjeran osim po cijenu glave, baš kao Gavrilo Princip, ali u čemu se nikad ne umire. Tamo se bježi od svake vlasti ovoga svijeta, otud se udara na svaku vlast. Tamo vas niko ne može naći. Osim narodnih guslara, zaista često slijepih, čija se tradicija, nikad neprekinuta, vuče od Homerovih vremena. Slijepci prolaze bespućima i pjevaju o tajnom izlazu iz bezizlaza.

Čuo sam ovih dana jednog evropskog političara gdje kaže da će dvije hiljade i četrnaeste godine, na stogodišnjicu sarajevskog atentata, biti organizovane evropske proslave, zajedno sa balkanskim narodima, u prvom redu Srbima, da se pokaže da više nikad nećemo počiniti slične greške. Maloljetnik više ne smije ući u Istoriju.

U izdanju „Gradca“ iz štampe je upravo izašla knjiga Drvo života, plodovi smrti Stanka Cerovića, novinara i publiciste koji živi u Parizu. Reč je o zbirci eseja s podnaslovom „O povratku ljudi iz Istorije“, u kojima autor promišlja odnos pojedinca, smisla, nasleđa i Istorije. Raspon tema ovih eseja je širok, od Homera i Marka Miljanova do Gavrila Principa i Staljina, a jedan veći deo odnosi se na Milovana Đilasa, čija biografija paradigmatski sažima istoriju XX veka. Uz dozvolu izdavača i autora, „Vreme“ će objaviti nekoliko poglavlja iz ove knjige koja je istovremeno objavljena u Srbiji i Francuskoj.