Od specijalnog izveštača s Vlašića
Među činjenicama koje sportski komentatori vole često ponavljati jest i podatak da FIFA ima više članica od Ujedinjenih nacija. Nije, međutim, loše s vremena na vrijeme podsjetiti na to. Biti svjetski prvak ne znači samo odigrati dobro sedam utakmica na završnom turniru; prije toga treba dobro odigrati više od sedam utakmica u kvalifikacijama. Biti svjetski prvak ne znači pobijediti u konkurenciji samo trideset i dvije, nego čak dvjesto i kusur reprezentacija.
Statistički gledajući, Španija i Holandija su zaslužile finale, naročito ako uzmemo u obzir i kvalifikacije, gdje nijedna od ove dvije ekipe nije izgubila ni boda, ne opustivši se čak ni nakon osiguranog plasmana na završni turnir. Ipak, statistika je jedno, a igra nešto drugo. Niz minimalnih pobjeda koji ju je doveo do titule, Španija nije započela u Južnoj Africi. U prvoj utakmici svog prvog uspješnog pohoda na svjetsku titulu, u prvoj utakmici kvalifikacija, dakle, protiv Bosne i Hercegovine, na domaćem terenu, Španija je, započinjući tradiciju, pobijedila 1:0, golom (naravno) Davida Vilje, postignutim iz (blago rečeno) sumnjive pozicije. Usput, kao što se u Srbiji, tamo negdje od četvrtfinala, masovno navijalo za Njemačku, a zbog mogućnosti da se mistificira pobjeda protiv (eventualnog budućeg) svjetskog prvaka, u Bosni se iz sličnih razloga navijalo za Španiju. Del Boske je, naime, u toku kvalifikacija izdašno sipao komplimente na račun selekcije koju je (tada) vodio Ćiro Blažević predstavljajući je kao glavnog konkurenta za prvo mjesto u grupi i direktan plasman u Južnu Afriku.
Dvadeset osam godina nakon što je bila domaćin svjetskog fudbalskog prvenstva, Španija je prvi put postala svjetski prvak. Postala je svjetski prvak u vikendu kad se na ulicama Barselone okupilo više od milion ljudi tražeći veću autonomiju za Kataloniju. (Na Rojtersovoj fotografiji demonstracija ističe se ogromni bijeli transparent na kojem je crnim slovima ispisano: Catalonia – the next state in Europe. Agencije javljaju da su u milionskoj masi nošeni i transparenti s porukom: Katalonija nije Španija.) Postala je svjetski prvak na krilima igrača fudbalskog kluba Barselona; finale je odlučio Iniesta, golom koji se rimuje s golom koji je prošle godine zabio Čelziju, najvažnijim golom za prošlogodišnju Barseloninu titulu najboljeg kluba u Evropi. I zato mi nije mrsko da je Španija svjetski prvak. Nije mi mrsko da jedanaest igrača iz jedne zemlje budu jači od „vitlanja slepih omraza“ u toj zemlji, onako kao kad su onih jedanaest iz reprezentacije Jugoslavije prije dvadeset godina pobijedili upravo Španiju i kad, eto, ipak, nisu postali prvaci svijeta. Španski igrači sad, međutim, jesu postali prvaci svijeta.
Nije mi, kažem, mrsko što je Španija svjetski prvak, makar jesam, svim srcem, navijao za Urugvaj. Sportski komentatori često koriste onu glupu frazu „moralni pobjednici“. Nema „moralnih pobjednika“, ali postoje, što bi rekao Leonard Koen, divni gubitnici. Sioran je negdje zgodno primijetio da bi Plutarh, da danas živi, napisao Uporedne živote gubitnika. I kad ostanu bez (zlatne) medalje, divni gubitnici su oni po kojima pamtimo svjetska prvenstva. Prije četiri godine – Zinedin Zidan, danas – Dijego Forlan.
