Crna Gora u boj kreće… Za nekretnine i obalsku stražu

Obnavljanje crnogorske samostalnosti maja 2006. godine značilo je i stvaranje Vojske Crne Gore koja se, nasuprot viševjekovnom ratničkom mentalitetu, oblikuje posve drugačije. Najprije strateška demilitarizacija a zatim, uz profesionalizaciju, i opremanje vojnih struktura karakteristično za male, NATO alijansi sklone zemlje, odredili su stvaralačke smjernice crnogorske armade.

Da su vlasti u Podgorici, ne obazirući se na mišljenje građana i dijela opozicije, uveliko ostvarile svoj naum, potvrdio je i američki predsjednik Džordž Buš koji je, na minulom bukureštanskom samitu, Crnoj Gori širom otvorio vrata Sjevernoatlantskog pakta. Nakon još ranije potpisanog famoznog Člana 98 po kojem su američki državljani, bez obzira na eventualno počinjena nedjela, zaštićena „kategorija“ na crnogorskom tlu, poziv na Intenzivnu saradnju očekivani je korak.

Nije neobična za crnogorski neoliberalni politički koncept ni rasprodaja vojne imovine čija vrijednost, naročito katastarska, godinama privlači domaće tajkune i sumnjive inostrane ulagače. Vladajuća politička elita, reorganizujući vojni, skrojila je i sistem po kojem izuzetno vrijedni „placevi“ za male pare postaju privatni. Takve aktivnosti, sudeći prema izbornom opredjeljenju, ne zanimaju crnogorske građane koji, uz neznanje, pokazuju i potpunu nezainteresovanost kada je o njihovoj vojsci riječ.

Gotovo niko ne zna da je, u znak sjećanja na bitku u Tuđemilu kod Bara gdje je 1042. godine dukljanska vojska porazila vizantijsku, određen 7. oktobar za Dan crnogorske vojske. Očita namjera vlasti da pomenuti datum iskoristi u političke svrhe zasmetala je prosrpskoj opoziciji, a potpunosti ovog milenijumskog ideološkog kolaža doprinosi polaganje vijenca na spomenik Partizanu borcu.

Izbor Dana vojske u Demokratskoj srpskoj stranci doživljavaju kao posebno ismijavanje crnogorske istorije, a čuvene bitke i veličanstveni bojevi, naglašava portparol ove stranke Matija Nikolić, namjerno su zanemareni. „Radi se o ideološkoj matrici režima koji zatire i pomen srpskog u našoj istoriji i predstavlja to dukljansko, crnogorsko poreklo i gura nas u jedan milje kome naša država nikada nije pripadala. Najgore je to što je sve zasnovano na potpunom falsifikatu“, kaže za „Vreme“ Matija Nikolić.

PLJAČKA ILI ODBRANA DRŽAVE: Dok još uvijek nepromijenjena crnogorska vlast ratno-pljačkaški pohod na Konavle i Dubrovnik, vođen kao „rat za mir“ krajem 1991, nastoji na svaki način otpisati sa liste svojih aktivnosti, jedan dio opozicije konstantno je podsjeća na te događaje i potrebu uvođenja lustracije, a onaj drugi, prosrpski, uglavnom kritikuje otklon od, po njima, legitimnih vojnih intervencija.

„U obrazovnim programima u Crnoj Gori jednostrano su obrađene ratne devedesete godine, a naša zemlja samu je sebe predstavila agresorom. Crna Gora tada nije bila država već dio SFRJ, a naši vojnici nisu išli da pljačkaju po Dubrovniku, nego su se u jedinicama Jugoslovenske narodne armije kretali teritorijom tadašnje sopstvene države kako bi je branili. Veliki broj njih odazvao se pozivu da brani SFRJ, ginuli su i ranjavani, i mučeni u zatvorima Republike Hrvatske“, kaže Nikolić.

Na događaje iz tog perioda, novembra prošle godine podsjetilo je hapšenje oficira crnogorske vojske Ilije Brčića, koji je na osnovu naloga hrvatskih vlasti i Interpolove potjernice uhapšen na rimskom aerodromu. Načelnik Odjeljenja za razvoj u Generalštabu Vojske Crne Gore (VCG) tereti se za ratne zločine u vrijeme službovanja u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA). Kako crnogorsko Ministarstvo odbrane nije znalo za optužnicu i presudu protiv Brčića, bivši premijer Željko Šturanović je odmah nakon hapšenja naložio istragu za utvrđivanje – da li su državni organi znali za nalog koji je izdala Hrvatska.

Ukoliko zvanična Podgorica nije namjeravala da se na ovaj način riješi „nepoželjnog elementa“ onda je, diskreditujući sebe samu, učinila amaterski kiks, tim prije što je hrvatski ambasador Petar Turčinović naglasio da je informacija o optužnici protiv Brčića bila dostupna državnim organima Crne Gore.

Zbog toga što nije „energično čistio vojsku od nepoželjnog kadra“ februara ove godine smijenjen je s mjesta načelnika Generalštaba potpukovnik Jovan Lakčević da bi, nešto kasnije, bio postavljen za vojnog atašea u Ljubljani. Imenovanje njegovog nasljednika, međutim, vratilo je ratni film u devedesete godine. Savjet za bezbjednost i odbranu odredio je za tu funkciju kao prelazno rješenje viceadmirala Dragana Samardžića; ipak, nije bio svima potaman. Protiv njegovog imenovanja bio je predsjednik crnogorske skupštine Ranko Krivokapić, koji nikako nije mogao Samardžiću da oprosti navodno učestvovanje u ratnim operacijama početkom devedesetih u Hrvatskoj.

Crna Gora neraščišćene račune sa susjednom Hrvatskom, međutim, ima i po drugim pitanjima. Nedavna informacija kako zvanična Podgorica namjerava da proda „hrvatske brodove“ zaokupila je medije u Hrvatskoj, ali iz te republike, ipak, nije bilo konkretnih službenih reakcija. Hrvatsko Ministarstvo odbrane (MORH) još ranije je formiralo Savjet za sukcesiju vojne imovine JNA čija se vrijednost, prema dostupnim informacijama, procjenjuje na oko sedamdeset milijardi dolara. Želimir Latković, predsjednik Savjeta za sukcesiju vojne imovine MORH-a, istakao je za „Slobodnu Dalmaciju“ kako se „računajući pokretnine i nekretnine, potražuje oko deset milijardi dolara“, te da „Hrvatsku ne interesira povratak zastarjele tehnike i starog željeza. Zanima nas isključivo financijska odšteta za vrijednost otete imovine s područja Republike Hrvatske i to u skladu s procjenom vrijednosti diobene mase materijalnih sredstava JNA na dan 31. decembra 1990. godine, a u iznosu koji pripada Hrvatskoj na temelju njezina izdavanja u nekadašnji savezni proračun“, naglasio je Latković.

GDE LEŽE PARE: Po riječima vojnog komentatora i nezavisnog konsultanta Milana Komara, eksperti beogradskog Foruma za bezbednost i demokratiju izračunali su da u ostacima velike flote bivše SFRJ „leži“ sto miliona dolara. Crnogorsko učešće u financiranju odbrane u prošlim vremenima iznosilo je pet procenata i da li bi to – pita se Komar – trebalo značiti da bi od njene prodaje Crna Gora samo toliko, pet odsto, i dobila.

Bivše jugoslovenske republike pokrenule su postupak za utvrđivanje međusobnih nadoknada i potraživanja ali, prema generalu u penziji Blagoju Grahovcu, imovinski odnosi država Crne Gore i Srbije definisani su Ustavnom poveljom i zakonskim odredbama o njenom sprovođenju. Kako Zakon o imovini državne zajednice namjerno nije donesen, na snazi su rješenja kojima je naznačeno da sva vojna imovina koja nije potrebna za funkcionisanje državne zajednice predstavlja imovinu država članica po teritorijalnom principu. „Crnogorski nadležni organi bili su veoma neodgovorni jer su dozvolili da se, neprekidno od formiranja državne zajednice, imovina izvlači sa teritorije Crne Gore i premješta u Srbiju. Izvlačene su sve vrste borbenih sredstava, uključujući avione i helikoptere, a njihov broj na dan usvajanja Ustavne povelje u Crnoj Gori bio je daleko veći nego danas“, kaže za „Vreme“ Grahovac. Zahtijevi Srbije, sa pravnog gledišta, za njega su neargumentovani i neutemeljeni. Srbija i Crna Gora, ipak, u skladu sa svojim unutrašnjim procedurama, mogu da sarađuju i potpisuju ugovore o prodaji ili ustupanju određenih vojnih „pogona“.

No, prodaja vojne imovine unosan je „biznis“ u najmanjoj republici nekadašnje Jugoslavije, a uspjeh u tom poslovanju pogotovo nije zaobišao političare.

Ni nakon što je Grahovac prije dvije godine javno prozvao Svetozara Marovića, Filipa Vujanovića i Vukašina Maraša da su dio „kriminogenih struktura“ koje učestvuju u nezakonitoj prodaji vojne imovine, u Crnoj Gori političkih talasanja gotovo i nije bilo. O stavove Grahovca, savjetnika predsjednika crnogorske skupštine, oglušilo se Državno tužilaštvo, a jedina se pravosudna aktivnost zasnivala na „odbrani ugleda“ prozvanih funkcionera. „Državne institucije ne žele ništa da preduzmu, a kako ne reaguju ni prema meni, jasno je da znaju da su moji navodi tačni. Svi griješnici još više su učvršćeni, jer zaključuju da su pod dubokom zaštitom države. Stari griješnici nastavljaju da griješe, dok novi ljudi u državnoj politici, ulazeći u mašineriju, ne primjenjuju zakonske okvire, niti smiju to da urade“, ističe Grahovac.

Nezakonita prodaja vojne imovine otpočela je preko nekadašnjeg Fonda za razvoj vojske a Marović, Vujanović, Maraš i crnogorsko Državno tužilaštvo, po mišljenju Blagoja Grahovca, prednjačili su u tom procesu. Namjerno nedonošenje Zakona o vojnoj imovini, tvrdi on, bilo je u cilju iskorišćavanja pravnog vakuuma u kojem se „ničija imovina“ rasprodavala posredstvom pomenutog fonda. „Nestankom Savezne Republike Jugoslavije, nestao je titular državne imovine, a novi nije validno utemeljen. Državna imovina SRJ i ona koja je pripadala državama Crnoj Gori i Srbiji nikada nije uvedena u evidenciju imovine država članica. Na taj način protivpravno su formirali Fond za razvoj vojske preko kojeg su institucionalizovali nezakonitu prodaju vojne imovine“, objašnjava Grahovac.

NEDOVRŠENA POSLA: Do uspostavljanja crnogorske samostalnosti sva prodaja imovine koju je vojska koristila nije imala zakonsko uporište. Novac dobijen tim prodajama, opravdano se sumnja, punio je privatne džepove ili je korišćen za zaštitu haških optuženika. Finansijska dobit od nezakonite prodaje, prema Grahovcu, mogla se usmjeravati na razne strane i za razne korisnike. Na pitanje da li u tajkunske firme spada beogradski Cofis, koji je osnovao i istoimeno preduzeće u Podgorici, Grahovac odgovara: „Cofis nije kriv, već onaj visoki kabinet koji njemu i raznim drugim ‘Cofisima’, omogućava da rade neregularne radnje.“

Ministarstvo odbrane je posredstvom preduzeća Cofis prodalo Ratnoj mornarici Egipta većinu sovjetskih lansera „Rubež“. Uz lansere i rakete tipa „Styx“ Egipćanima je ova firma isporučila i prateću opremu, rezervne dijelove i vozila koja po formaciji prate svaki „Rubež“.

Nastojanje državnog vrha da rasproda vojnu opremu ogleda se i na primjeru podmornica. Sudbina „Junaka“ isječenog prije desetak godina u staro gvožđe, zadesila je i „Uskoka“, prodatog za oko 130.000 evra. Iako je za konačni remont „Heroja“, nakon uloženih milionskih iznosa, potrebno izdvojiti samo oko stotinu hiljada evra, ta podmornica se, zajedno sa još dvije velike dizel-električne podmornice tipa P-831 „Sava“ i pet malih tipa P-911 „Una“, nalazi na prodajnom spisku.

Prema viceadmiralu Draganu Samardžiću, jedan od prioriteta crnogorske vojske je nabavka višenamjenskih helikoptera koji bi se, pored transporta vojnih ili policijskih jedinica, koristili u gašenju požara, evakuaciji i medicinskim potrebama. Vladina komisija sastavljena od predstavnika ministarstava odbrane, unutrašnjih poslova i finansija zadužena je za procjenu njihove nabavke, a Ministarstvo odbrane čiji je Samardžić član u ovoj godini treba da izdvoji sredstva za remont nekoliko helikoptera Vazduhoplovne baze u Golubovcima. „U prvoj fazi u planu je remont četiri ‘gazele’, a nakon što su ruski stručnjaci izvršili uvid, upotrebni vijek vjerovatno može da se produži samo za jedan helikopter MI-8. Tim helikopterima su istekli resursi, a njih može da produži samo glavni konstruktor iz Rusije“, istakao je Samardžić, pitajući se da li je racionalno i isplativo remontovati samo jednu takvu letjelicu.

Za vojne avione nije predviđen remont već prodaja, a na spisku viška vojne opreme naći će se i letjelice „super galeb“. U crnogorskoj avio-floti trenutno je trinaest „galebova“, kao i četiri „Utve 75“.

Opredjeljenje Ministarstva odbrane je da se viška naoružanja i opreme oslobodi na tri načina: prodajom na legalnom tržištu onih sredstava koja su još upotrebljiva, konvertovanjem određenih vojnih sredstava za civilnu primjenu i uništavanjem zastarjelog naoružanja koje je, u skladu sa međunarodnom regulativom, zabranjeno prodavati.

SAD, Rusija i još trideset i jedna zemlja su, nekoliko godina unazad, rakete „strela“ označile kao najveću opasnost za civilne avione, zbog čega su krijumčarima veoma zanimljive. Prije nešto više od tri godine četiri albanska i tri crnogorska državljanina uhapšena su u Albaniji sa tri „strele“ koje su, preko Crne Gore, pristigle iz Bosne i Hercegovine. Njihova cijena na crnom tržištu iznosi od 50.000 do 100.000 evra. Kako bi se tome stalo na put, vlada Sjedinjenih Država izdvojiće oko dva miliona evra za uništenje naoružanja i municije u Crnoj Gori, a Tehničkim sporazumom koji su nedavno potpisali ministar odbrane Boro Vučinić i američki ambasador Roderik Mur predviđeno je, između ostalog, uništenje oko 1500 projektila zemlja-vazduh tipa „strela 2M“.

Da bi se aktivirale domaće fabrike, naoružanje i municija „teški“ oko 1800 tona uništiće se u Crnoj Gori, a ove se aktivnosti u najvećoj mjeri odnose na oslobađanje vojnih kapaciteta u Boki Kotorskoj. „Time se ne rješava samo problem, već se stvaraju uslovi da se brzo oslobode atraktivne lokacije pogodne za velike investicije i nov ekonomski zamah uz otvaranje velikog broja novih radnih mjesta“, izjavio je Vučinić. „Ogroman višak naoružanja i municije u prenatrpanim skladištima prepoznat je kao jedan od najvećih problema opterećujućih za funkcionisanje odbrambenog sistema, dok će ‘strele’ biti uništene u cilju našeg doprinosa borbi protiv terorizma.“

Američki ambasador u Podgorici je, ističući da zna da postoje kritičari pomenute saradnje, naglasio kako ovo ne predstavlja „američku zavjeru slabljenja odbrambene sposobnosti Crne Gore“ već doprinos zvanične Podgorice „globalnom ratu protiv terorizma“. Za američko Ministarstvo inostranih poslova, prema sporazumu, poslove će obavljati kompanije „Armor Group North America Inc.“ i „Explosive and Ordnance Demilitarisation Solutions Ltd.“ kao podizvođač, a prodaje ili prihodi od otpada dobijenog prilikom uništenja naoružanja i municije biće u nadležnosti crnogorskog Ministarstva odbrane, uslužne fabrike ili će se odrediti tenderom. Rekonstrukcija izvađenog eksploziva i pravljenje industrijskog povjereno je beranskoj fabrici Poliex, a cijenu će odrediti ugovarač i uprava fabrike.

Na „tenderu“ se nalazi i pregršt vojnih lokacija, a još 2004. godine crnogorska vlada objavila je kako radi izdržavanja vojske namjerava da proda više od trideset takvih lokacija. Zemljište podgoričke kasarne Morača, Obilića kasarne sa Cetinja, Domovi vojske u Herceg Novom i Nikšiću, kotorski Platamuni i Glavati u mjestu Muo, kao i lokacija u Reževićima, predstavljali su samo dio ponuđene imovine koja je u velikoj mjeri iz vojnih prešla u privatne ruke.

KVADRATI I STRATEGIJA: Crnogorska vlada je kanadskom milijarderu Piteru Manku omogućila da za samo 3,26 miliona evra postane vlasnik skoro 400.000 kvadratnih metara nekretnina i oko 5,5 miliona evra vrijedne opreme tivatskog Mornaričko-tehničkog remontnog zavoda „Sava Kovačević“. Žureći da zaključi ugovor, iako bez zakonskog uporišta, Vlada je odredila da neće prodati zemljište na kojem se nalazi vojno brodogradilište, nego ga dati u zakup koncesijom na tri puta po trideset godina. Važeći Zakon o morskom dobru, međutim, ne poznaje termin koncesije. Kako nekretnine brodogradilišta nijesu u katastru bile uknjižene na državu Crnu Goru, Vlada tokom višemjesečnih pregovora i zaključenja privatizacionog ugovora formalno-pravno nije bila vlasnik tivatskog brodogradilišta, već je Manku prodavala tuđu imovinu.

Naš sagovornik Komar, međutim, navodi da je Generalštab Savezne Republike Jugoslavije još 2000. godine digao ruke od ove vojne ustanove u Tivtu, a sve što je kasnije preduzimano u Ministarstvu odbrane, dodaje, bilo je u službi dinamičkog plana Podgorice da pomenutu respektivnu firmu što prije obezglavi i proda. „Tivatsko brodogradilište je de facto 2004. prešlo u ruke Vlade Crne Gore, a prisustvo nekih admirala u Upravnom odboru, pored teškog sukoba interesa, bilo je samo providna maska. Sve konce u svojim rukama, sumnjalo se tada u Tivtu, držala je crnogorska Državna bezbjednost, iz čijih redova je bio i član tog odbora“, kaže Komar, svojevremeno i direktor tivatskog Arsenala. U pomenutom odboru predstavnici civilnih struktura bili su Vuk Bošković, pomoćnik savjetnika za bezbjednost crnogorskog predsjednika, i Dragoljub Janković iz Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja.

Uz prodato brodogradilište, Tivat krije i pregršt vojnih placeva na koje su oko bacili strani „investitori“. Prodaja kasarne „Milan Spasić“ u Radovićima, na luštičkom poluostrvu, prioritetna je za tivatskog gradonačelnika Dragana Kankaraša, po kojem je ovaj prostor od preko milion kvadratnih metara „izuzetno interesantan za gradnju i razvoj turističkih kapaciteta“. Nesumnjivo da ova lokacija – sa nizom pripadajućih objekata, heliodromom, benzinskom pumpom, toplanom, sportskim terenima i starom austrougarskom tvrđavom – uveliko privlači nečiju pažnju, a podatak da je iz nje u Bar preseljena teška vojna mehanizacija najbolje svjedoči o tome. Već ranije je iz prostora kasarne uklonjen najveći dio glavnog naoružanja rasformirane 108. brigade obalske odbrane, u čijem su se „inventaru“ nalazili mobilni obalski protivbrodski raketni lanseri „Rubež“ i obalski topovi kalibra 130 mm.

Ministarstvo odbrane, i pored niza najava o demilitarizaciji crnogorskog društva, ipak radi na uspostavljanju različitih vojnih formacija. Mornarica je, prekrštena u „Mornaričku bazu“ sa pet odreda, zadržala iste zadatke: odbrana zemlje od oružanog ugrožavanja sa mora, zaštita prirodnih resursa crnogorskog mora i podmorja, spriječavanje nelegalnih aktivnosti i spasavanje na moru. Ovakvo ustrojstvo mornarice, za Komara je mješavina „restlova prethodne Ratne mornarice, trendi formacija i želja napuljskih mentora“. Upoređujući originalnost ovog rješenja s „uvođenjem čina komodora u srpsku mornaricu u cilju dunavske kargo-komunikacije“, naglašava kako je ovaj način mornaričnog organizovanja nepoznat. Gašenje ratnih, torpednih i minskih naoružanja, pri čemu vojne predstavljaju trećinu policijskih snaga, doživljava kao „ružičasto“ stremljenje Crne Gore ka evropskim integracijama. Nasuprot crnogorskom, ističe primjer Hrvatske koja, uz „ponosno“ promovisanje naoružanja, ide prema Evropskoj uniji. „Za razliku od Crne Gore, njen sused Hrvatska promoviše ratne brodove, minsko oružje i pomorsko-diverzantske snage“, primjećuje Komar. „Evropi ne smeta njena Ratna mornarica, kao ni Oružane snage.“

No, crnogorska mornarica je – po tvrdnjama Blagoja Grahovca – u potpunosti nepotrebna. Pored toga što Crna Gora nema pretpostavljenog, a pogotovo ne i stvarnog neprijatelja na moru, mornarica nije potrebna i zato što je od devedesetih godina, po njegovom mišljenju, služila određenim bezbjednosnim, policijskim i političkim grupama kao infrastruktura za organizovani kriminal. Naglašavajući i njenu ekonomsku neisplativost, ističe kako je i ružan primjer loših hrvatsko-crnogorskih odnosa jer, kako navodi, mornarica je bila učesnik svega što je vezano za dubrovačko ratište. Aktuelna vlast je, ipak, bdila nad mornaricom kako bi je sačuvala. „Branili su je zato što su mnogi od njih učesnici u beščašću i protivzakonitim radnjama koje su se nje ticale. U njoj, takođe, ima dovoljno materijalno-tehničkih sredstava koja oni preko svojih tajkunskih firmi prodaju“, kaže Grahovac.

U formiranju crnogorske obalske straže pomoć su ponudile Norveška i Danska, a norveški stručnjaci učestvovaće i u pisanju Strategijskog pregleda odbrane (SDR) za koji NATO savjetuje izradu detaljne analize, na primjer u pitanju da li Crnoj Gori treba da vojska i policija imaju gotovo identične formacije i zadatke: posjedovanje helikopterskih jedinica, obavljanje obalske straže ili antiterorističkih zadataka.

A ŠTO ĆE NAM VOJSKA: U okviru Procesa planiranja i revizije (PARP) u ovoj godini potrebno je, isto tako, izvršiti reorganizaciju Ministarstva odbrane i vojske, a temeljna aktivnost koju Sjevernoatlantski pakt traži od Crne Gore na daljem putu uključenja u taj savez jeste „racionalizacija kapaciteta“. Samardžić navodi da su u tom smjeru već preduzeti određeni koraci.

Ta, kao i prethodne aktivnosti vlasti, svrstane su u „staru praksu“ donošenja strateški važnih odluka za budućnost Crne Gore pri čemu se one, ističu u Liberalnoj partiji (LP), utemeljuju bez širih parlamentarnih konsultacija i ovlašćenja. „U trenucima dok javno mnjenje ćuti i dok se većina političkih stranaka više bavi politikantskim nadmetanjem nego vizijom budućnosti ove zemlje, zvaničnici Demokratske partije socijalista u političkoj zavjetrini nesmetano povlače sve potrebne poteze da učlane Crnu Goru u NATO. Takvo ponašanje vlade, predsjednika države i predsjednika Skupštine, koji o ulasku u NATO istupaju sa političkih pozicija ‘svršenog čina’, nije ništa drugo do zloupotreba javnih funkcija na kojima se nalaze“, kaže za „Vreme“ portparolka LP-a Enisa Harović, podsjećajući kako je ista vlast prije petnaestak godina uvela zemlju u rat i sankcije ubjeđujući narod da im je međunarodna zajednica najveći neprijatelj.

Pregovarački prostor koji po pitanju priključenja NATO-u Crna Gora ima na raspolaganju uopšte nije jasan, a pitanja koja najviše zanimaju crnogorske građane nemaju odgovor: prisutnost vojnih postrojenja i baza na crnogorskoj teritoriji, preventivne mjere uz rizik od terorizma, uslovi sudjelovanja u međunarodnim misijama. „Neodgovornom politikom Vlada je usvojila Komunikacionu strategiju o evroatlantskim integracijama a taj dokument, kao i SOFA, Strategija odbrane, Član 98, odluka o slanju oružja u Avganistan donijeti su bez javne rasprave, iza očiju javnosti i legitimiteta. Bez jasne vizije, znanja i odgovornosti, Vlada preuzima obaveze i vodi proces suprotan crnogorskim interesima, po našem mišljenju“, kaže Harovićeva.

Činjenica da su crnogorska ekspertiza u sigurnosnoj politici i diplomatski kapaciteti vrlo ograničeni dovodi u pitanje sposobnost kvalitetnog pregovaračkog pozicioniranja Crne Gore prilikom ionako zahtjevnog donošenja odluka u NATO-a, smatra naša sagovornica. Dok crnogorska vlast misli da je priključenje Sjevernoatlantskom paktu bez alternative, u Demokratskoj srpskoj stranci navode kako su dvije trećine građana protiv toga. „Građani, najblaže rečeno, imaju animozitet prema Alijansi jer nisu zaboravili bombardovanje, pritiske i sve nedaće koje su nam dolazile iz tih zemalja. Za turizam, stratešku privrednu granu, pogubno je patroliranje ratnih NATO brodova i njihovo sidrenje blizu plaža a to je, na početku prošle ljetnje sezone, bio slučaj u Bokokotorskom zalivu. Zbog blizine njihovih važnih baza, ne vjerujem da će nas zaobići ni kopnene jedinice“, upozorava Nikolić.

Vladajuće političke strukture organizovanje VCG uskladile su, nakon početničkog samostalnog oblikovanja, sa zahtjevima i normama NATO-a, a stav opozicije da građani na referendumu odluče o pridruživanju zemlje Alijansi, u potpunosti je zanemaren. Nakon što se Crna Gora pridružila Partnerstvu za mir, ministar odbrane Boro Vučinić istakao je kako su potpuno okrenuti evroatlantskim integracijama a da su, uz bezbjednosni, pruženi i „novi ekonomski i investicioni horizonti koje će Crna Gora kao otvorena država, spremna na regionalnu i širu saradnju i poštovanje međunarodnih standarda znati da iskoristi, a što će biti u najvećem interesu svih njenih građana“.

U ovoj godini Crna Gora kroz 69 programa u okviru Partnerstva za mir učestvuje sa 132 pripadnika ministarstava odbrane, unutrašnjih poslova i pravde, kao i vojske i policije. Po trenutno važećoj verziji Individualnog partnerskog programa (IPP), s kraja decembra prošle godine, opredjeljenje Crne Gore zasniva se na aktivnostima u devet oblasti partnerske saradnje: izučavanje jezika, medicinska podrška, vojna edukacija, obuka i doktrina, a tu su i oblasti konsultacije, komanda i kontrola, odbrambena politika i strategija, planiranje odbrambenog budžeta, planiranje za vanredne situacije i logistika.

Odbrambene akcije se u najvećoj mjeri odnose na edukativne programe, dok će jedinice crnogorske vojske uzeti učešće samo u šest aktivnosti u Partnerstvu za mir.

Nema štete, a može i bez nje

(LOMAČA: Uništavanje oružja)

Vojska Crne Gore trenutno ima oko 2400 plaćenih formacijskih pozicija, od čega 410 oficira, 898 podoficira, 782 vojnika po ugovoru i 310 civila. Oružane snage nijesu u potpunosti popunjene a, prema planu Generalštaba i Ministarstva odbrane, nedostaje još oko četiri stotine vojnika po ugovoru.

Viceadmiral Dragan Samardžić ističe da će procjene veličine usvojiti Vlada, poslije donošenja Zakona o vojsci i prethodne provjere pomenutih „proračuna“. „Trenutna organizacija je takva kakva jeste, i za sada se po tome ravnamo. Po novom zakonu, prijedlog organizacije od Ministarstva i Vojske ide na Vladu, i ona donosi konačnu odluku o tome“, kaže Dragan Samardžić. „Osim toga, moramo čuti i strane eksperte i njihovo mišljenje o tome koji je najbolji put Crne Gore u reorganizaciji snaga. Zato je najbolje ne žuriti, uraditi temeljnu analizu, izbjeći da se napravi neko loše rješenje, jer bi posljedice mogle biti velike.“

Pitanje je i da li se novac građana Crne Gore kvalitetno troši u organizovanju nove vojske. Bez obzira na budžetska izdvajanja, crnogorska vojska neće „ni za promil biti bolja, ni osposobljenija“, smatra Blagoje Grahovac. Razlog je, misli, što u formiranju vojske Crne Gore učestvuju nekompetentni pojedinci iz civilnih i vojnih struktura. „Svi koji se trenutno nalaze u gradnji crnogorske vojske liče na ljude koji su pali u džunglu. Tako se i ponašaju. Dobri su, međutim, u blefiranju pred kamerama, kako bi javnost stekla utisak da se nešto radi“, kaže Grahovac, inače i savjetnik predsjednika crnogorske skupštine. Iako osuđuje prosipanje novca, smatra da Crnoj Gori ne prijeti velika šteta od nestručnog utemeljenja vojnih snaga: „Sudbina Crne Gore ni u najmanjoj mogućoj mjeri ne zavisi ni od slabe ni od jake vojske. Može i bez nje.“