Zimska bajka za poražene i ponižene

Desi se tako: krene čovjek iz dosade na neko putovanje, ide bez namjere tamo kuda ga noge nose i nabasa, takoreći naslijepo, na nešto ili nekoga koga je tražio odavno i nikad mu nije mogao u trag ući. Moguće je izgleda da noge, ako ih ne silimo da slijede naše namjere, budu pametnije od svega što mozak smišlja. Tako se meni desilo ove zime da odgonetnem jednu tajnu koja me pratila od rane mladosti. Kažu da će ova zima biti gadna. Hladna pozadina mračnih događaja. Mnogo loših glasova, sa svih strana. Crnji dani nego noći, podsjećaju na „crni dan“ Vladike Rada. Od istorije svijeta do ruševine u kojoj sam rođen, i poslednji kamen se reciklira. Ne zna se ni broja preprodavcima, ni imena kupcima. Pod pretpostavkom da čovjek dobije ludu želju da se kući vrati, bi li poznao mjesto na kome je bila? Stigao me vapaj mojih predaka: da je koga da požali, kâ da bi pomogâ. Malo pravde i istine. Od kad su se razvila sredstva komunikacije toliko glasova opsijeda glavu danonoćno, ali nikad nema onoga jedinoga glasa koji čovjek čeka da čuje.

*

Melanholija i duge zimske noći dobri su za čitanje drevnih knjiga. Naročito ako su kratki dani tako nabijeni besmislom i raspadanjem da se ni oči, kamoli misao, ne mogu ni za šta zakačiti i ni na kome odmoriti. Ja sam se poduhvatio da pročitam Platona. Mnogo me puta u životu obradovao, a ipak nikad nijesam sjeo da pročitam cjelokupna djela, onako iz daha, ne prekidajući čitanje obavezama i zabavama. Činilo mi se da u ovoj apokaliptičnoj atmosferi, kad se čovjek osjeća manjim i beznačajnijim nego ikad u istoriji, dugujem malo zahvalnosti najboljem među ljudima, najdubljem među misliocima i najdarovitijem među piscima.

U tome čitanju sam odgonetnuo ovu tajnu: ko je Đače Samouče iz srpskih narodnih pjesama.

U narodnom stvaralaštvu se povremeno pojavljuje taj lik, uvijek u glavnoj ulozi, a da nikad nema ni najmanjeg pokazatelja o kome se tačno radi. Izgleda kao da je to nečije ime i prezime, reklo bi se da svi znaju ko je on, ne čude se kad ga sretnu. A ipak, pamtim da me još kao dijete mučilo pitanje ko je on. Sve drugo sam razumio, kako se svađaju i biju razni junaci, sluge i kraljevi, šta brane a šta hoće da osvoje, ali nijesam uspijevao da shvatim ko je Đače Samouče. Zagonetka je bila nezaboravna i zbog ovako čudnog imena, a još više što je intervencija Đaka Samouka, kad god se pojavi, odlučujuća u radnji. Pojavi se po pravilu kad se život zamrsio u čvor koji niko ne može (ili ne smije) da razmrsi, brzo prelomi i posle toga život može da se nastavi. Njegovim rešenjem su svi nezadovoljni, neki silnici pokušavaju da ga ubiju, ali se pokaže da on ima moćne zaštitnike, ili je čak besmrtan, u svakom slučaju iza Đaka Samouka skriva se neka svemoćna sila. Moguće je da su pjevači i pripovjedači držali ovaj lik u rezervi da bi ga upotrijebili da riješe nerešive probleme u onome što su htjeli da ispričaju. Đak Samouk ima neke natprirodne karakteristike – svemoćan je, uvijek govori istinu i nepogrešivo prosuđuje šta je dobro a šta zlo, što će reći da sve zna, iako nije naučio ništa – možda je pročišćena verzija nekog paganskog božanstva. Najbliži je figurama posrednika između bogova i ljudi, neka vrsta izaslanika koji interveniše da uspostavi ravnotežu između dobra i zla, omogućava da se život nastavi tamo gdje su se ljudi zaglibili u zlu i bezumlju. Vjerovatno je to „skupni“ lik koji oličava skrivene snage u ljudskoj duši, koje povremeno čiste zakrečeni put u svijetu i svijesti, ako nije u pitanju i sama duša, kad blesne u punoj čistoti pošto se otresla naslaga laži i grijehova.

Ovako to izgleda u pjesmi „Car Konstantin i Đače Samouče“. Car koji vlada svijetom iz Carigrada u poslednje vrijeme dobija napade griže savjesti. Sjeća se kako je tukao oca i majku. Ne kaže se zašto ih je tukao, ali moćnici uvijek tuku iz jednog od sledeća tri razloga: da bi osvojili vlast, da bi se više obogatili ili, ako su se već svega zasitili, iz dosade, jer je zanimljivo gledati kako se nemoćni crvi uvijaju i mole. Ali danas je Caru slava i prohtjelo mu se da se oslobodi grijeha. Sazvao je sve ugledne i misleće ljude u carstvu. Okupili su se oko tri sovre, napravljene da odraze hijerarhiju slave i pameti, od „suvoga zlata“, „srebra čistoga“ i „drva šimširova“. Ide od sovre do sovre i pita mudrace šta treba da uradi da mu se grijeh oprosti. Ništa lakše, „kruno naša“, kažu oni okupljeni oko prve dvije sovre, treba nas samo dobro nagraditi zlatom i srebrom i mi ćemo već naći načina da se tvoj grijeh pretvori u djelo dobrote i milosti. Car nije uvjeren, jer je vjerovatno već toliko puta zasipao ovu bratiju zlatom i srebrom, a ovoga puta je u pitanju teška griža na duši, pa hoće nešto ozbiljnije. Dolazi do sovre šimširove i ponavlja svoje pitanje. Svi ćute, al’ ne ćuti Đače Samouče, koji, kao uvijek kad progovori, ne govori po carevoj volji, nego Bogu po zakonu. Lako ćemo, „kruno naša“, kaže Đače, načini lučevu ćeliju, namaži je lojem i katranom, zatvori se u ćeliju, zapali je sa četiri strane, neka gori od večeri do svitanja, pa ako ostaneš živ, oslobodio si se grijeha. Na to se Car naljuti, pa napravi lučevu ćeliju, namaže je lojem i katranom, baci Đače Samouče unutra, zapali je sa četiri strane, ostavi da gori cijelu noć, a on ode na spavanje. Kad ujutru bijel dan osvanu, Car ima šta vidjeti: od ćelije ostala gomila pepela, a nasred nje stoji Đak Samouk i čita knjigu. Kao da mu je vatra poslužila samo za osvjetljenje. To u Caru probudi nove ambicije i poželi da i on ovako bez straha šeta kroz vatru. Opet napravi lučevu ćeliju, namaže je lojem i katranom, zatvori se unutra, zapali je sa četiri strane. Ujutru išeta Đak Samouk, vidi gomilu pepela i uzalud traži Cara po pepelu. Nađe jednu ruku kojom je Car dobra činio, „nadgledao ništa i uboga“. Ostalo je izgorelo.

Ovako Đak Samouk uspostavlja pravdu u svijetu. Svi su glasovi lažni osim njegovog glasa. Po noći, dok ljudi spavaju, Duša spaljuje đubre, jutro dočekuje samo ono što zaslužuje. Ne pomažu ni moć ni pare.

*

Niko ne zna jesu li ovo zablude i snovi, ili se nešto ovako zbilja dešava. Zato ovu iluziju dobro predstavlja Đak Samouk: bez imena, bez roditelja i naslednika, bez mjesta boravka, potpuna tajna, ali svima smjesta poznat čim se pojavi. Izgleda vječno mlad, ali s iskustvom koje podrazumijeva život u milenijumima. Ovu čudnu pojavu, koja je izgubila svoje mitološke crte ali zadržala mitološke moći, vratio je u glavni tok života, ako se može tako reći, Njegoš u liku Igumana Stefana. To je Đak Samouk koji je skinuo masku koju mu je nametnulo novo doba, nove iluzije i strahovi ljudi, da bi hrupio na Cetinje pravo s neba ili sa dna duše, da upali iskru opstanka ljudi kojima se čini da žive poslednju uru u istoriji. I u ovoj verziji Đak Samouk se ničega ne plaši, sve razumije, lako i neumoljivo sudi o situacijama od kojih smrtnicima pucaju mozgovi, veoma je star i veoma mlad (nema bora na licu, skače i pjeva s drugom djecom), a iznad svega njegovu skrivenu prirodu izdaje ova činjenica: nema slabosti u duši, ne zna šta je beznađe ili malodušnost, stalno je u punoj snazi, kao neka vatra koja se nikad ne gasi.

Sve ovo mi je palo na pamet dok sam čitao Platona.

Cijelo njegovo djelo je o sukobima jednoga glasa koji nikad ne laže s bezbrojnim glasovima koji bruje širom svijeta i neprekidno u glavi svakog pojedinog čovjeka, a koji su svi lažni. Ljudi vjeruju u jednu istinu, a pokoravaju se bezbrojnim iluzijama. Takva je slika svijeta. Ova podijeljenost čovjeka ilustruje najslavnije Platonovo pitanje: šta je to što se stalno rađa a nikad stvarno ne postoji, a šta je ono što se nikad ne rađa a stalno postoji? To se Sokrat kreće među sjenkama u našoj glavi, najmračnijoj od svih pećina. Jedini stvaran i istinit, a go i bos, nemoćan, služi za porugu pametnima. Đak Samouk je ono što je ostalo u balkanskoj tradiciji od Sokrata. Blijeda sjenka nekad moćne duše. Posle bezbrojnih poraza civilizacija i naroda, poslednja iskra vjere u snagu istine i neuništivost pravde.

Po pravilu Sokrat stiže posle neke proslave, ili konferencije na kojoj su smjernice životu, ili novu modu, objavili gospodari ovoga svijeta i upravo uživaju u čestitkama i divljenju zahvalnih masa; ili sreta nekoga ko mu sa oduševljenjem priča šta je otkrio i naučio u dodiru s velikanima. Čuje se žamor koji sa svih strana svijeta stiže do Sokratovog uha. Tu istorija odjednom kao da se zaustavlja. Zašto ćuti ova duša? Stručnjaci smatraju da je Platonov prvi dijalog „Mali Hipija“. Odatle počinje to ogromno djelo u kome se ispituje cijela ljudska istorija. Prve riječi koje je Platon napisao su: „A ti, Sokrate, zašto ćutiš…“ Treba vjerovati da je Platon bio potpuno zagušen glasovima sofista – koji su neka vrsta profesionalnih lažova, posao im je ono što bi se danas, međunarodnim jezikom, zvalo „spinovanje“ – da bi ovako sišao do dna noći i pitao kao da preklinje: „A ti, Sokrate, zašto ćutiš…“ Onda će Sokrat da izađe iz mraka i vođen demonom pravde i istine da počne da ruši laži i iluzije, u ratu kome po svoj prilici kraja biti neće dok svijet traje.

U dijalogu „Gorgija“ poduhvatio se posebno teškog zadatka: dokazuje da je bolje biti žrtva nepravde i izgubiti sve, nego počiniti nepravdu i dobiti sve što najmoćniji i najbogatiji ljudi svijeta mogu sebi da priušte. Ta priča je dugačka, a njen ishod neizvjestan, kao ljudska istorija, a svodi se na pitanje: ima li život smisla, ili je sve otimanje i borba slijepih sila. Neki Kalikle, pod čijim imenom je Platon stvorio lik savršenog nihiliste, tvrdi da je najbolje što čovjek može da uradi u ovome životu da bude jači i lukaviji od drugih, da više krade i bolje laže, a oni, kao Sokrat, koji pričaju o pravdi i smislu naprosto su budale, nezreli i nedorasli životu među ljudima. Tako se i ruga Sokratu: pametan si, imaš izuzetan karakter, to nije sporno, ali ostario si a nemaš ništa, ni porodicu ne možeš da ishraniš, ne možeš da se odbraniš ni od jednog neprijatelja, umrijećeš kao pas, a neprekidno nešto blebećeš o životu duše i traženju istine… Sokrat je veoma zadovoljan ovim uvredama i kroz naslage beznađa izlaže svoju viziju ljudske sreće i nesreće koje zavise samo od duševne snage. Priči nema kraja. Većinu vremena, ogromna većina ljudi misli da je Kalikle u pravu. Čak i među onima koji tvrde da je Sokrat u pravu, većina – koju Sokrat prezire – zapravo su slabići koji zavide Kaliklu i njegovim učenicima koji vladaju svijetom, ali ne smiju ili ne mogu da ih imitiraju. Ipak, ponekad se u istoriji i u životu pojedinaca dešava neki prekid, sličan nervnom slomu, kad izgleda da je sve zabluda i da su svi putevi pogrešni, osim Sokratovog. To je ono kad progovori Đak Samouk, pa od Cara ostane samo pepeo. Ovo drugo iskustvo je mnogo rjeđe od prvog, ali je nezaboravno. Zato je teško, osim Bogu, upoređivati njihovu „težinu“.

*

Ali je sigurno da je Sokrat u pravu ako se njegov stav do kraja slijedi. Dokaz je njegov život i njegova dominacija u istoriji: njegovi protivnici su, na kraju krajeva, eventualno upamćeni samo zato što su bili njegovi protivnici, kao da ništa drugo u životu nijesu ni bili.

A Sokratov stav podrazumijeva da u njemu nema pretvaranja. Inače se sve raspada. Sokrat zaista iskreno, do dna duše, vjeruje – to jest zna – da ovaj život ima smisla i da se taj smisao otkriva u borbi za čistotu čovjekove duše. U to nema ni najmanje sumnje. U odnosu na tu istinu, sva dešavanja u istoriji, moć i bogatstvo, nemaština i stradanje, nemaju ni najmanjeg značaja, to su u najboljem slučaju zanimljivosti. A Sokratu je sve zanimljivo, svaka laž, svako zlo, jer zna da su to iluzije slabih i nesrećnih stvorenja iza kojih ne ostaje ništa. Nijedan od ovih događaja, koliko god da je opasan, ne ugrožava Sokratov duševni mir, to jest neku stalnu radost što se zabavlja među ljudima, jer se nikoga ne plaši, nikome ne zavidi, a iznad svega, pošto je upoznao ljude, ne poštuje priznate autoritete. Zato će ga i ubiti. Ali mu neće pokvariti raspoloženje. Zapravo, istorija i nema načina da mu pokvari raspoloženje. Usred požara on mirno stoji i meditira (nije sklon čitanju knjiga, Đak Samouk je uprošćena verzija). Svakoga žali i voli. Ali ne misli, kao hrišćani, da se ne treba odupirati zlu. Naprotiv, on se stalno bori. U ime pravde, u ime istine, da bi se održao otvoren put ka spasu svim ljudima, a možda prije svega: zato što je tako ljepše. Nema bolje zabave od borbe. Ružna je duša kad se umori, kad se preda, kad počne da spinuje, naročito kad se žali na život i plaši sile… Ima kod njega, do same smrti, neke sklonosti da svemu nazdravi. Veselo mu je u duši, pa mu se čini da je u svijetu, šta god se dešava, samo sobom veselo. Ni hladnoće ni mraka. Sramota je u ovolikoj ljepoti o tome i misliti. Biće da je ta procjena najbliža istini.

Duh Platona, Vilijam Blejk, 1820.