

Nagrada
Milena Marković je dobitnica nagrade za međunarodnu poeziju
Dobitnica nagrade grada Minstera za međunarodnu poeziju je Milena Marković za roman u stihovima “Deca”. Podeliće je sa prevodiocima Mirjanom i Klausom Vitmanom


Konzulska vremena; po motivima Travničke hronike Ive Andrića; dramatizacija i režija: Ljubiša Ristić; igraju: Rada Đuričin, Ana Kostovska, Danica Ristovski, Slobodan Beštić, Filip Gajić i dr.; Zvezdara teatar


Za svoj povratak na beogradsku scenu, na kojoj nikada nije dugo i rado boravio, reditelj Ljubiša Ristić je, dosledan sebi, izabrao veliki zalogaj: jedan od najvećih romana srpskohrvatskog jezika, Travničku hroniku Ive Andrića. Svako ko bar malo zna Ristićeve rane radove morao je biti sumnjičav prema odrednici „dramatizacija“ iz programa predstave. Kao i u svojim najznačajnijim predstavama nastalim po proznim delima, tako je on i ovoga puta romanesknu građu koristio samo kao materijal za scensko kolažiranje, zanemarujući klasičnu dramsku formu. Pored Travničke hronike, reditelj je koristio, što je takođe sasvim u skladu s njegovom poetikom, i drugu građu, između ostalog i Andrićev govor na dodeli Nobelove nagrade, a čija je tema bilo pričanje i pripovedanje.
Upravo je predmet ovog govora ono što, izgleda, treba da se shvati kao tematska i idejna okosnica predstave Konzulska vremena izvedene u Zvezdara teatru. Kao što je istaknuto, Ristić ne dramatizuje roman, tako da izvođači, glumci i pevači, ne podražavaju likove u dramskim situacijama, već iskazuju tekstove: najčešće ih pričaju, ali ih neretko i pevaju. Tako ispada da su sadržaj i forma predstave istovetni – reč je o umetničkom fenomenu pripovedanja. Kao odgovor na pitanje zašto Ristić fokusira ovaj fenomen, i to baš na primeru Travničke hronike, može se dati samo slobodna i bojažljiva pretpostavka, koju ostavljam za kraj teksta.
Predstava počinje tako što nekoliko glumaca, brzo se smenjujući na pozornici, pripoveda najosnovnije delove priče Travničke hronike. Tako je roman prepričan u prvih pola sata, da bi zatim počeli da se ređaju, u naredna dva sata, drugi elementi ove razuđene scenske partiture: brzalice s toponimima i drugim jezičkim apartnostima iz Andrićeve proze, horske pesme u kojima se, pored izvorne građe, koriste i šaljive reference na savremene političke prilike i piščeva biografija (njihova podloga su najopštija mesta klasične muzike, što ima, namerno ili ne, parodijsku funkciju) itd.
Prvi u beskonačnom nizu problema koje ima ova predstava, nalazi se upravo u tom „ređanju“: jasno je da reditelj nije želeo čvrstu dramsku kompoziciju, ali to nije nikakvo opravdanje za potpuni izostatak bilo kakve strukture (recimo, muzičkog kontrapunkta ili nečeg sličnog). Ovako se dobija jedno krajnje haotično, aljkavo i sasvim proizvoljno nizanje pripovedačkih i pevačkih numera, kojih može da bude i duplo toliko ili tri puta manje. Za očajnu publiku, koja je napuštala čak i premijeru, prihvatljiva je samo druga opcija… Ovde, doduše, mora da se stavi jasna ograda: to što je naša publika napuštala predstavu nije, samo po sebi, nikakav kriterijum, kada se zna koliko je ona nesenzibilna za složene i zahtevne scenske poetike (setimo se samo stepena izlaznosti na značajnim delima kao što su Trg heroja ili Šuma blista). Međutim, ovog puta publika nije izlazila zbog neprihvatanja koncepcijske razvučenosti i repetitivnosti, koji bi bili primereni fenomenu pripovedanja (šifra: priče iz hiljadu i jedne noći); ova razvučenost je, naime, bila rezultat haotične i proizvoljne scenske partiture.
Drugi komunikacijski problem leži u samom govorenju tekstova. Iako iziskuje posebnu pažnju gledalaca ili slušalaca, scensko pripovedanje ne bi trebalo da bude veliki izazov, pogotovu ne u savremenom teatru gde su komadi često postdramski, strukturisani kao verbalni slapovi. Međutim, da bi se efekat pripovedanja ostvario, ono treba da ima, s one strane svih dramskih artefakata, misaono i emocionalno pokriće. Ansambl Konzulskih vremena koji su, pored glumaca Rade Đuričin, Danice Ristovski, Ane Kostovske, Slobodana Beštića, Filipa Gajića i drugih, činile i operske pevačice, nije uspeo to da postigne: ne samo da, u većini slučajeva, nije bilo misaonog i emocionalnog razumevanja onoga što se govori, već im je i sama tehnika bila loša, a neretko su i tekst zaboravljali. Razlog tome nalazi se, verovatno, i u neadekvatnom rediteljevom radu s izvođačima. Nije im osmislio ni scensku radnju, minimalističku i simboličku ako je već hteo da izbegne mimetičku i realističku; samo se sporadično javlja do banalnosti ilustrativna koreografija, tipa – orijentalni ples… Kada smo kod banalne ilustrativnosti, ne sme se zaobići ni praistorijska upotreba tehnologije: projekcije fotografija iz bosanskog života.
U uslovima ovakve, višestruke nekomunikativnosti, svejedno je da li se govori tekst iz Travničke hronike ili bilo koji drugi. Ta činjenica čini nebitnim najavljeni pokušaj objašnjenja zašto je Ristić hteo da tretira, putem Travničke hronike, fenomen pričanja. Samo pričanje, naime, nužno podrazumeva usporavanje, pamćenje, obnavljanje prošlog života, istorijski kontinuitet, a to je oštra subverzija problematičnih savremenih vrednosti i načina života, ukorenjenih u akciji, brzini, večnoj sadašnjosti, zaboravu… Travnička hronika pruža adekvatnu građu, jer i ona ima strukturu hronološke rekonstrukcije ili sećanja na događaje iz davne prošlosti – desetak godina s početka XIX veka kada su u vezirskom gradu Travniku boravili strani konzuli – i to događaja bitnih za razumevanje života i sveta na Balkanu, sukoba civilizacija za koje smo mi idealni teren, odnosa Istoka i Zapada… Međutim, ovaj rediteljski koncept se pre može iščitati iz Ristićevih izjava nego iz same predstave koja je zanatski ispod svakog nivoa, a poetički tužno anahrona. Ono što se ovde plasira kao radikalno i novo steklo je puni legitimitet u svetskom pozorištu u poslednjih dvadeset godina, onih u kojima se Ristić bavio nekim drugim poslovima.


Dobitnica nagrade grada Minstera za međunarodnu poeziju je Milena Marković za roman u stihovima “Deca”. Podeliće je sa prevodiocima Mirjanom i Klausom Vitmanom


Vršilac dužnosti upravnika Srpskog narodnog pozorišta Dragana Milošević kaže da je Nikola Pejaković kao izvanredan umetnik uvek dobro došao u tim SNP-a, da glumi ili režira


Zbog solidarisanja sa kolegama iz Srbije koji trpe zbog lošeg odnosa države prema kulturi, i zbog cenzure, kompanija teatro Praga iz Lisabona otkazala je učešće na 59. Bitefu. Spasoje Ž. Milovanović, selektor programa kaže da je kad se priča o cenzuri, neophodno napraviti jasnu razliku između prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg Bitefa


Ježi Gjedrojć, Autobiografija u četiri ruke (obradio i pogovor napisao Kšištof Pomjan), s poljskog prevela dr Ljubica Rosić; Centar za kulturnu dekontaminaciju, Beograd, 2026
Dan razotkrivanja, režija Stiven Spilberg; Kristoferi, režija Stiven Soderberg; Ton zločina, režija Danijel Roer
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve