img
Beograd, 17°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Pozorište

Tužna anahronost

11. mart 2009, 13:38 Ivan Medenica
Copied

Konzulska vremena; po motivima Travničke hronike Ive Andrića; dramatizacija i režija: Ljubiša Ristić; igraju: Rada Đuričin, Ana Kostovska, Danica Ristovski, Slobodan Beštić, Filip Gajić i dr.; Zvezdara teatar

Scena iz predstave „Konzulska vremena“

Za svoj povratak na beogradsku scenu, na kojoj nikada nije dugo i rado boravio, reditelj Ljubiša Ristić je, dosledan sebi, izabrao veliki zalogaj: jedan od najvećih romana srpskohrvatskog jezika, Travničku hroniku Ive Andrića. Svako ko bar malo zna Ristićeve rane radove morao je biti sumnjičav prema odrednici „dramatizacija“ iz programa predstave. Kao i u svojim najznačajnijim predstavama nastalim po proznim delima, tako je on i ovoga puta romanesknu građu koristio samo kao materijal za scensko kolažiranje, zanemarujući klasičnu dramsku formu. Pored Travničke hronike, reditelj je koristio, što je takođe sasvim u skladu s njegovom poetikom, i drugu građu, između ostalog i Andrićev govor na dodeli Nobelove nagrade, a čija je tema bilo pričanje i pripovedanje.

Upravo je predmet ovog govora ono što, izgleda, treba da se shvati kao tematska i idejna okosnica predstave Konzulska vremena izvedene u Zvezdara teatru. Kao što je istaknuto, Ristić ne dramatizuje roman, tako da izvođači, glumci i pevači, ne podražavaju likove u dramskim situacijama, već iskazuju tekstove: najčešće ih pričaju, ali ih neretko i pevaju. Tako ispada da su sadržaj i forma predstave istovetni – reč je o umetničkom fenomenu pripovedanja. Kao odgovor na pitanje zašto Ristić fokusira ovaj fenomen, i to baš na primeru Travničke hronike, može se dati samo slobodna i bojažljiva pretpostavka, koju ostavljam za kraj teksta.

Predstava počinje tako što nekoliko glumaca, brzo se smenjujući na pozornici, pripoveda najosnovnije delove priče Travničke hronike. Tako je roman prepričan u prvih pola sata, da bi zatim počeli da se ređaju, u naredna dva sata, drugi elementi ove razuđene scenske partiture: brzalice s toponimima i drugim jezičkim apartnostima iz Andrićeve proze, horske pesme u kojima se, pored izvorne građe, koriste i šaljive reference na savremene političke prilike i piščeva biografija (njihova podloga su najopštija mesta klasične muzike, što ima, namerno ili ne, parodijsku funkciju) itd.

Prvi u beskonačnom nizu problema koje ima ova predstava, nalazi se upravo u tom „ređanju“: jasno je da reditelj nije želeo čvrstu dramsku kompoziciju, ali to nije nikakvo opravdanje za potpuni izostatak bilo kakve strukture (recimo, muzičkog kontrapunkta ili nečeg sličnog). Ovako se dobija jedno krajnje haotično, aljkavo i sasvim proizvoljno nizanje pripovedačkih i pevačkih numera, kojih može da bude i duplo toliko ili tri puta manje. Za očajnu publiku, koja je napuštala čak i premijeru, prihvatljiva je samo druga opcija… Ovde, doduše, mora da se stavi jasna ograda: to što je naša publika napuštala predstavu nije, samo po sebi, nikakav kriterijum, kada se zna koliko je ona nesenzibilna za složene i zahtevne scenske poetike (setimo se samo stepena izlaznosti na značajnim delima kao što su Trg heroja ili Šuma blista). Međutim, ovog puta publika nije izlazila zbog neprihvatanja koncepcijske razvučenosti i repetitivnosti, koji bi bili primereni fenomenu pripovedanja (šifra: priče iz hiljadu i jedne noći); ova razvučenost je, naime, bila rezultat haotične i proizvoljne scenske partiture.

Drugi komunikacijski problem leži u samom govorenju tekstova. Iako iziskuje posebnu pažnju gledalaca ili slušalaca, scensko pripovedanje ne bi trebalo da bude veliki izazov, pogotovu ne u savremenom teatru gde su komadi često postdramski, strukturisani kao verbalni slapovi. Međutim, da bi se efekat pripovedanja ostvario, ono treba da ima, s one strane svih dramskih artefakata, misaono i emocionalno pokriće. Ansambl Konzulskih vremena koji su, pored glumaca Rade Đuričin, Danice Ristovski, Ane Kostovske, Slobodana Beštića, Filipa Gajića i drugih, činile i operske pevačice, nije uspeo to da postigne: ne samo da, u većini slučajeva, nije bilo misaonog i emocionalnog razumevanja onoga što se govori, već im je i sama tehnika bila loša, a neretko su i tekst zaboravljali. Razlog tome nalazi se, verovatno, i u neadekvatnom rediteljevom radu s izvođačima. Nije im osmislio ni scensku radnju, minimalističku i simboličku ako je već hteo da izbegne mimetičku i realističku; samo se sporadično javlja do banalnosti ilustrativna koreografija, tipa – orijentalni ples… Kada smo kod banalne ilustrativnosti, ne sme se zaobići ni praistorijska upotreba tehnologije: projekcije fotografija iz bosanskog života.

U uslovima ovakve, višestruke nekomunikativnosti, svejedno je da li se govori tekst iz Travničke hronike ili bilo koji drugi. Ta činjenica čini nebitnim najavljeni pokušaj objašnjenja zašto je Ristić hteo da tretira, putem Travničke hronike, fenomen pričanja. Samo pričanje, naime, nužno podrazumeva usporavanje, pamćenje, obnavljanje prošlog života, istorijski kontinuitet, a to je oštra subverzija problematičnih savremenih vrednosti i načina života, ukorenjenih u akciji, brzini, večnoj sadašnjosti, zaboravu… Travnička hronika pruža adekvatnu građu, jer i ona ima strukturu hronološke rekonstrukcije ili sećanja na događaje iz davne prošlosti – desetak godina s početka XIX veka kada su u vezirskom gradu Travniku boravili strani konzuli – i to događaja bitnih za razumevanje života i sveta na Balkanu, sukoba civilizacija za koje smo mi idealni teren, odnosa Istoka i Zapada… Međutim, ovaj rediteljski koncept se pre može iščitati iz Ristićevih izjava nego iz same predstave koja je zanatski ispod svakog nivoa, a poetički tužno anahrona. Ono što se ovde plasira kao radikalno i novo steklo je puni legitimitet u svetskom pozorištu u poslednjih dvadeset godina, onih u kojima se Ristić bavio nekim drugim poslovima.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Slučaj Generalštab

17.septembar 2026. S. Ć.

Arhitekti: Pismo Kušneru o Esteli Radonjić Živkov pred ročište u slučaju Generalštab

Pred četvrto ročište u slučaju Generalštab, Udruženje arhitekata Srbije pismom je obavestilo Džareda Kušnera i o pritisku koji se vrši na svedokinju u procesu Estelu Radonjić Živkov

Izložba

16.septembar 2026. Danijela Purešević

Umetnost koja leči

Sandra Malić i Stanko Crnobrnja, “Beskonačna svetlost”; Grafički kolektiv, Beograd

Bioskop

16.septembar 2026. Đorđe Bajić

Dva puta seks, jednom smrt

Želim seks, režija Greg Araki; Tinejdžerski seks i smrt u kampu Mijazma, režija Džejn Šonbrun

Pozorište

16.septembar 2026. Marina Milivojević Mađarev

Zupčanik u represivnom mehanizmu

Šinjel (nema neutralnih i ćutanje je izvršenje), režija Kokan Mladenović (po motivima pripovetke Nikolaja Gogolja), pozorište “Deže Kostolanji”, Subotica

Roman

16.septembar 2026. Sara Arsenović Spajić

O nesposobnosti da se bude s ljudima

Milica Vučković, Roditelji kućnih ljubimaca, Laguna, Beograd 2026.

Komentar
Milenko Jovanov ispred

Pregled nedelje

Crni Milenko u crnoj kutiji

Zbog čega bi za Milenka Jovanova ispalo bolje da je u Kragujevcu klečao i tihovao kao onomad direktor Jovine gimnazije u Novom Sadu nego što je  govorio o dijalogu i programima? I zašto mu ne veruje ni poslednji crnokapuljaš

Filip Švarm  
Hašim Tači dok mu se u Hagi izriče presuda za ratne zločine

Komentar

„Osuđeni ratni zločinac“

Hašim Tači je bio zločinac i kad je kao predsednik sedeo sa Vučićem i baronesom Ešton. Sada je samo osuđen. O licemerju u „regiji“ i plemenskom moralu koji prevazilazi krvna zrnca

Nemanja Rujević
Aleksandar Vučić i Ilija Srdanović

Komentar

TV duel Srdanović – Vučić: Studentska lista ne bi trebalo da ga odbije

Prvi na Studentskoj listi Ilija Srdanović bi oberučke trebalo da prihvati poziv na TV duel Aleksandra Vučića, prvog na listi Ujedinjena Srbija. Naravno, pod određenim uslovima

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1863
Poslednje izdanje

Studentska lista i kampanja

Srbija nikada nije bila lepša Pretplati se
Katarina Popović, profesorka Filozofskog fakulteta u Beogradu

Kako sprečiti krađu i pobediti na izborima

Mauricijus

Majmuni sa smrtnom presudom

DUH VREMENA: Sedamdeset pet godina Selindžerovog Holdena Kolfilda

Lovac u raži između kvarnih bumera i čednih zumera

Izložba

Umetnost koja leči

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme 1860 26.08 2026.
Vreme 1859 19.08 2026.
Vreme 1858 12.08 2026.
Vreme 1856-1857 29.07 2026.
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure