img
Loader
Beograd, 11°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Pozorište

Tužna anahronost

11. mart 2009, 13:38 Ivan Medenica
Copied

Konzulska vremena; po motivima Travničke hronike Ive Andrića; dramatizacija i režija: Ljubiša Ristić; igraju: Rada Đuričin, Ana Kostovska, Danica Ristovski, Slobodan Beštić, Filip Gajić i dr.; Zvezdara teatar

Scena iz predstave „Konzulska vremena“

Za svoj povratak na beogradsku scenu, na kojoj nikada nije dugo i rado boravio, reditelj Ljubiša Ristić je, dosledan sebi, izabrao veliki zalogaj: jedan od najvećih romana srpskohrvatskog jezika, Travničku hroniku Ive Andrića. Svako ko bar malo zna Ristićeve rane radove morao je biti sumnjičav prema odrednici „dramatizacija“ iz programa predstave. Kao i u svojim najznačajnijim predstavama nastalim po proznim delima, tako je on i ovoga puta romanesknu građu koristio samo kao materijal za scensko kolažiranje, zanemarujući klasičnu dramsku formu. Pored Travničke hronike, reditelj je koristio, što je takođe sasvim u skladu s njegovom poetikom, i drugu građu, između ostalog i Andrićev govor na dodeli Nobelove nagrade, a čija je tema bilo pričanje i pripovedanje.

Upravo je predmet ovog govora ono što, izgleda, treba da se shvati kao tematska i idejna okosnica predstave Konzulska vremena izvedene u Zvezdara teatru. Kao što je istaknuto, Ristić ne dramatizuje roman, tako da izvođači, glumci i pevači, ne podražavaju likove u dramskim situacijama, već iskazuju tekstove: najčešće ih pričaju, ali ih neretko i pevaju. Tako ispada da su sadržaj i forma predstave istovetni – reč je o umetničkom fenomenu pripovedanja. Kao odgovor na pitanje zašto Ristić fokusira ovaj fenomen, i to baš na primeru Travničke hronike, može se dati samo slobodna i bojažljiva pretpostavka, koju ostavljam za kraj teksta.

Predstava počinje tako što nekoliko glumaca, brzo se smenjujući na pozornici, pripoveda najosnovnije delove priče Travničke hronike. Tako je roman prepričan u prvih pola sata, da bi zatim počeli da se ređaju, u naredna dva sata, drugi elementi ove razuđene scenske partiture: brzalice s toponimima i drugim jezičkim apartnostima iz Andrićeve proze, horske pesme u kojima se, pored izvorne građe, koriste i šaljive reference na savremene političke prilike i piščeva biografija (njihova podloga su najopštija mesta klasične muzike, što ima, namerno ili ne, parodijsku funkciju) itd.

Prvi u beskonačnom nizu problema koje ima ova predstava, nalazi se upravo u tom „ređanju“: jasno je da reditelj nije želeo čvrstu dramsku kompoziciju, ali to nije nikakvo opravdanje za potpuni izostatak bilo kakve strukture (recimo, muzičkog kontrapunkta ili nečeg sličnog). Ovako se dobija jedno krajnje haotično, aljkavo i sasvim proizvoljno nizanje pripovedačkih i pevačkih numera, kojih može da bude i duplo toliko ili tri puta manje. Za očajnu publiku, koja je napuštala čak i premijeru, prihvatljiva je samo druga opcija… Ovde, doduše, mora da se stavi jasna ograda: to što je naša publika napuštala predstavu nije, samo po sebi, nikakav kriterijum, kada se zna koliko je ona nesenzibilna za složene i zahtevne scenske poetike (setimo se samo stepena izlaznosti na značajnim delima kao što su Trg heroja ili Šuma blista). Međutim, ovog puta publika nije izlazila zbog neprihvatanja koncepcijske razvučenosti i repetitivnosti, koji bi bili primereni fenomenu pripovedanja (šifra: priče iz hiljadu i jedne noći); ova razvučenost je, naime, bila rezultat haotične i proizvoljne scenske partiture.

Drugi komunikacijski problem leži u samom govorenju tekstova. Iako iziskuje posebnu pažnju gledalaca ili slušalaca, scensko pripovedanje ne bi trebalo da bude veliki izazov, pogotovu ne u savremenom teatru gde su komadi često postdramski, strukturisani kao verbalni slapovi. Međutim, da bi se efekat pripovedanja ostvario, ono treba da ima, s one strane svih dramskih artefakata, misaono i emocionalno pokriće. Ansambl Konzulskih vremena koji su, pored glumaca Rade Đuričin, Danice Ristovski, Ane Kostovske, Slobodana Beštića, Filipa Gajića i drugih, činile i operske pevačice, nije uspeo to da postigne: ne samo da, u većini slučajeva, nije bilo misaonog i emocionalnog razumevanja onoga što se govori, već im je i sama tehnika bila loša, a neretko su i tekst zaboravljali. Razlog tome nalazi se, verovatno, i u neadekvatnom rediteljevom radu s izvođačima. Nije im osmislio ni scensku radnju, minimalističku i simboličku ako je već hteo da izbegne mimetičku i realističku; samo se sporadično javlja do banalnosti ilustrativna koreografija, tipa – orijentalni ples… Kada smo kod banalne ilustrativnosti, ne sme se zaobići ni praistorijska upotreba tehnologije: projekcije fotografija iz bosanskog života.

U uslovima ovakve, višestruke nekomunikativnosti, svejedno je da li se govori tekst iz Travničke hronike ili bilo koji drugi. Ta činjenica čini nebitnim najavljeni pokušaj objašnjenja zašto je Ristić hteo da tretira, putem Travničke hronike, fenomen pričanja. Samo pričanje, naime, nužno podrazumeva usporavanje, pamćenje, obnavljanje prošlog života, istorijski kontinuitet, a to je oštra subverzija problematičnih savremenih vrednosti i načina života, ukorenjenih u akciji, brzini, večnoj sadašnjosti, zaboravu… Travnička hronika pruža adekvatnu građu, jer i ona ima strukturu hronološke rekonstrukcije ili sećanja na događaje iz davne prošlosti – desetak godina s početka XIX veka kada su u vezirskom gradu Travniku boravili strani konzuli – i to događaja bitnih za razumevanje života i sveta na Balkanu, sukoba civilizacija za koje smo mi idealni teren, odnosa Istoka i Zapada… Međutim, ovaj rediteljski koncept se pre može iščitati iz Ristićevih izjava nego iz same predstave koja je zanatski ispod svakog nivoa, a poetički tužno anahrona. Ono što se ovde plasira kao radikalno i novo steklo je puni legitimitet u svetskom pozorištu u poslednjih dvadeset godina, onih u kojima se Ristić bavio nekim drugim poslovima.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Država i mladi

04.april 2026. Sonja Ćirić

Muzička omladina: Odlukom Skupštine Beograda, Međunarodno takmičenje više ne postoji

Odlukom Skupštine grada, Muzička omladina više nije organizator Međunarodnog takmičenja mladih muzičara. Brisel se odmah oglasio

Slučaj Generalštab

04.april 2026. Sonja Ćirić

Suđenje ministru: Opcije po kojima Selaković ne bi bio optužen

Naredno ročište Nikoli Selakoviću u slučaju Generalštab zakazano je za 15. april. Ima nekoliko opcija kako da ministar prođe nekažnjeno

Baština

03.april 2026. Sonja Ćirić

Da li je Srbija mogla da kupi „Bašibozuk“ po nižoj ceni

Londonski Sotebi će krajem aprila ponuditi još jedno orjentalno delo Paje Jovanovića, što je obnovilo pitanje da li je pre dve i po godine njegov „Odmor bašibozuka“ mogao da se kupi po nižoj ceni

Nagrada

03.april 2026. Sonja Ćirić

Miljenko Jergović: Nisam bio u žiriju koji je nagradio Igora Mirovića

Najnoviji dobitnik književne nagrade „Kočićevo pero“ je Igor Mirović, političar. Zadužbina Petar Kočić je objavila da je član žirija bio Miljenko Jergović, iako nije

Galerija u Novom Sadu, natpisi

Lični stav

02.april 2026. Lidija Marinkov

Cenzura i održavanje privida

Mesto cenzurisanog sadržaja retko ostaje prazno i najčešće se popunjava prihvatljivim sadržajem da bi se održao privid pune i moćne strukture

Komentar
Veliki zamućen porteret Aleksandra Vučića pred zastavov sa srpskim grbom

Pregled nedelje

Zbog čega nam mrcvare Srbiju

Zašto režim nastoji da razvali Univerzitet u Beogradu? Koga i čega se boji? I kakve veze s tim ima poziv na politički dijalog?

Filip Švarm
Grupa policajaca u punoj opremi za razbijanje demonstracija

Komentar

Neće im se oprostiti, iako ne znaju šta čine

Vršljanje policije po Rektoratu Univerziteta u Beogradu je čin ljudi nesvesnih da sami propadaju u rupu koju kopaju Vladanu Đokiću, da nastupaju kao zlo koje će izgubiti bitku protiv dobra, kao neuki jahači metle koje će na kraju pomesti studenti

Andrej Ivanji
Kula

Komentar

I šta sad?

Lokalni izbori održani u nedelju pokazali su, pre svega, slabost vlasti i snagu onih koji bi da vlast menjaju. Šta im je sada činiti?

Ivan Milenković
Vidi sve
Vreme 1839
Poslednje izdanje

Režimski Napad i odbrana Beogradskog univerziteta

Ne boje se kriminala, boje se obrazovanja Pretplati se
Lokalni izbori 2026. i napadi na novinare

Nasilje napuklog režima

Uticaj društvenih mreža na mentalni i kognitivni razvoj mladih

Crvenkapa i sajber vuk

Tribina Vremena: Aranđelovac, 23. mart 2026.

Lokalni izbori – ratno stanje

Književnost

Narator kao pukotina

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1839 02.04 2026.
Vreme 1838 25.03 2026.
Vreme 1837 18.03 2026.
Vreme 1836 11.03 2026.
Vreme 1835 05.03 2026.
Vreme 1834 26.02 2026.
Vreme 1833 18.02 2026.
Vreme 1832 11.02 2026.
Vreme 1831 05.02 2026.
Vreme broj 1830 28.01 2026.
Vreme 1829 21.01 2026.
Vreme 1828 14.01 2026.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure