Povodom svog velikog jubileja, JDP je ugostio nekoliko
značajnih evropskih trupa i reditelja
Bolje ikada nego nikada, rekao bi cinik. Pune dve godine posle ulaska u evropsku elitu, asocijaciju Evropska pozorišna unija koja okuplja neka od vodećih repertoarskih pozorišta s našeg kontinenta, Jugoslovensko dramsko pozorište je napravilo relevantan međunarodni projekat. Povodom svog velikog jubileja (šezdeset godina od osnivanja), JDP je ugostio nekoliko značajnih evropskih trupa i reditelja, ne nužno iz same Evropske pozorišne unije. Pored predstava o kojima ovde pišem, u aprilu je u JDP-u gostovalo i vodeće mađarsko institucionalno pozorište „Katona Jožef“, s predstavom Ivanov u režiji čuvenog Tomaša Ašera koju, nažalost, nisam video. Nadajmo se da je led sada probijen i da se neće ostati na prvom koraku; i pored ozbiljne krize u kojoj se EPU trenutno nalazi, treba očekivati, pa i tražiti, da JDP iskoristi mogućnost razmene reditelja koju ova mreža pruža, te da neko od njih uskoro počne da režira na sceni našeg vodećeg teatra. Vreme je za pravo veliko ime iz inostranstva i ozbiljan umetnički iskorak na Velikoj sceni „Ljuba Tadić“ JDP-a.
BELESOBESMRTI: Predstava Ovajokrutnimrak italijanskog reditelja Pipa Delbona i njegove trupe odigrava se u skroz belom, hladnom i otuđenom prostoru zatvorenom visokim zidovima. Reditelj ne ostavlja gledaocima mnogo vremena da tumače belo kao simbol smrti, a visoke zidove kao izraz izolovanosti i dehumanizovanosti, jer im se jasno kaže o kojem prostoru je reč: bele čekaonice, bele sobe snova, ili – u slobodnom prevodu – predvorje smrti. Ovakav prostor je primeren scenski okvir za središnju temu predstave, koja nam se, takođe, direktno saopštava: putovanje u smrt bolesnih od side.
Ova tema se dalje razvija i varira u nizu efektnih, lepih, znakovitih, asocijativnih, ironičnih, uzbudljivih, dirljivih, bolnih i nadasve poetičnih – scenskihslika. Kao značajni konstituenti tih scenskih slika javljaju se, između ostalog, i ljudi čija pojava ne odgovara uobičajenim standardima: anoreksični, s Daunovim sindromom, vrlo visoki i mršavi, vrlo stari i sitni… U rediteljevoj upotrebi drugačijih pojava/tela, kao pozorišnog sredstva koje ne označava već znači (ili zrači) samo sobom (što odgovara kodu postdramskog teatra), bilo je mnogo odmerenosti, tako da ni u jednoj scenskoj situaciji, čak ni onda kada smo za trenutak pomislili da će mera dobrog ukusa biti pređena, integritet ovih ljudi nije bio doveden u pitanje. Najbolji primer je odlična, potresna scena u kojoj izrazito anoreksičan muškarac, sa samo slipom na golom telu, uzima mikrofon i počinje da peva pesmu Myway; njegov božanstven glas odmah raznosi početnu bojazan da će biti žrtva rediteljske manipulacije, te čuvena himna prava na vlastiti way u životu, u kombinaciji s telom koje svedoči o mogućim posledicama tog izbora, ostvaruje nikad snažniji emocionalni efekat.
Sličan emocionalni rezultat – koji je u nekim slučajevima bio stopljen i s komičkim dejstvom, stvarajući tako jedinstven kempefekat – razvijale su i mnoge druge scenske slike, koje su se nizale jedna za drugom bez neke čvršće dramaturške veze. Neke od njih možemo taksativno da navedemo: dirljivi plesno-pantomimski duo vrlo sitnog starca (ili starice) i momka s Daunovim sindromom, obojica u kostimu arlekina; modna revija venecijanskih maškara, uz čuvenu muziku iz filma Inthemoodforlove, s nekim ciničnim i subverzivnim elementima (na primer: mladić u kompletnoj odori dužda ispod koje mu proviruju crvene ženske cipele s ogromnom potpeticom); „vizita“ u kojoj bolničarka prati pacijente kako izlaze i ređaju se u pozadini, dok sve većom brzinom izgovara sve veće i veće brojeve (može se shvatiti kao uzbudljiva metafora umnožavanja smrtnih slučajeva).
Ovi prizori, kao što je već istaknuto, namerno nemaju dramaturške kopče, ali zato imaju stilske – grade jednu jedinstvenu scenskupoetiku. Šifre te poetike bile bi crne mise, modni defilei smrti, dans makabr, rekvijem, posmrtne maškare… Pored ovih makabričko-ritualnih prizora, tu scensku poetiku grade i ikonografski elementi izrazito karakteristični za queer kulturu, kao što je, recimo, anđeo smrti u vidu nabildovanog, polugolog ćelavog tipa u crnim ženskim cipelama na štiklu i s crnim oreolom i krilima. Taj spoj makabričkog i queer, kao glavna stilsko-poetička odlika predstave, stvara razne umetničke asocijacije, a pre svega na stvaralaštvo Žana Ženea. Kao da je u nadahnutom, autentičnom, prelepom i uzbudljivom pozorištu Pipa Delbona, književni svet Žana Ženea dobio pravu scensku materijalizaciju. Da ovo poređenje završim bombastičnom parafrazom čuvene Sartrove knjige o Ženeu i Delbona prekrstim, a zbog veličine njegovog teatra, u – Svetog Pipa.
Scena iz rumunske predstave Bogojavljenskanoć
BURAUNOĆI: Šekspirova komedija Bogojavljenskanoć i njegova tragikomedija Bura imaju bar jedan zajednički momenat: u obe drame radnja počinje tako što brodolom izbacuje junake na obale nekog egzotičnog i misterioznog podneblja, za koji su karakteristične raznovrsne zabune, nesporazumi, igre identiteta. Suštinska razlika pak nalazi se u tome što su zabune u Bogojavljenskojnoći, sasvim primereno žanru komedije, prevashodno rodneprirode – višestruke zamene polova i seksualnih uloga – i raspliću se bar donekle srećno, dok u Buri one imaju dublju, metafizičku prirodu, jer pokreću neka još opštija pitanja identiteta – odnos stvarnosti i iluzije, determinisanosti i slobode, mogućnost upravljanja vlastitom sudbinom – te se završavaju zabrinjavajuće dvosmisleno.
Proslavljeni rumunski reditelj Silviu Purkarete režirao je Bogojavljenskunoć, u Nacionalnom pozorištu „Marin Soresku“ iz Krajove, kao da je u pitanju Bura. Na površini predstave vlada lak, frivolan, kabaretski štimung, sve s pijanistom koji preludira i veoma naglašenom, skoro slepstik teatralizacijom u postavci oblapornog viteza Tobija i njegovih drugara (karikirane tuče bez stvarnih udaraca, praćene udarcima gonga). Ali, te lake note stvaraju i jedan sasvim drugačiji tonalitet, ispunjen osećanjima melanholije, rezignacije, čežnje, nedokučivosti, misterije – svim onim osećanjima tipičnim upravo za Buru.
Nosilac tog raspoloženja je jedan maštovit, originalan i integralan, u sebe zatvoren scenski univerzum koji je kreirao Purkarete, i to ne samo kao reditelj već i kao scenograf. Scenski prostor je sveobuhvatan, nema podele na različite lokacije i većih promena: njega grade, pre svega drugog, veliki drveni ormari sa staklenim vitrinama na čijem su vrhu načičkani bezbrojni baštenski patuljci, a kroz koje glumci neprestano ulaze i izlaze (bilo kroz same vitrine, bilo kroz donje fioke). Osim opšteg efekta iščašenosti i nadrealnosti, ovaj scenski univerzum može da pokrene i konkretnije, diskurzivnije asocijacije: motiv praćenja, špijuniranja i voajerisanja, motiv ulaska u svet iluzija s one strane ogledala, motiv muzeja čudesa s vitrinama ispunjenim bizarnim eksponatima… Sva ta mogućna značenja ovog scenskog rešenja ulivaju se, ipak, u jedinstvenu „globalnu metaforu“ svetačuda u kome se stvarnost i iluzija prepliću, a identiteti zamenjuju.
Ali, tu sve počinje i sve se završava. Predstava komunicira s nama na planu tog opšteg, setno-komičnog štimunga, i na planu te podjednako opšte „globalne metafore“ (prolasci u svet iza ogledala), dok joj nedostaje bilo kakva temeljnija razrada Šekspirovih dramskih struktura (likova, odnosa, situacija) i značenja koja te strukture razvijaju. Zato ovaj rediteljski koncept – koji je, u suštini, izrazito formalistički – deluje kao da je spolja prilepljen Bogojavljenskojnoći, te bi ovo, mirne duše, mogla da bude i inscenacija Bure, ali i mnogih drugih, i to ne samo Šekspirovih komada.
Prema središnjem problemu ove komedije – društveno uznemirujućim erotskim kombinacijama nastalim usled travestije – Purkareteova predstava ne uspostavlja nikakav razgovetan odnos. Tog efekta (seksualne) opasnosti i uznemirenja u ovoj predstavi uopšte nema, a teško ga je moglo i biti kada mladog i lepog Sebastijana, koji prokleto liči na svoju podjednako mladu i lepu sestru Violu, u ovoj predstavi igra žena. Utisak značenjskebenignosti ne mogu da izmene ni završne scene u kojima, a u duhu izvorno dvosmislenih raspleta Šekspirovih komedija, dva lika ostaju grubo isključena iz slavlja – Malvolio koji visi zatočen u kontejneru i potpuno ufalšovani i tako sputani kapetan Antonio… Tako se ispostavlja da početno dovođenje u vezu ove režije Bogojavljenskenoći s tekstom Bure nije rezultat misaono izoštrenog koncepta, već njegove samodovoljnosti i raspršenosti (uz izvesnu aljkavost u scenskoj realizaciji), usled koje je, kao što je već rečeno, mogao da se prilepi i na druge drame… Reklo bi se na kraju: prilično staromodan (pre)rediteljski teatar Silivijua Purkaretea, nasuprot krajnje savremenom (ultra)rediteljskom teatru Pipa Delbona.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Devet ustanova kulture koje su na budžetu državne i gradske vlasti, najavile su štrajk od 17. do 19. maja tražeći urgentno ispunjenje studentskih zahteva, ali i bezuslovnu depolitizaciju ustanova kulture
Beogradski irski festival predstavlja dve predstave: dirljivu priču o beskućniku koji je izgubio razum, i muzički teatar o ulozi pamćenja i muzike u oblikovanju ličnosti
Izdavači dva najveća udruženja, UIKS i UPIS, i nezavisni izdavači traže da Ministarstvo kulture poništi konkurs za otkup knjiga bibliotekama, između ostalog i zato što fsvorizuje samo jedno, ćirilično pismo
Prema odluci Skupštine grada, Nikiti Milivojeviću nije produžen mandat, a novi umetnički direktor Bitefa nije izabran. Time je spisak međunarodnih festivala čiji je rad tokom poslednjih mesec dana zakočila Skupština grada, povećan na četiri. Pretpostavlja se da su razlozi nepodobnost i Ekspo
U Pionirskom parku ispred Predsedništva odvija se pozorišna predstava. Ima scenu, glumce-naturščike, kostime, publiku, a često se uspostavlja i direktna komunikacija između onih unutar i izvan ograde
Prisluškivana diskusija novosadskog odbora PSG-a na nivou je lupetanja u kafanskim razgovorima kakvi se vode širom Srbije. Njegovo objavljivanje pokazuje svu bedu teško uzdrmane vlasti, ali i lutanja delova opozicionih partija
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je studente i građane izazvao da mu 15. marta u Beogradu izađu na crtu - ako smeju. Odluka na Andrićevom vencu je pala: nema više foliranja da je režimska vrhuška tolerantna, počinje tvrda igra represije
Studenti „koji žele da uče“ zahtevom za smenom ministarke Slavice Đukić Dejanović zapravo ispunjavaju Vučićevu želu da malo kinji socijaliste. A Vlada je ionako cela pala
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!