Jedan od najboljih romana regionalne književnosti 21. veka – kako „Laguna“ preporučuje čitaocima roman Pastorak Jurija Hudolina, priča je o dečaku koji se sredinom osamdesetih s majkom preselio iz Slovenije u Istru kod njenog novog muža, u srdačnu sredinu. Vremenom, i Istra i očuh se menjaju. Pastorak je priča o odrastanju i o raspadu Jugoslavije.
Jurij Hudolin (1973) je rodom iz Ljubljane, a živi u Istri. Na Filozofskom fakultetu u rodom gradu diplomirao je Srpskohrvatsku književnost i jezik. Objavio je romane Obest, Hodač po žici, Ingrid Rosenfeld i pre nekoliko meseci – knjigu priča Na ulici železničke stanice ništa novo, zbirku kolumni Pusti ti to, i devet knjiga poezije od kojih je Ako je laž kralj dobila nagradu za najbolju prvu knjigu godine na slovenačkom Sajmu knjige i nagradu „Slavko Grum“, a Govori žena je proglašena knjigom godine po izboru Playboya. Hudolin je autor petnaestak scenarija za TV Slovenija, osnivač je i urednik časopisa „Apokalipsa“, i prevodilac srpskih, hrvatskih i crnogorskih autora na slovenački jezik. Roman Pastorak je objavio 2008. godine, a na srpskom je objavljen u prevodu Dmitra Belića.
„VREME„: Neki slovenački kritičari su vaš roman Pastorak svrstali u omladinske romane, verovatno zbog glavnog junaka. Da li bi mogli da ga čitaju tinejdžeri?
JURIJ HUDOLIN: Meni se ta njihova ocjena učinila smiješnom. Pastorak je razvojni roman, govori o odrastanju, o porodici, ali i o raspadu Jugoslavije, o nekim značajnim osobinama Italijana, Slovenaca, Hrvata i donekle i drugim pripadnicima vještačke tvorevine – Jugoslavije. Roman definitivno nije za djecu ni omladinu, već je za odrasle i za roditelje koji znaju da nasilje nikud ne vodi.
Takođe ukazuje i na pogubni nacionalizam. Koji su oblici nacionalizma u sadašnjoj Istri o kojoj pišete, i u Sloveniji odakle ste rodom?
Poslednjih desetak godina moja prebivališta su Pula i Umag, pa je Pastorak slika Istre. Ja jesam Slovenac, i veliki deo života sam proveo u Ljubljani. Moj utisak je da je to zemlja, iako ima dobar sluh za mene i moj rad, veoma konzervativna, da neguje alpski folklor; i jako zadužena zemlja, što je posledica vremena raspada Jugoslavije kad su vladali liberali. Od tih liberala, možda njih polovina ne zna ko je Roza Luksemburg. To nisu bili liberali, nego tranzicijski pljačkaši, tajkuni. Dosta njih danas živi na Karibima. Oni koji su ostali, po klasičnoj kameleonskoj igri prelaze u drugu stranku, što se dešava svuda u svijetu. Inače, za život, Slovenija je dosta prijatna zemlja, jer je bogata lijepom prirodom, mirna je, to je zemlja koju neće niko napast. Ne bi imalo smisla niti koristi napasti je, Slovenija nema naftu, jedino ima prirodne ljepote, a ljudi se danas ne ubijaju zbog ljepote, nego zbog para.
U Sloveniji je jaka konzervativna struja, i struja hipokrizije u politici i međusobnim odnosima da je to možda veći oblik nacionalizma od onog, direktnog, kakav poznaju druge države. Nacionalizam je tvorevina populizma, koji postoji od kako je svijeta. Zato se ljudi obeležavaju – ti si Vizantinac, ti si Bosanac. Priznaćete da može i obratno, može da se kaže – ti si cijelu povijest bio pod Germanima. Ispadi nacionalizma se događaju u svim zemljama. Razlog je primitivna logika koja vlada njihovim politikama – mi ćemo izbiti onoga ko je različit od nas, drukčijih navika i običaja.
Upečatljiva tema vašeg romana je odnos dečaka i očuha, posebno dečakovo obožavanje očuha i kad se on ne ponaša očinski prema njemu. Slično se dešava i sa odnosom vladara/političara i naroda.
Naravno, zato što sve ono što se dešava u porodici, u malom miljeu, isto se dešava i u državi. Kao što se dešava da u porodici nema kompromisa, tako isto se dešava i u državi – mi to odlično znamo. Intimni svijet dečaka i njegova porodica jesu najbitniji u njegovoj genezi, ali na odrastanje utiče okolina i sve u njoj, naročito populistički mediji i ljudska glupost. Na to sam hteo da upozorim ljude.
Verovatno i na nasilje u porodici, još jednu temu vašeg romana. U Srbiji je nasilje u porodici veoma prisutno, kako se Slovenija nosi s tim problemom?
Nasilje u porodici je činjenica prisutna od početka povijesti svijeta. Slovenačke socijalne službe se dosta dobro nose s tim, i to tamo nije problem. Problem je ljudska paranoja. Nekog ko nas maltretira mi nećemo da prijavimo zato što je njegov karakter možda toliko različit od našeg da mi, paranoični, nemamo snage da ga prijavimo. Zato i ne dobijemo pomoć, pa se mnogo takvih problema rješava ubojstvom.
Upisali ste studije srpskohrvatskog jezika u momentu kad je Slovenija odlučila da se odvoji od Jugoslavije. Zašto ste u tom kontekstu izabrali baš taj jezik?
Jeste, izabrao sam baš taj jezik. U mom društvu nisu najbolje primili moj izbor studija. Te godine sam pobegao iz Pule u Ljubljanu. Živjeo sam sa ocem koji je boem, ali ne u uobičajenom smislu te reči, i ja sam se odgajao sam. Taj samoodgoj traje i danas, i do neke mjere sam zadovoljan kako je sve to ispalo. Naučio sam živjeti sa saznanjem da je i problem dio svakodnevice kao što je i sreća, da su i veselje i žalost podjednako prirodne stvari. I zato nema potrebe siliti ljude da misle pozitivno – kako ćeš misliti pozitivno ako su ti nekog zaklali.
Da li je tačno da je u Sloveniji jugonostalgija jaka?
Da. Znam paletu nagrađenih pisaca koji se bave jugonostalgijom. Ja je ne osjećam zato što sam bio svugdje, a i zato što sam danas uvjereniji nego što sam bio prije da je ta vještačka tvorevina Jugoslavija bila osuđena već prvim svojim danom na ovo što se desilo devedesetih. U stvari, dosta je i poživjela.
Ulaskom Slovenije i Hrvatske u Evropu, vi ste postali evropski pisac. Kako doživljavate tu promenu?
Na Evropu sam gledao isto kao na Jugoslaviju. Vidjećete za nekoliko godina, mada nisam euroskeptik, ta vještačka tvorevina ne može opstati zbog istih razloga zbog kojih nije opstala Jugoslavija. Najsmješniji primjer je Grčka, svi znamo da Grčka nema šanse da vrati novac, i to je fundament konflikta: zašto bismo mi novac posuđivali nekom? Ne može jedan posuđivati drugom, a da mu taj ne vrati iako su svi drugi sve gladniji. Kažem vam, što je na malom, u porodici, na velikom je isto.
Evropa u životu pisaca nije ništa promjenila. Osim retkih, uspješan pisac u Sloveniji može samo da preživljava. Ja mislim da uspješan pisac u Srbiji bolje živi od pisca u Sloveniji. Honorari i stipendije koje dobijaju pisci u Sloveniji su jednaki mjesečnoj plaći visokoobrazovanog čovjeka. Ako za više godina pisanje jednog romana dobiješ jednu mjesečnu plaću, to je potpuno neizvodiv život. Ali, ima pisaca koji se dosta prevode i zato bolje žive.
O čemu oni pišu, da li su to neke takozvane lakše teme?
Nemam ništa protiv književnog treša. U Evropi se i tako ništa ne čita, u Sloveniji naročito, vi Srbi ste tu bolji od nas, pa je zato bolje čitati makar treš nego ništa.
Vi ste prevodilac, dakle u poziciji ste da nametnete dobru literaturu…
Većinu knjiga sam odabrao po svom ukusu. Za prijevode je moguće dobiti financijsku potporu, na primjer od „Tradukija“, agencije za potporu prevodilaca; od države, prijevode objavljuje ljubljanska Beletrina, časopis „Apokalipsa“. Godišnje prevedem tri do pet knjiga, što samo s moje strane – nije malo. U Sloveniji se, kažem, malo čita, a knjige srpskih autora još manje nego drugih. Znate, to vam je ona priča o jogurtu: ako u trgovini vidite srpski i američki jogurt, vi ćete kupiti američki iako je skuplji i neko je pljunuo u njega. Tako je i sa literaturom. Kao da je knjiga iz Čakovca ili Valjeva lošija od one iz Bruklina.
Ministar kulture Slovenije Anton Peršak u intervjuu „Vremenu“ je rekao da saradnja između naroda naše dve države prirodno postoji…
Postoji, naravno da postoji, ali samo zato što je umjetnost jezik celog sveta. Po meni, zato što govorimo slovenske jezike, ta saradnja je premala. Momka od 20 godina zanima englesko govorno područje zato što je ekonomski isplatljivije i omogućava ti da se razviješ. Mislim da bi ljudi koji dobiju mogućnost da vladaju državom trebalo više pažnje da posvete onima ispod 30 godina, možda bi tada manje odlazili iz zemlje. Ja imam 45 godina, i posljednja sam generacija JNA. Mlađi od mene ne znaju jezike bivše Jugoslavije. Moj sin ima 13 godina, zna engleski, a srpski – ništa. Možda razumije tek poneku riječ zajedničkog korena. Više zna o Beču i Rimu nego o Zagrebu i Beogradu. A ako i zna, to ga asocira na nacionalizam zbog svega što nam je povjest dala.
Vaše knjige se prevode po regionu…
Da, i na engleski i njemački. Na srpski je preveden samo Pastorak i dvije zbirke pjesama, mada biste mogli da računate i romane prevedene na hrvatski, s obzirom na to da je to zajednički jezik. Ne razumijem zašto se akademici srpski i hrvatski, iako su doktori nauka, mogu svađati zbog jezika. Kakav tek primitivizam, kakav bol, možeš očekivati od čovjeka s kojim možeš manipulirati tako što mu daš u ruke bocu rakije i nož.
Pre više od 20 godina ste osnovali i uređujete časopis „Apokalipsa„. U Srbiji su retki časopisi koji se bave kulturom, zato što im je teško da rade. Kako je u Sloveniji.
Takav časopis ne može da postoji bez potpore države. Poslednjih godina ta potpora je sve manja i manja. A i ja mislim da treba da prepustim mesto mlađima. Ako imaš 40 godina i pišeš knjige, onda budi pisac tako da možeš živjeti od toga. A ako ne možeš, onda…
Pre nekoliko meseci u Sloveniji je objavljen vaš novi roman Osnove ljubavi i zla. Kako ste izjavili, i taj roman, pored Pastorka i Hodača po žici, ima autobiografskih elemenata. O čemu ste pisali?
To je priča o ljubavi, o ženi koja pati zato što nije rodila dijete i o muškarcu koji ga ne želi zato što zna da bi bio loš otac. To je, zapravo, roman o kompromisu zahvaljujući kome se dijete ipak rodi, i opet zapravo, o nadi koju ima. Ja mislim da ima nade za svijet i da će mu se dogoditi još mnogo toga lijepog.
