Špijun kojeg su volela četiri novinara

Voljeli su ga i drugi u „Vremenu“, ali nas četvorica smo činili fan klub: Miloš Vasić, Dragoljub Žarković, Dejan Anastasijević i ja. To dokazuje veliki broj citata i parafraza rečenica Džona le Karea razbacanih po našim tekstovima, ali i naslovi inspirirani nazivima njegovih romana. Nismo se tu zaustavljali. Ne samo da smo maltretirali sve oko sebe „lekareovštinom“ u redakciji i kafanama (za što nas je svečano bilo baš briga), nego smo i jedni drugima, kao u kakvom kvizu, postavljali pitanja vezana za junake i za opus slavnog i briljantnog britanskog pisca. Na primjer: kako glasi ugravirani natpis na upaljaču Džordža Smajlija; koji je najbolji britanski automobil po mišljenju Džima Pridoa; koliko jezika govori Bruno Salvador; kakvo je odijelo Endi naručio od Harija…?

Svaki odgovor je, naravno, izazivao novo pitanje s ciljem da se svako pokaže kao najveći poznavalac. U tom nadmudrivanju i nadgornjavanju, teška srca priznajem da je Miša bio najbolji, a nas trojica podjednaki – znanje nam je variralo zavisno od tematike Le Kareovih perioda. Najdraži nam je – kao i mnogim drugim fanovima – bio ciklus o Smajliju. Nikad nismo mogli postići suglasnost koji mu je roman najbolji, ali Plemeniti đak nam je svima najviše prirastao srcu – glavni junak je novinar i pripadnik MI6 na tajnom zadatku, dio radnje vezan za kretanje i izvještavanje iz ratnog okruženja krajnje je realističan i, ako ćemo pošteno, svakog od nas sam mogao zamisliti na tom „terenu“. I skoro da zaboravim: mada smo se uzajamno obavještavali da je upravo izašao novi Le Kareov roman, onaj tko bi ga prvi pročitao nikad nije prepričavao sadržaj drugima. Naprosto, svatko je iskreno htio svoje dojmove usporediti sa ostalima, a to je moguće samo ako nema sugestija i predubjeđenja.

„Kao što gospodi dolikuje“, konstatirao je Miša u nekoj prilici.

ŠPIJUN

Elem, Džon le Kare je pseudonim Dejvida Kornvela rođenog 1931. Majka ga napušta kada je imao pet godina, a otac mu je bio šarmantni prevarant, vječito u dugovima, tu i tamo povezan sa čuvenim londonskim mafijašima Ronijem i Redžijem Krejom i, bar jednom, s one strane zatvorske brave. Kako izgleda odrastanje u takvim okolnostima, Le Kare je sjajno opisao u autobiografskom romanu Savršeni špijun.

Talentiran za jezike, studirao je njemački i francuski na Oksfordu. Fakultet prekida poslije dvije godine i služi vojsku u Austriji kao pripadnik britanske vojne obavještajne službe; ispitivao je prebjege s druge strane željezne zavjese. Po povratku na studije, nastavlja gdje je stao – za kontraobavještajni MI5 špijunira kolege iz ljevičarskih udruženja da se, eto, među njima ne krije kakav sovjetski špijun.

Deki, Žare, Miša i ja prešli smo preko te epizode rekavši jedno značajno „hm“ .

U svakom slučaju, nedugo poslije sticanja diplome i kratke epizode srednjoškolskog profesora, postaje agent MI5: od 1958. prisluškuje telefone, tajno pretresa stanove, usmjerava i vodi agente, odvodi šestoricu njemačkih parlamentaraca u javnu kuću, jednom prevodi za tadašnjeg premijera Harolda Makmilana… Iz MI5, Le Kare 1960. prelazi u obavještajni MI6 i odlazi u Njemačku; paravani su mu drugi sekretar britanske ambasade u Bonu i politički konzul u Hamburgu. U to vrijeme počinje pisati, a kako zbog pravila službe ne smije objavljivati pod svojim pravim imenom, Dejvid Kornvel postaje Džon le Kare.

Početak njegovog rada u MI6 obilježio je pad Džordža Blejka, visokopozicioniranog agenta te službe i sovjetskog špijuna; atmosfera nepovjerenja, sumnjičenja, licemjerja, iskorištavanja tuđe naivnosti i slabosti iz tih godina, dobro se osjetila u njegovom prvom romanu Poziv za umrlog. No karijeru špijuna zapečatio mu je najpoznatiji prebjeg svih vremena. Ukratko: kad je Kim Filbi 1963. klisnuo u Sovjetski Savez, službi MI6 je puklo pred očima da su gotovo svi njegovi agenti u Evropi provaljeni, uključujući i Le Karea.

„Mali gubitak za Službu, ogroman dobitak za književnost“, sublimirao je jednom Deki.

Inače, pod imenom Bil Hajdon, Le Kare se bavi Filbijem u svojoj knjizi Dečko, dama, kralj, špijun (1974). Ništa tu nije crno-bijelo. Bez sumnje, Hajdon je sposoban, pametan, šarmantan i simpatičan tip herojske prošlosti. Koni Saks, junakinja iz romana, kaže da je zajedno sa Smajlijem školovan da vlada Imperijom, a sada je osuđen na mali otok u Atlantiku, istjeran iz globalne „velike igre“. On se ne miri sa tom malom ulogom u sporednoj predstavi, djelomično – kako mu Le Kare stavlja u usta – i iz „estetskih razloga“, pa mijenja gospodara. Ipak, nije izdaja zemlje najgore što je Hajdon uradio; neka utjeha mogla je biti izvučena njegovom razmjenom za pohapšene britanske špijune u Sovjetskom Savezu. Neoprostiva je, zapravo, činjenica da je izdao najboljeg prijatelja i izložio ga groznoj torturi KGB-a. Uvjeren sam da Grejem Grin, pisac predgovora Filbijevih memoara, ovdje ništa ne bi imao dodati ni oduzeti.

KNJIŽEVNIK

Najvjerojatnije bi Le Kare brzo napustio MI6 sve i da nije bio provaljen. ­Treći njegov roman, Špijun koji se sklonio u zavjetrinu, iz 1963, postao je bestseler, a dvije godine kasnije po njemu je snimljen istoimeni film sa Ričardom Bartonom. Kada sam hvalio neke druge ekranizacije Le Kareovih djela poput Ruske kuće, Brižljivog baštovana ili Panamskog krojača, Žare bi odmahivao glavom.

„Ni prineti Špijunu koji se sklonio u zavetrinu„, govorio bi.

I bio je u pravu. Maestralna Bartonova gluma onako podnadulog i pripitog, crno-bijela tehnika i ekspresija širokih kadrova, u svakom minutu filma izražavaju tjeskobu, nemir, preispitivanje i sumnju, ali i podvojenost htijenja i stvarnosti, posljedice željenih i neželjenih odluka, ideale perfidno i mučki žrtvovane sumnjivim koristima… Sve baš onako kako je napisano, a riječ je o spašavanju „našeg“ ogavnog skota uništavanjem života „njihovog“ plemenitog idealiste. Moram priznati da od prvog gledanja Špijuna… – što je bilo veoma davno – sve romane Le Karea vizualiziram isključivo prema ovom filmu.

Iskoristivši iskustva stečena u Službi, Le Kare je postao profesionalni pisac. Nikad ga nisam doživljavao kao autora žanra. Ali ako moram poštovati tu etiketu, onda je on njegova mjerna jedinica: vrijednost djela sa špijunskom tematikom utvrđuje se isključivo prema Le Kareovim standardima.

Ogromnu publiku i planetarnu slavu stekao je tokom Hladnog rata kada je sučeljavanje CIA, KGB-a, MI6 i drugih sličnih firmi predstavljalo njegovu „toplu“ komponentu. Ničeg herojskog, epskog ili glamuroznog poput Džejmsa Bonda tu nema. Le Kareovi špijuni su obični ljudi – pijanice, kockari, varalice, kurvari, egocentrici i ekscentrici, paranoici, nasilnici, licemjeri, desperadosi, ubojice, birokrate, ali i sentimentalne ličnosti, naivčine, idealisti, bogotražitelji, genijalci čija se kreativnost i sposobnost troši u jalovom nadmetanju dvije supersile… Vještine kojima raspolažu može svako steći uz adekvatnu obuku, a stalni život u laži, nepovjerenju, obmani i grižnji savjesti nagriza ih poput kiseline, uništavajući im postepeno i nepovratno sposobnost za normalne, funkcionalne ljudske odnose.

Ideali i vjera u smisao odavno su iza njih. U tajnom ratu koji vode nema morala, jednoznačnosti i čvrstih granica, pa čak ni konačnog cilja – sve je samo podmukla borba za dominaciju gdje je svako sredstvo dopušteno. A ipak, najbolji od njih – poput Smajlija, na primjer – uvjereni su da bi sve bilo još mnogo gore kada ne bi radili to što rade zastupajući, na kraju svih krajeva, individualne slobode i liberalnu demokraciju… Ukratko, suštinu Hladnog rata i život u sjenci atomske pečurke Le Kareovi fiktivni špijuni objašnjavaju neusporedivo bolje od čitavih biblioteka posvećenih toj tematici, a pogotovo memoara njegovih aktera i tumača.

Nakon pada Berlinskog zida činilo se da je ostao bez teme. I zaista, iako vješto napisani i sa moćnom dramaturgijom, nekoliko romana Le Karea iz devedesetih djelovali su mi poput sjenki prethodnih. Kao da su tematici vezanoj za šverc oružja otpadničkim režimima, pranje novca u londonskom Sitiju ili za rusko-čečenski rat falile dubina, univerzalnost i uvjerljivost, na primjer, Rata u ogledalu. Ovaj roman je samom piscu najdraži, a na njegovom kraju je postigao rijedak spoj dramatičnosti i emotivnosti: špijun nekoliko minuta prije smrti emitira svoju posljednju poruku iz osjećaja dužnosti, a šefovi isključuju prijemnik jer je namjerno žrtvovan zbog kompromitacije rivalskog ogranka iste Službe…

Kada sam rekao kako mi djeluje da je Le Kare povjerovao u Fukujamin kraj istorije, Žare, Deki i Miša su me čudno gledali. Na moje daljnje inzistiranje, započela je škripa stolica, njihovo odmicanje od stola i podizanje ruku. Nije prošlo mnogo, ja sam revidirao mišljenje, a oni su mi godinama vadili mast Fukujamom.

Naime, Le Kare – po vlastitom priznanju, saosjećajni konzervativac – krenuo je u obračun sa neoliberalizmom i populizmom. Sve je tu što treba: Bušove i Blerove masne laži i žrtve njihovog „rata protiv terorizma“, bogaćenje na patnjama i smrti sirotinje iz Trećeg svijeta, korupcija planetarnih razmjera, predatorstvo i licemjerje kao način života, uspon nacionalista, autokrata i manipulatora, Putinova Rusija, Bregzit… U odnosu na Hladni rat, sada djeluje da su špijuni ti kojima je, za razliku od političara, stalo do kakvih-takvih principa i istine. Jer, u sadašnjem svijetu, zadatak im više nije da zavaraju strane države, nego da štite i učvršćuju laži u svojima. Kako to izgleda, Le Kare je možda ponajbolje opisao u Apsolutnim prijateljima – idealima i traganjem za istinom danas se bave samo budale koje će, zavisno od potreba, poslužiti kao korisni idioti i žrtveni jarci u prodavanju muda za bubrege zbog širenja populističke i autoritarne histerije na nacionalnom i globalnom planu…

Zato borba sa savješću njegovih špijuna ostaje ista. Zašto mi to netko govori, da li je nešto isuviše dobro da bi bilo istinito, tko od svega što radimo ima koristi, smije li se zarad nacionalnih i političkih koristi i ciljeva lagati, podmetati i žrtvovati tuđa sudbina, gdje je granica profesije, ova i još mnoga pitanja koja oni postavljaju sebi zauvijek će ostati aktualna. Uvjeren sam da ih ozbiljni novinari razumiju. Isto tako i da je to razlog što smo nas četvorica činili Le Kareov fan klub.

Pisao je bukvalno do kraja života. Posljednji njegov roman je Agent na terenu iz 2019. i daje sliku Britanije poslije Bregzita, svijeta po mjeri Trampa, Džonsona i Putina, ali i nadu u pobunu mladih. Džon le Kare se 12. decembra 2020. pridružio svojim špijunima, a da o ovom djelu nitko od nas četvorice nije rekao ni riječ. Ni mi, vala, više nismo na broju.