Smisao života je volja za životom

Sofija Kordić (1965) je rodom iz Zadra. Početkom devedesetih, tokom studija u Beogradu, počinje da se piše u listovima „Naša Borba“ i „Vreme“, a radi i kao dopisnica londonskog „War Report“-a. Beograd napušta 1993. godine, da bi se posle Utrehta i Arhusa nastanila u Pragu, odakle piše za Slobodnu Evropu i više hrvatskih i čeških portala.

Njen prvi roman Hipofiza u egzilu, koji je pre nekoliko nedelja objavio beogradski izdavač „Arhipelag“, pričom o četiri drugarice govori o životu u izbeglištvu usled rata u bivšoj Jugoslaviji, o naporima da se izgradi nešto novo negde drugde i teskobnom osvrtanju na napušteno.

„VREME„: Šta je to što u čoveku odluči da jedan problem, na primer nemanje posla, odlaskom u drugu zemlju zameni drugim problemom?

SOFIJA KORDIĆ: Prije nego što sam definitivno otišla, bila sam zaposlena u „Našoj Borbi“, u vanjskopolitičkoj rubrici. Ali, kad iznajmljeni stan plaćate 150 njemačkih maraka, a plaća vam je 50 i pada iz dana u dan, a suprugu indirektno kažu, kad je kao inženjer kemijske tehnologije tražio posao, da kao Hrvat nema šanse da dobije posao pored toliko nezaposlenih Srba; kada živite u gradu koji ste zavoljeli na prvi pogled i u kojem ste mislili provesti život, a koji je kao i cijelu državu obuzelo nacionalističko zlo, u gradu iz kojeg se orkestrirao rat, etničko čišćenje, zločini, i kada shvatite da je veliki broj ljudi podlegao ludilu, a ostali su se ili povukli, ili postali apatični, a da je manjina u koju se ubrajate postala tako mala i nemoćna, usprkos nadljudskim naporima da nešto promijeni, onda se nešto prelomi. Život vam je tek počeo, i odjednom vam ga netko ukrade i vodi u pravcu koji niste zamišljali ni u najgorim noćnim morama.

Kako je izgledalo otići iz Jugoslavije devedesetih? Da li je osećanje drugog reda objektivno osnovano?

Mnogi su nas gledali suosjećajno, a nemali broj s visoka, jer smo mi „oni divljaci koji se kolju na njihovim TV ekranima“. Kako se ne biste osjećali jadno i bijedno kad vam prilikom razgledanja stana gazda traži dokaz da zaista studirate, a da vam je muž normalan i da nema oružje a kad zovete telefonom radi oglasa, kažu: „A, vi ste iz Jugoslavije, ne, ne, kod nas u zgradi žive normalni, tihi i pristojni ljudi“; kad vam prilikom razgovora o ratu stalno ponavljaju: „A zašto baš morate ubijati djecu i civile, rušiti kuće, mostove, crkve, džamije i groblja?“ I svim silama se trudite i pokušavate objasniti ono što ni vama nije jasno. S vremenom se naviknete, otvrdnete. Ali, bez obzira na sve, nova država vam je pružila utočiste, dala dozvolu trajnog boravka, mogućnost zaposlenja, vratila vam je osnovno ljudsko dostojanstvo. Zato ja Češku smatram svojim novim domom i utoliko me više boli što je službena politika posljednjih godina okrenula leđa izbjeglicama i migrantima, i napustila Havelovu ostavštinu humanosti i poštovanja ljudskih prava. Na sreću, u taj bešćutni prazni prostor uskočile su nevladine organizacije i brojni aktivisti koji su osvjetlali obraz Češkoj.

Egzil podrazumeva put od osećaja stranosti do odomaćivanja. Kada i zbog čega neko ko ne živi u svojoj zemlji počne da se oseća njenim ravnopravnim stanovnikom?

Ovisi i što podrazumijevate pod ravnopravnošću. I oni koji su ostali u svojim državama ne osjećaju se nimalo ravnopravnim ako nemaju redovitu plaću, vlastiti stan, novac za školovanje djece i godišnji odmor, ako žive u društvu poremećenih vrijednosti… Ali, ako ogolimo tu ravnopravnost na, recimo, osjećaj neke vrste pripadanja društvu u kojem se nalazite, onda sam se ja osjećala ravnopravnom onog trenutka kad sam naučila češki jezik, kad sam počela čitati novine, gledati vijesti na televiziji, ići u kazalište. Često ponavljam da je lakše biti stranac u tuđoj zemlji nego u vlastitoj.

Kada su nas posjetili rođaci sa Raba, s tada četverogodišnjom kćeri, naš Lukas je imao tri godine, djevojčica je upitala roditelje: „Ma, ljudi, kako se to moglo dogoditi Lukasu da živi u zemlji u kojoj se ne priča njegov jezik?“ Ta rečenica je, koliko djetinje naivna i smiješna, toliko i bolna. Ja, ipak, mislim da je moje dijete u startu u prednosti, jer govori dva jezika od rođenja i poznaje dvije kulture. Svaka naredna će mu biti lakša za usvojiti.

Da li je mentalni egzil moguć?

Rijetki su koji u tome uspiju. A i oni koji uspiju, sigurna sam da imaju trenutke kad ih nešto sustigne. Mene, na primjer, za razliku od mog supruga, sustigne često, što je dijelom zbog mog drugačijeg emocionalnog sklopa, dijelom zbog novinarske profesije. Novinarstvo vam jednostavno ne da pobjeći. Novinar drugačije procesuira vijesti od konzumenta vijesti. One se lijepe za njega.

Dvije junakinje iz moje knjige, premda nisu novinarke, također nisu u stanju pobjeći u mentalni egzil, sve ih dotiče, sve što se događa u njihovim domovinama kroz njih protiče. Imam prijateljicu Čehinju, stariju gospođu, koja mi je pričala da se 1968, nakon sovjetske okupacije Čehoslovačke zatekla u Njemačkoj na nekom seminaru. Domaćini su joj ponudili posao profesorice njemačkog i sređivanje boravka. I dok su mnogi tada i iz Praga i cijele zemlje bježali u inozemstvo, ona se vratila u Prag. Pokušala je ostati, provela nekoliko mjeseci u egzilu, ali nije mogla podnijeti izmještenost, odvojenost od obitelji i prijatelja.

Kad pomislite na devedesete, šta vidite: narod, ljude koji su prouzrokovali ratove, ili nešto treće?

Na Miloševića, Tuđmana… Narod je nezahvalna kategorija. Premda ne postoji kolektivna krivica, postoji kolektivna odgovornost. Nisu se ni Milošević ni Tuđman, ni Karadžić ni Mladić pojavili niotkuda, imali su ogromnu podršku i s njihovim krvavim naslijeđima se još ni srpski ni hrvatski narod nisu suočili. Dapače, eksponenti njihovih politika još uvijek vladaju, s voljom tzv. naroda.

Režiser Lordan Zafranović je meni i kolegici iz „Naše Borbe“ u jednom razgovoru u praškom filmskom studiju Barandov 1994. rekao, spominjem to i u knjizi: „Ja osjećam duboku krivicu zbog onoga što se tamo dešava iako sam radio sve kontra. Radio sam sve što je bilo u mojoj moći da se to ne desi. Ali, to se jednostavno desilo, i to se desilo u dijelu svih nas, u dijelu mene samoga. Nije to izvan mene. Niti izvan filma.“

Nama je svima potreban proces pročišćenja, katarza, suočavanje sa samima sobom, s vlastitom odgovornošću. Cijelo društvo mora u tome sudjelovati, kao u poslijeratnoj Njemačkoj. E, ali, za to treba imati pametnu vladu, sposobnu i neokaljanu elitu, jake nezavisne medije.

U delu romana u kom opisujete osnivanje „Naše Borbe„, kažete da „dok su ranije nezavisni mediji služili kao dokaz demokratičnosti (pa ih je on morao trpeti…), sada ni iz tog razloga više nisu potrebni.“ Može li se u vreme velikih političkih previranja, kad svako vuče na svoju stranu, govoriti o opštem interesu?

Nezavisni mediji devedesetih bili su svijetla točka u sveopćem mraku. Milošević ih je donekle trpio da bi opravdao demokratičnost svog režima, ali u trenutku kad je postao „garant mira“ za Zapad, skinuo je rukavice. Slažem se s onima koji misle da je situacija za medije gora sada nego devedesetih. Selvedin Avdić, bosanskohercegovački novinar i književnik je u nedavnom intervjuu „Novostima“ iz Zagreba sjajno poentirao: „Nema više potrebe za progonima ili cenzurama. Dovoljno je svim neposlušnicima smanjiti društveni uticaj, a njihovu fizičku prisutnost iskoristiti kao argument ‘demokratičnosti’ društva. U strahu od društvene izolacije, gubitka posla ili nečeg drugog, većina svakako pribjegava autocenzuri, što je, sigurno, opakiji oblik od bilo kakve intervencije vlasti.“ Ja se divim kolegama novinarima s ex-Yu prostora koji i dalje rade svoj posao časno i odgovorno, koliko god da je novinarska profesija degradirana. Rade za crkavicu. I ne predaju se, jer to nikako nije rješenje, kaže Avdić, iako imaju loše šanse i znatno nadmoćnije protivnike. Dva hrvatska veb-portala za koje iz Praga surađujem, Forum.tm i Lupiga.com, organizirali su crowdfunding kampanje da bi preživjeli, jer se ne žele ni predati ni prodati. A u Srbiji se crno piše nezavisnim medijima zbog sveprisutnog i svemoćnog Vučića, gospodara neba i zemlje. Nedavno je direktorica kancelarije za Balkan organizacije Reporteri bez granica izjavila da nezavisnim medijima u Srbiji prijeti nestanak bez podrške međunarodnih organizacija. Bez svijesti o općem i javnom interesu nema nikakvog napretka. Dok god se to ne promijeni i dok god se politika shvaća samo kao sredstvo za ostvarivanje pojedinih i grupnih interesa i moći, naša društva nikad neće postati istinske demokracije već će njihov krajnji domet biti ono što se sad popularno zove stabilokracija.

U romanu pominjete i Slavka Ćuruviju. Kako ga pamtite?

Slavko mi je jedno vrijeme bio urednik dok nisam prešla u vanjskopolitičku redakciju „Naše Borbe“. Pamtim ga kao samouvjerenog, pametnog, posvećenog, angažiranog i hrabrog novinara. Meni i jednom kolegi je u septembru 1991. ponudio da odemo na novinarsku specijalizaciju u holandski Utreht i danski Arhus na čijim je fakultetima održao par predavanja. Ja u početku nisam htjela otići i ostaviti supruga u Beogradu, na kraju sam ipak otišla i ostala duboko zahvalna Slavku zbog toga. Zbog iskustva koje sam stekla, i što je to, vjerujem, kasnije bila odskočna daska za Soroševu stipendiju (i ja sam Soroševa plaćenica i izdajnica!) za magistarske Evropske studije na Srednjoevropskom univerzitetu u Pragu. Kad sam čula da je ubijen, i danas pamtim taj zastrašujući osjećaj šoka i beznađa, bilo je nemoguće, nezamislivo pojmiti da se na ulicama Beograda ubije novinar držeći ženu za ruku. A onda se nastavio niz, užas za užasima, Stambolić, Đinđić… I nikom ništa! Porazno je za Srbiju i cijelo društvo da se nalogodavci javno ne prokažu, već se rehabilitiraju, a neki njihovi nasljednici i pristalice vladaju.

„Da li nestanak straha za goli život poništava težinu života? Bilo bi logično. Ali težina života ostaje i kada ne padaju granate?“ piše u vašem romanu. Da li je moguće prevazići je?

Otac mi je jednom prilikom rekao, kada sam mu ispričala da su me nekoliko Amerikanca, dečki iz mormonske sekte pitali da li znam što je smisao života i da će mi, ako ne znam, oni objasniti, odgovorio: „Smisao života je volja za životom.“ Tada sam mog dragog, običnog i jednostavnog tatu nazvala filozofom. To je suština. Imati volju, ne odustati, ne predati se. A da je nekad teško, preteško je. Pogledajte žene iz Srebrenice i sve druge kojima je rat pretvorio život u pakao. Uništio, pobio sve, a njima ostavio samo goli život. Pogledajte izbjeglice s Bliskog istoka. Njihovu volju za životom uništavamo svakodnevno žicama, ogradama, zakonima i paragrafima, govorima u parlamentima, novinskim napisima, pendrecima, a u posljednje vrijeme i mecima.

Vaše junakinje mir pronalaze u mikrosredini – u porodici, partnerima, deci. Da li je to univerzalni recept?

Treba se i mora nadati. Jednom prilikom je Vaclav Havel rekao da nada nije uvjerenje da će nešto dobro završiti, već sigurnost da to što radite ima smisla, bez obzira na to kako će na kraju ispasti.