U svojoj biografskoj knjizi Život kao session, pokojni Boško Petrović, naš najpoznatiji vibrafonist i džez-pionir, u svojim sjećanjima upadljivo je i dosljedno, do zajedljivosti, ironičan spram svih kolega, čak i najvećih muzičara s kojima je radio, i domaćih i svjetskih. Samo kod jednog jedinog ton se mijenja odjednom, i bez eksplicitnosti i riječi prelazi osjećajem u neočekivanu zadivljenost, i u zapitanost, zbunjenost čak. Kao da i papir stranice tu drugačije zasvijetli, kod imena gdje je stari cinik „stao mirno“: imena Duška Gojkovića.
Duško Gojković dugo je bio izdvojena, skoro misteriozna referenca. Muzičar, znalo se toliko, s međunarodnom karijerom o kojem su domaći kolege, tradicionalno podcjenjivački raspoloženi, govorili bez izuzetka s poštovanjem, jedna intrigantna pojava s mnoštvom nepoznanica, biografskih i sviračkih, sve donedavno zapravo. Znalo se i da brodi po Evropi i svijetu, po dobrim trgovinama ploča moglo se naletjeti na koji stariji album, a nije bilo nijedne enciklopedije ili referentne knjige o džezu u kojoj ga ne bi barem spomenuli. Najčešće kao jedinog odavde. I tu je negde bio ključ – Duško je uvijek, u odnosu na druge jugoslavenske muzičare koji su radili vani, djelovao nekako odvojen – kao kapetan s brojnom i mijenjajućom posadom među kojom nitko ne govori njegov jezik, osim ovog najvažnijeg, prenesenog, tonskog.
Nakon što je sve propalo pa se ponovno sastavljalo od krhotina, on se pojavio ponovo, kao iz magle i u godinama kada je većina već odavno pasivizirana fizički i umno, napravio seriju vrhunskih albuma. Svježih i punih iskustva u isto vrijeme, stilski različitih a povezanih prepoznatljivim tonom trube u kojoj se skupilo i nasljeđe čitavog žanra, ali i kultura iz koje muzičar dolazi. Trubač i hornist, najuspješniji južnoslavenski svirač džeza, živi prošlih godina jednu fantastičnu drugu karijeru.
Taj drugi zlatni period morao je nečim okruniti. Zato je ovaj, prije koji dan izašli album, snimljen uživo u brandenburškom teatru s gudačima tamošnjih simfoničara, posebno poglavlje u dugom i kompliciranom životnom putu.
Napraviti koncert i album sa simfoničarima značajna je činjenica i izbor. U prirodnom okruženju big bendova Duško svira čitav život, tako je uostalom i počeo u Beogradu, no zasvirati s klasičarima, potpuno je druga organizacija i zvuka i koncepta, filozofije sviranja. Radi se tu i generalno o jednom opreznom ogledanju i tek potencijalnoj harmoniji između dva svijeta – klasičnog versus džez orkestra – koji jesu kulturnom dinamikom ponešto srasli u međuvremenu, ali nakon dugog života u nelagodnom braku, ponekad i sučeljenosti na suprotnim stranama. Iz toga, tokom decenija, djelovalo je da je skoro svakom džez-solistu ostao osjećaj nedovršenosti, ili čak mali kompleks, ako jednom ne zasvira s klasičnim orkestrom. To kao da je još uvijek naročit, neizrečen kompliment. Nepravedno, jer džezeri nisu inferiorni tu, o čemu svjedoče sve čuvene suradnje: Čarli Parker, kao prvi moderni i modernistički svirač s klasičarima, na albumu Bird with Strings; škola „Treće struje“ Gantera Šulera, te maestralni aranžmani Gila Evansa za albume Majlsa s velikim orkestrima – čitav podžanr unutar džeza, gdje je takvo ogledanje obogatilo oba načina i stvorilo neke od najljepših radova prošlog stoljeća.
Na to tek dolazi Duškova priča. Nikada ne treba previdjeti da se radi o određenosti nekoga tko je počeo i krenuo sa strane, s duboke periferije – pa još malo preko. I zbog toga, kao da svirač tolike godine već ne radi drugo nego pravi sebi svijet koji je nekad promatrao tako iz daljine. Pa kad je došao u centar toga svijeta, odlučio je da ga nanovo sebi konstruira, kao građevinu koju je zapamtio u dalekoj perspektivi i sad je pokušava sazidati iznova, ovaj put iznutra, kao insajder, štoviše kao jedan od rijetkih ravnopravnih. Ta konstrukcija naravno nikad neće ispasti isto jer neimar svemu daje svoj dah, svoj ton i zvuk mjesta otkud je došao, koje je donio sa sobom.
I obrnuto – pogled okoline na njega uslovljava također. Koliko god bio jedan od stubova džeza, ipak – ostaje da se radi o nekome tko nije niti iz anglosaksonske kulture, ni sa Zapada. Danas se to u internacionalizaciji džeza ne primjećuje toliko, ali kad je počinjao, Duško je bio izuzetak a ne pravilo. Tome svjedoči nešto tipično ironično: nabrojao sam na internetu dvadesetak različitih transliteracija njegova imena, a sve te verzije koje su i sve točne i sve pogrešne osim jedne, čitaju se kao duboka, višeslojna metafora. Možda indirektno i o čitavoj negdašnjoj zemlji.
Te dvije struje, porijeklo i iskustvo nadmeću se na albumu. Uz njegov kvartet s gostom Britancem (koji je „uzgred“ legenda i kod svoje kuće), uz discipliniran njemački orkestar i, za gudače i mali džez-ansambl, prearanžiranim kompozicijama s nekoliko prošlih povratničkih albuma, čuje se u svirci po prvi puta drugačija kvaliteta. Ne zvučna, nego emotivna. Fini zaobljen ton, kontroliran, tipičan Duškov, nekako je po prvi put melankoličan, fragilniji nego inače. Solist se tome permanentno suprotstavlja naročitom vitalnosti izvedbe, kao i što svira s mudrošću jednog dugog života, punog zaobilaženja najrazličitijih zamki, i sada napokon i unatoč svemu – s mirom, nađenim unutrašnjim mirom čovjeka kojemu je iznutra sve jasno postavljeno, koji zna da je samo jedno važno još – kontinuirani spas u muzici i odgovornost ka njoj.
Džez je oduvijek nazivan „razgovorom“ između muzičara – notama i rifovima umjesto verbalnog, o prirodi i mogućnostima muzike i o vlastitom osjećaju i stanju. I ovdje je tako, naravno, no taj se razgovor, čini se, odvija i na još jednom nivou, dodatnom, koji se ranije nije čuo, a sada je, u sviračevoj osamdeset i trećoj godini, jedino prirodan. Kao u baladi Adriatica, gdje slušatelj ima osjećaj da je odjednom u ranim pedesetim godinama prošlog stoljeća, ili u St. Germain des Pres, direktnom i stilski najdosljednijem omažu Majlsu Dejvisu u Parizu, više čak i od prošle, doslovnije Ballad for Miles. Ali i suptilnijem: kao Arsen u „Vraćam se Aznavuru“, i Duško Gojković, generacijski i senzibilitetom priča bez riječi sa starim prijateljima i uzorima, odavno otišlim. Najdirljivije, u toj kompoziciji naslovljenoj po kvartu na lijevoj obali Sene, negdašnjoj „slobodnoj teritoriji“ egzistencijalista i američkih crnih džezera, on razgovara s Majlsom, nezaobilazno koliko i delikatno, i kao emigrant s emigrantom, kao stranac (L’étranger u Kamijevom kvartu, kako drugo?) – koliko god dobrodošao.
Sada stoji Duško Gojković na sredini brandenburške pozornice – bendstenda, da budemo i tu dosljedni – sasvim koncentriran na zvuk, dok ga njemačka publika sluša samo i isključivo kao vrhunskog muzičara jednog stila. Možda je upravo to ono neizrečeno što je, u ime svih zapravo, zadivilo Boška Petrovića na početku priče. Kako god ga pisali, naime – ime što se prepoznaje iza svih verzija, tu je da ostane.
