Saundtrek za zimsko letovanje

Kad je ono, prije tri i po godine, „opet Dugme okupio Brega“ (T. Dapčević), u „Vremenu“ je objavljen tekst o Goranu Bregoviću u rubrici Portret savremenika. Bio je naslovljen Čovek za sva vremena, a u njemu je stajalo kako je paradoks da grupa Bijelo dugme koja je „prodala na stotine hiljada ploča i potukla sve rekorde u tiražima, nije ostavila dublji trag u muzici“. Iznesena je teza prilično diskutabilna, no ovdje se neću baviti baštinom Bijelog dugmeta u jugoslovenskoj popularnoj muzici. Zanima me značaj pojedinih Dugmetovih albuma, a iz današnje Bregovićeve perspektive. Ako je suditi po Alkoholu (Šljivovica & Šampanjac), sudu vremena, u interpretaciji samog Bregovića, najbolje odoljeva album iz 1986. godine Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo. Dvije pjesme sa ovog albuma o(t)pjevane su u Alkoholu: Zamisli te Ružica si bila. Albumi Bitanga i princeza (1979), zatim onaj s Predićevom „Kosovkom devojkom“ na naslovnici (1984) te Ćiribiribela, posljednji album Bijelog dugmeta, onaj koji se otvara stihom Ako se sutra zarati (1989), ovdje su zastupljeni sa po jednom pjesmom: Na zadnjem sjedištu mog auta, Za Esmu te Napile se ulice.

Na albumu Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo uz Alena Islamovića, Gorana Bregovića te štićenike sarajevskog doma za napuštenu djecu „Ljubica Ivezić“ oglasio se i Svetozar Vukmanović Tempo, „Titov Če Gevara, profesionalni revolucionar“ (B. Krivokapić). Tri godine ranije, na Uspavanci za Radmilu M. Bregović je uglazbio tekst na albanskom jeziku; pjesma se zvala Kosovska, a najpoznatija je po refrenu koji počinje stihom Roka mandolinen bjeri bjeri bjeri ciftelies. Imala je jugoslovenska popularna muzika Zorana Predina, Vlatka Stefanovskog i Đorđa Balaševića, u toj je muzici pojub risao usnice, pokoji se put i čuknulo vo drvo, ta je muzika divanila mađarski, pa makar i slabo, ali se samo zahvaljujući Bregoviću u njoj (za)pjevalo i na albanskom. Dok su se u pjesmama Prljavog kazališta bijelila božićna jutra i dok je Ribljoj čorbi svitalo iznad Crkve svetog Marka, Bregoviću se činilo kako mjesec ramazana počinje.

Govoreći ovih dana za Radio Slobodna Evropa o Bregovićevom novom albumu, Petar Janjatović je izjavio: „Prilično je teško govoriti o Bregoviću mimo konteksta njegovog neospornog i ogromnog aranžerskog talenta. To je on i dokazao, u poslednjih dvadesetak godina, izuzetno velikim uspehom u svetu, a da pri tome, objektivno govoreći, Bregović nije napisao novu pesmu u tih poslednjih dvadesetak godina. Ta reciklaža je, dobrim delom, trend i u celom svetu i on to koristi na majstorski način.“ Makar i blagonaklono intonirana, ova izjava se uklapa u dominantan trend omalovažavanja Bregovića kao kompozitora. Postoji, međutim, jedna Bregovićeva izjava kojom on sam pojašnjava kompilatorsku narav njegovog autorskog rukopisa u posljednjih dvadesetak godina. Ja sam ostao bez zavičaja, rekao je Bregović, i ne mogu više da pišem pjesme. Poput kakvog šamanskog šegrta, Bregović je 1989. godine pokušao na Lijepu našu „nalijepiti“ Tamo daleko, ali magija nije uspjela.

Semezdin Mehmedinović piše na jednom mjestu kako su na sarajevskim barikadama marta 1992. godine Karadžićevi prvoborci s čarapama na licu zaustavili Zdravka Grebu. Jedan maskirani posavjetovao je svog suborca ovako: Pusti Grebu, on je mrtvi Jugosloven. Pridjev mrtvi u sarajevskom slengu zna igrati ulogu blisku onome što se na engleskom jeziku zove intensifier; u ovom slučaju mrtvi je otprilike sinonim za veliki. U tom je kontekstu Bregović – mrtvi jugoslovenski kompozitor.

S GORČINOM I LJUBAVLJU: U stvaralaštvu Gorana Bregovića uvijek je postojao „dijalektički refleks“. Na novom albumu on već u naslovu šljivovicu suprotstavlja šampanjcu. Na najbanalnijoj asocijativnoj ravni, tu se sudaraju Balkan i Zapad, Šampanja i bosanska Posavina (ili Šumadija), vitka vinska čaša i čokanjčić (u lijevoj i desnoj Bregovićevoj ruci na naslovnici albuma, uz odijelo od baršuna, bijelu košulju, usku crnu kravatu i nevoljki osmijeh). Oksimoron je, međutim, dubinski prisutan već i u samoj riječi alkohol. Njezina arapska etimologija (s karakterističnim prefiksom al) ne rimuje se na prvi pogled sa arapskom kulturološkom popudbinom. Bregović je, međutim, uvijek znao spojiti stvari koje su (samo) naizgled nespojive. Krenimo samo od pjesama alkoholno o(t)pjevanih; Zamisli je dadaistička varijacija na Lenonovu Imagine, a Za Esmu je očigledno inspirisana Selindžerovom pričom Za Esme, s ljubavlju i gorčinom. Ovo potonje dokazuju i padeži. Sarajka (?) Esma u naslovu figurira u akuzativu (Esmu), a u refrenu isključivo u genitivu (Esme), kao kod Selindžera.

Alkohol je album koji se ubio za pijanke. Otvara ga Jeremija, evergreen najpoznatiji po Tozovčevoj interpretaciji. Pjesma koja referira na Prvi svjetski rat u ovoj verziji nužno priziva svojevrstan vremenski „fazni pomak“. U uspomenama većine ovdašnjih Bregovićevih slušalaca stari kadar može biti jedino JNA, armija u kojoj je u Nišu služio i sam Bregović, armija čija je artiljerija samo petnaest godina kasnije rušila njegov rodni grad. (U vremenu služenja vojnog roka Bregović je napisao pjesmu Pismo mom mlađem bratu, onu koja se otvara stihom Grad Niš, grad Niš.)

Kad smo kod armije i vojnog roka koji je Bregović odložio do onomad zakonski dozvoljenog maksimuma (dvadeset i sedam godina), vrijedi spomenuti jednu nikad pretjerano razglašenu pjesmu sa albuma Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo. Zove se Pjesma za malu pticu, a započinje stihom u kojem lirskom subjektu – kao u nekoj varijaciji na Ćopićevu Noć uoči proljeća – svu noć kuca na prozoru trideseta jesen. Zatim u rolandboerovskom ključu (Kao da kucam na rajska vrata: Biblija i popularna kultura), Bregović parafrazira Pjesmu nad pjesmama i kaže: Ti lijepa kao armija,/ Ispod zastava. Ključna je, međutim, posljednja strofa: Jer ja nosim jedan tužan ugarak/ Negdje na dnu grudi/ I ovo lice stranca/ I hiljadu bora/ I jedan ruzmarin/ Koji ne vene/ Bježi, bježi od mene.

Ovaj ruzmarin je klasični bregovićevski manirizam, no ključ njegove poetike ipak je u tužnom ugarku negdje na dnu grudi. Poslije nekoliko slušanja Jeremije, prvi se dojam visokooktanske veselice počinje gubiti, a izranja oreol tužbalice, u skladu sa istoimenom biblijskom knjigom.

Na zadnjem sjedištu mog auta započinje Bregovićevim šaputavim recitiranjem koje ne podsjeća previše na originalnu verziju sa albuma Bitanga i princeza, albuma na kojem je i pjesma (A koliko si ih imala do sad) nadahnuta Jiržijem Šotolom, a što Bregović naglašava fusnotom na omotu ploče. Fusnotira Bregović tako Šotolu, onako kako Leonard Koen fusnotira Fernanda Garsiju Lorku (Take This Waltz), makar takvo što u popularnoj muzici i nije pretjerano uobičajeno. Bregović je, međutim, što se i tu vidi, zapravo postmodernista, a u kontekstu u kojem je taj termin najšire prepoznatljiv. Njegov je postmodernizam na Alkoholu dosegao kvalitativno novu fazu; to je sada nekakav tarantinovski postmodernizam na kvadrat. Alkohol, sa svoja dva dijela (Šljivovica i Šampanjac), Bregovićev je Kill Bill (I i II). Kao što Tarantino u svoj film inkorporira tekst blesave reklame za zobene pahuljice (Silly Rabbit, Trix are for kids!), tako Bregović u Šofersku ubacuje sve moguće vulgarne refrene od onih spomenutih u Čolovićevoj Divljoj književnosti (famozno šikicanje) do ultimativnog ratnog hita (Gara, Gara, Gara, gariš li se sada…).

IZMEĐU ĆIRILICE I LATINICE: Ako je Šoferska kompilacija, onda je Gas Gas (poznata i u Severininoj izvedbi) stilska vježba. Šoferska je kolaž, patchwork, slagalica; Gas Gas je varijacija, ogled na zadanu temu, omaž. Šoferska „sastavlja“ građu onako kako je Šekspir „sastavljao“ Hamleta; Gas Gas se pak prema Šoferskoj (i njezinoj građi) odnosi kao Čehov u Galebu prema Hamletu (i ur-Hamletima). Na naročito bizaran način alkoholna muška verzija pjesme Gas Gas korespondira sa onom koju pjeva Severina. Najprije, za razliku od Severinine (ženske) verzija u prvom licu jednine, Gas Gas (sa Alkohola) pjeva se u drugom licu, skoro mišelbitorovski. I dobro je da je tako. Ne sjeda ista pjesma isto muškom i ženskom glasu (a glas ovdje nema veze sa fiziologijom, glasnim žicama i dubinom); ima, recimo, u Prinsovoj pjesmi Nothing Compares 2 U mjesto na kojem se Šinejd O’Konor oklizne, kao što se Šer iz sličnih razloga oklizne u Walking in Memphis. Postoji u tekstu, međutim, i jedan sitan, skoro trivijalan, a signifikantan detalj u kojem se ove dvije verzije iste pjesme razlikuju. Kad se nabraja šta to lirskom subjektu fali, kod Severine se kaže latinice, atmosferice, dok na Alkoholu to biva – ćirilice, atmosferice. Na prvu loptu, latinica i ćirilica ovdje vuku na sleng. Latinica, uostalom, može biti televizijska emisija, a ćirilica muzički žanr. Postavljene jedna uz drugu, međutim, kao na stranicama prijeratnog sarajevskog „Oslobođenja“, latinica i ćirilica izranjaju u svojim osnovnim značenjima.

Kad smo kod Sarajeva, u kojem je onaj koji ovo piše (pre)sluša(va)o Alkohol, valja spomenuti da Šofersku Bregović nije mogao sastaviti bez dobro znanog napjeva: Mala moja, evo ti ga, evo/ pa sa njega gledaj Sarajevo. Od sve trojice slavnih Sarajlija čiji je odlazak u Beograd početkom devedesetih u nekoj javnoj sarajevskoj gradskoj memoriji još uvijek traumatičan, Bregović je jedini koji spomenutu općepoznatu frazu uopće može izgovoriti, a da to ne zazvuči kao politička provokacija, kao što on uostalom, za razliku od Neleta Karajlića i Emira Kusturice, može u svako doba prošetati Baščaršijom bez bojazni da će ga bilo ko ma i krivo pogledati. U njemu je jednostavno ponajviše od one kvalitete koju Niče (u Tako je govorio Zaratustra) pripisuje glumcima na trgu, a to je nekako najsarajevskija sorta ljudi. Nema to veze s mjestom rođenja, makar Bregoviću takav podatak u rodnom listu u tom smislu ne može škoditi.

Kao i cijeli Bregovićev opus, i Alkohol je, kako je već rečeno, spajanje nespojivog. Zvuči nekako ljetno (ljeti je valjda i snimljen?), a premijerno se, evo, sluša zimi. I da, Alkohol je najbolje opisati kao saundtrek za zimsko ljetovanje. Niko iz Bregovićeve umjetničke generacije nije od njega (bio) svjesniji sredine u kojoj stvara, onoga što je Krleža zvao mjestom „grčko-latinsko-islamskog raskola“. Ima ovo zimsko ljetovanje smisla i ako se ne sjetimo Vladana Desnice, no bolje je ako ga se sjetimo. I bolje je da se sjetimo onog zimovitog ljeta 1991. godine kad je većina nas prvi put čula za dva susjedna sela što se zovu Islam Grčki i Islam Latinski. Zvučalo je skoro smiješno tada. A u tom Islamu Grčkom počivao je i počiva pisac Vladan Desnica, koji je 1950. godine, one godine koja na dvoje dijeli dvadeseto stoljeće, iste one godine u čijem se posljednjem zimskom danu rodio Goran Bregović, objavio roman Zimsko ljetovanje. Kasnije je Desnica objavio roman Proljeće Ivana Galeba, a proljeće je (još kasnije) o jednom Đurđevdanu sletjelo na (desno) rame Gorana Bregovića.

Desničina je proza, nema nikakve sumnje, nemjerljivo suptilnija od Bregovićevih stihova, no sam je Desnica bio savršeno svjestan Bregovićeve prednosti, on koji je napisao: „Muzika ima golemu, prevashodnu prednost nad riječju: muzička rečenica nije ukleto osuđena da pored svog estetskog značenja ima i jedno logičko, doslovno značenje. Kakve li utjehe i smirenja u tome i koliko li izbjegnutih nesporazuma!“

O toj muzičkoj prednosti Alkohola, o toj sedmoosminskoj balkanskoj zavodljivosti, o ritmu i harmoniji, o žicama što tjeraju adrenalin u žile, o trubama što odjekuju u (Eustahijevim) tubama, ovdje i nisam htio trošiti riječi. Tu tek Bregović, tu tek Alkohol (i alkohol!) trijumfuje, tu gdje nema potrebe za logikom i doslovnošću. Tu zbilja na scenu stupaju utjeha i smirenje, tu se uistinu izbjegavaju nesporazumi. Tu se slute i dodatne prednosti muzike nad riječima; u muzici je digresija inherentno a priori prisutna, dok se u tekstu digresije moraju nacrtati. Kad, recimo, govorim o Bregoviću i Tarantinu, a u kontekstu Alkohola i Kill Billa, poželjno je sugerirati da ono bang, bang (that awful sound) potiče od kalašnjikova; u muzici se to pak kaže nekako samo od sebe.

U pjesmi Napile se ulice, posljednjoj iz Dugme-faze na Alkoholu (i po redoslijedu na ovom albumu, i hronološki – po nastanku), Bregović na jednom mjestu kaže: Dok se pretvarah da te volim/ nisam ni slutio da te volim već. Cijela tajna vrlo često i jest u pretvaranju. Kao u Ukradenom pismu Edgara Alana Poa: ako želiš znati o čemu neko misli, namjesti njegov izraz lica i iste će misli doći same od sebe. Ako se nekad i samo pretvarao da je umjetnik, Bregović je u međuvremenu i ne sluteći već postao umjetnik. Postoji u engleskom jeziku fraza self–fulfilling prophecy, što bi otprilike bilo „samoostvarujuće proročanstvo“. Fraza je prvi put upotrebljena u vrijeme Bregovićevog rođenja, a rječnička definicija veli da se radi o proročanstvu kojeg će vlastitom voljom ostvariti upravo onaj koji ga izriče. Cijela je Bregovićeva umjetnička karijera zapravo self–fulfilling prophecy. Započela je u jedno jutro s pjesmom Kad bih bio bijelo dugme. Želja iz naslova se ispunila; proročanstvo je ostvareno. Goran Bregović je postao Bijelo dugme.