

Filmski festival
U Sarajevu na Film festivalu biće 16 filmova iz Srbije
S obzirom na uslove u kojima živi, može se reći da je 16 filmova na Sarajevskom festivalu veliki uspeh ovdašnje kinematografije




Gnev jednom raspomamljene ljudske supstance reži kao pas, nema joj druge. Kada se suoči sa ništavilom svojih praznih perspektiva, njen očaj zadobija moćnu spiritualnu auru. Smejati se vasioni u lice, dovikivati se sa njom kroz megafon božanskog, malom čoveku daje onaj neophodan podsticaj da zvukom napadne hudi ćorsokak u koji se sred svih tih prostranstava neočekivano zapleo. Deluje li vam ovo kao trip na esidu? Ne, to je novi album sjajnog beogradskog benda св. Псета
Biti “subverzivan” znači pokazati inteligenciju ili moć zapažanja pred licem represije.
—Vilijam S. Barouz, Zapadne zemlje
Где?
Где си?
Ја више не знам ко си.
Да ли ћу сада сам моћи, носити све, све што остављаш за собом.
Никада више као пре.
—св. Псета, Само ти и ја…
Ukoliko vam se čini kako smo u periodu pre pandemije bili tek samo neobjašnjivo besni, a da smo nakon nje konačno i beznadežno potonuli u još neistražene dubine pakla – u kojima na ulicama naših gradova svakodnevno caruju nasilje, bahatost i prostakluk, a u dušama stanovnika u isti mah potištenost, izopačenje svake vrline i mentalna paraliza – evo muzičkog dela koje će vas ubediti da niste sami u tom uverenju. Beogradski bend mlađe generacije св. Псета upravo je objavio najnoviji, treći po redu album Непознато искуство, bacajući svojevrsno rotaciono svetlo na jezivo stanje u kome se naš svet zatekao, pritom apsolutno zasluživši to – ogrezao u brutalnosti i agresivnosti svake vrste, gde više niko nikoga ne sluša. E, baš zato bio je neophodan ovako radikalan muzički rez, glasniji od bilo čega drugog ikada odsviranog na muzičkoj sceni u Srbiji, i istovremeno nežniji od svega u ovim krajevima, što nekom još uvek rafiniranom emocijom dotiče vaše napaćeno i izranavljeno uvo.
SUBVERZIJA JE MAJKA ZNANJA
Сам против себе.
Сам против себе.
Стојим и борим се,
трудим се да не бојим се.
—св. Псета, Сам против себе


Св. Псета nominalno pripadaju takozvanoj Hali Gali generaciji, nazvanoj po kompilaciji na kojoj je 2019. godine prvi put predstavljen tada najnoviji naraštaj beogradskih rokenrol bendova, nastalih nakon međunarodnog proboja grupe Repetitor. Ali, umesto da se diče tvrdoglavim neo-garažnim stavom, koji slavi rokenrol rokenrola radi, kontra potrošnog digitalnog doba, ili da ulaze u sumnjive metamorfoze, ovaj bend pokazao se kao dramatično iskreno neo–noise iskustvo, kakvo nikad do sada nismo imali prilike da opazimo na ovim prostorima, duhovno srodno svojim velikim američkim pretečama poput ranih Hüsker Dü, Sonic Youth, Butthole Surfers, Big Black ili Fugazi. Kako je svima navedenima ishodište bilo u originalnom punk doživljaju sveta, nije stoga ni čudo da i св. Псета iskreno urlaju u sudaru sa pomahnitalim nihilizmom što se proliva po našim glavama iz svih postojećih medija preteći da nas sve podavi u – odjednom, nama savremenim ljudima, skroz realnom – biblijskom potopu apokaliptičnih razmera.
Frenetična prva ploča Колико само тајни… (2018) označila je tako dolazak jednog benda kome je apetit za beskompromisnost bio verovatno isključivi razlog da se uopšte popne na scenu. Istorijski, св. Псета započinju svoje delovanje najpre kao duo, u kome su bubanj Nemanje Ćirića i gitara Aleksandra Obućine sve umeli iscrpno da (po)kažu, a u šta smo se uverili usred korone, tokom njihovog legendarnog nastupa u okviru serije Koncerti na zidiću na asfaltu ispred Doma omladine Beograda. Baš u to vreme prerasli su u trio, sa basistom Milošem Đerkovićem iz Gazorpazorp u društvu, razvijajući se naglo u ozbiljne antiumetnike. U prilog pomenutom govori i činjenica da će – njihovo već inače pripremljeno drugo ostvarenje И да нађем излаз не бих ти га поĸазао – biti objavljeno tek početkom sledeće godine, nekako sasvim u skladu sa onim aktuelnim hronološkim nedoslednostima velikog pisca, muzičara i konceptualnog umetnika Slobodana Tišme. Zato im je upravo izašao odličan treći album, najavljen kao poslednji za св. Псета, pod nedokučivo misterioznim imenom Непознато искуство, u kome kao da je skupljeno sve ono što se zaista suštinski tiče istorije ovog neobičnog benda.
VRATA PAKLA NALAZE SE U MOM UVETU
Luj-Ferdinand Selin imao bi šta da kaže o novom albumu benda св. Псета. S obzirom na njegovu gore citiranu opasku o tačnom položaju paklenih kapija unutar čovekove anatomije, reklo bi se da je iživeo isto osećanje čulnog užasa pred totalnom kataklizmom sveta koji je nekad činio njegov život stvarnim. Okej, Selin je usput imao i mnoštvo drugih ličnih demona, zaboravimo ga na trenutak. Reč je zapravo o tome da св. Псета na svom novom albumu Непознато искуство muzički otelotvoruju to isto stanje zgroženosti pred nasrtajima okoline na bednu hrpicu atoma što ih svojim intimnim bićem nazivamo. Otuda svi oni visceralni povici izvesnog individuuma u stanju van sebe, otuda njegov šok pred iznenadnom zatečenošću u pseudosvetu, u kome je klaustrofobija jednaka katarzi, a osećaj progonjenosti tek nijansa uobrazilje.
Neprestano prolazeći kroz svoje zlokobno uskrsnuće, mali čovek u pesmama benda св. Псета budi se svaki put iznova u različitim dekorima jedne iste banalnosti, ugušen istošću, dok pokušava iz petnih žila da je ispuni smislom. Zato se bestijalni uskličnici albuma Непознато искуство smenjuju sa tajanstvenim odmorištima, blagim poput zvučnih melema, gde se plutajuća panika tela prepušta makar na časak svojoj mističnoj transakciji sa mahinacijama misli. Samoodbrana je zabluda, kao da mrmore ove kontemplativne numere na albumu. Dok se vrišti, bar imaš utisak o sopstvenom postojanju. Makar izdaleka.
Album Непознато искуство nešto je kao električno svetilište koje vas drma iz sve snage na vašem sopstvenom putu prosvetljenja. Onaj ko mu bude izložen – kajaće se, onaj ko ne bude – kajaće se još i više.
Ове реке тећи ће како их мој ток носи.
Носите ме воде, лијте кише моје.
Многа тела проћи ће, моје жеље однеће.
Носите ме воде, лијте кише моје.
Истина испливава, нада се обнавља.
Носите ме воде, лијте кише моје.
—св. Псета, Желим ти тишину


S obzirom na uslove u kojima živi, može se reći da je 16 filmova na Sarajevskom festivalu veliki uspeh ovdašnje kinematografije


Kultura sećanja treba da postoji ali da se obostrano ne koristi kao izvor novog narastajućeg nacionalizma, koji nije ništa drugo nego rađanje mržnje prema onom drugom. Tu malo mesta preostaje za ljubav. Kad svake godine sipate so na tu ranu, ta rana se sve više i više otvara. Ponavljam, postojalo je jedno vreme i u Hrvatskoj i u Srbiji kad su ljudi koji odlučuju nastojali da nekako taj život jednih pored drugih bude moguć. Sada to izgleda potpuno iracionalno, bezizlazno. Rat nije završen


Džejms Li Berk, Neonska kiša; s engleskog preveo Milo Pitaki; Veseli četvrtak, Beograd, 2026.




Milonga strasnih senki: i to je tango, priredili Ksenija Bilbija i Branko Anđić; Laguna, Beograd, 2026.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve