Priče o ljudima niotkuda

Već svojom prvom američkom knjigom, zbirkom pripovjedaka Question of Bruno (2001), Aleksandar Hemon (Sarajevo, 1965) nagovijestio je naročit literarni i jezički potencijal. Iako došljak unutar književnosti drugog jezika – Hemon je počeo pisati na engleskom naravno tek u čikaškoj emigraciji – proza ni po čemu nije odavala nesigurnost novajlije pa je knjiga dočekana hvalospjevima američke kritike i kolega. Njegov romaneskni debi Nowhere man pak, odmah po izlasku, u najutjecajnijim je američkim i britanskim medijima obasut serijom recenzija odreda gotovo panegiričkog tona: usporedbe s Nabokovim, Kišom i pogotovo Brunom Šulcom, jednim od Hemonovih uzora, kao i neizbježno one s njegovim slavnim sugrađaninom, pokojnim Solom Belouom. Iako takav konsenzus najčešće ima odbojno djelovanje, po čitanju začuđujuće emigrantsko-egzistencijalne storije o Jozefu Proneku – „čovjeku niotkuda“, jasno je da ovakve kritike nisu pretjerane: briljantno konstruiran i, što je vjerovatno najvažnije, napisan na izuzetnom, sigurnom engleskom, obogaćenom utjecajima maternjeg jezika i literature na njemu – Hemonov roman jedno je od onih djela koje u kontekstu tamošnje, ali pogotovo u književnosti bivše Jugoslavije, nema pravog prethodnika.

Možda je to i razlog što se u našim, poslovično nezainteresiranim kulturama, izlazak ovakvog, po svemu bitnog djela, popratio s takvim manjkom povratne sprege. Iako njegov autor prilično minimizira ovu činjenicu, ipak, ne može se ne primjetiti da roman zapravo još uvijek čeka pravu kritičku i čitalačku recepciju.

„VREME„: Nasuprot superlativima američke kritike, konstatiram apsolutni nedostatak bilo kakvog ozbiljnijeg kritičkog fidbeka u ovim krajevima – i profesionalci (koji bi se time morali baviti) i mediji ostali su nijemi kako spram romana tako i prema tvome uspjehu na američkoj i internacionalnoj literarnoj sceni. Iznenađuje li te to? Ta potpuna gluhoća?

ALEKSANDAR HEMON: Pa ne znam šta misliš pod „ovim krajevima“. U Bosni je bilo puno fidbeka – jedva da u Sarajevu mogu ulicom proći od fidbeka. I u Hrvatskoj je bilo medijskog i kritičkog fidbeka, a i u Crnoj Gori, koliko znam. Što se tiče „ozbiljnih kritičara“, bilo je i tu odjeka, mada ja ne znam tačno šta definiše „ozbiljnog kritičara“. A čak i da si u pravu, to me ne brine pretjerano. Prvo, književnost kad djeluje, djeluje sporo, sa odgodom. Fidbek može da traje desetljećima i da se tako mijenja. Istovremeno, moja situacija je relativno nova i neobična – situacija u kojoj ja pišem na engleskom, dok sam u punom i neprestanom kontaktu sa svojom matičnom kulturom, ima malo presedana. Treba, dakle, vremena da se kritički okvir koji se manje-više isključivo zasniva na konceptu nacionalne kulture prilagodi drugačijem svijetu i drugačijoj književnosti.

Čini se da problem djelomično leži upravo u ambiciji romana i njegovoj možda najkvalitetnijoj osobini: tvoj idealni čitatelj trebao bi zapravo vladati s oba jezika i u isto vrijeme raspoznavati različite suptilnosti pisanog i govornog engleskog, različitih registara (američki likovi, iz raznih klasa i pozadina itd.) te konteksta; i s druge strane, one našeg jezika. Anglofoni čitatelj, primjerice, ne može sasvim dešifrirati varijantu „bosanskog engleskog“ iz prijevoda pisma Pronekovog sarajevskog prijatelja, ili pak govor emigranata u Americi, dok je ovdašnji čitatelj rijetko izvješten u nivoima engleskog koje variraš.

Ako je to problem, to nije nerješiv problem. S jedne strane, postoji – i raste – čitalaštvo koje je u stanju da čita oba jezika. Samo u Čikagu, recimo, ima oko 50.000 Bosanaca i Hercegovaca, što uključuje i čitavu jednu generaciju koja je bikulturna. A bosanska situacija nije nimalo atipična – bikulturalnost je opšta globalna pojava. Isto tako, u izvjesnom smislu, nijedna knjiga ne može biti apsolutno iščitana, uvijek ima ostatak koji se ili izgubi ili se mora izučavati da bi bio dokučiv. Uzmimo Šekspira, za kojeg je također potrebno znanje istorije i klasnih odnosa, kao i raznovrsnih kulturoloških nijansi. Ili Džejn Ostin, u čijim se romanima drama odvija na nivou klasnih aluzija (i iluzija). Njihovi idealni čitaoci su odavno nestali.

U tom smislu, a nastavljajući se na prošlo pitanje, zaključuje se da je roman zapravo neprevodiv.

Robert Frost je rekao da je poezija ono što se izgubi u prijevodu. Neprevodiv ne znači i nedokučiv ili nerazumljiv. Ja sam odrastao čitajući knjige u prijevodu, pa mi ništa ne fali.

Veliki broj ljudi iz bivše zemlje, pogotovo iz Bosne i Hercegovine, emigrirao je devedesetih u Sjedinjene Države. Dolaze li oni na tvoja čitanja, odnosno postoji li uopće komunikacija između njih i tvoga romana? Vidiš li pri tom, možda, kakvog budućeg pisca među njima?

Bosanci i Hercegovci redovno dolaze na moja čitanja, ne samo u Americi nego i diljem svijeta, gdje god da idem. Niko bolje ne komunicira sa mojim knjigama. A mnogi odano čitaju i moje kolumne u magazinu „Dani“, koje pišem na bosanskom. U bosanskoj dijaspori odrasta jedna čudesna generacija – djeca koja su dovoljno stara da znaju šta se u Bosni desilo, a dovoljno mlada da mogu da se prilagode novoj sredini i jeziku, što znači da će biti u stanju da formulišu i transformišu svoje iskustvo u novom, drugačijem kontekstu i na drugom jeziku.

Pjesnik Mile Stojić, u jednom dosta patetično intoniranom tekstu, govori o svojoj posjeti Semezdinu Mehmedinoviću (bosanskom pjesniku koji također zivi u Čikagu, op.a.): njih dvojica sjede tamo, usred kolijevke američkog urbanog bluza, i sanjaju o „drugačijem bluzu„, onom našem naravno. Imaš li takve trenutke „ur–nostalgije„, da tako velim?

Pa ja mislim da to svako ima. Čak i da se ništa nije desilo i da se sve ono što mi je pripadalo nije preko noći promijenilo, postoji jednostavna činjenica starenja, što naravno proizvodi žal za mladošću. Ja sam još prije rata pisao o duboko ukorijenjenoj sarajevskoj nostalgiji – u Sarajevu nikad ništa nije bilo kao što je nekad bilo. Treba, međutim, biti svjestan da je nostalgija retroaktivna utopija, selektivno-kreativno sjećanje, što znači da je upotrebljiva samo kao književna materija, a ne kao historija. Nostalgija mi je zanimljiva kao prinicip narativne organizacije.

U kolumni u sarajevskim „Danima“ u kojoj pišeš upravo o nostalgiji, kažeš nešto u čemu će se mnogi fellow immigrant lako prepoznati, čini mi se: da napustiš Čikago i odeš živjeti drugdje, na neki bi način „izdao“ i napustio i Sarajevo, ono koje si ponio sa sobom i njegovao ga sve ove godine kao sjećanje.

Tačno. Sve što znam o urbanom življenju naučio sam u Sarajevu, te je tako moj odnos prema svakom gradu nekako replika mog odnosa prema Sarajevu. Sarajevo nikad nisam htio napustiti. Našao sam se izvan njega kad je rat počeo i tako je ostalo. Sad ne mogu ni bez Čikaga ni bez Sarajeva.

Što je slijedeće? Nakon emigrantskog, možda „čisti“ američki roman?

Ne znam ja šta je čisti američki roman. Ili bilo kakav čisti roman. Zapravo, nikakva me čistoća, estetska ili genetska, uopće ne zanima. Mene zanimaju kopilanske, multiidentitetske, nepredvidive forme. Ono što sad radim nije ni u kom smislu čisto. Akobogda, biće opet zbunjenih kritičara.

Za kraj, ne mogu a da ne pitam, budući da djelomično vučeš i ukrajinske korijene, a i poglavlje romana je smješteno tamo: gledajući neki dan predsjednika Juščenka kako dodjeljuje nagradu na nedavnom takmičenju za Pjesmu Eurovizije, kontekstualni i jezički kaos situacije, pogotovo taj istočnoevropski, nesvjesno tragikomični ton, podsjetili su me na tvoj roman, kao da su bili direktno istrgnuti iz njega.

Pa, pravo da ti kažem, malo sam Eurovizije gledao. Primijetio sam samo da su mnoge zemlje insistirale na svom egzotičnom etničkom identitetu, što je uglavnom značilo da su se plesači rotirali i da je bilo puno dramatičnih talambasa i bubnjeva – nekako su buraste udaraljke najetničkiji instrument. Pored ukrajinskih i bosanskih korijena, ja vučem korijene i od naroda čiji je glavni instrument električna gitara, mada među nama ima nekih koji se furaju na ritam mašinu ili čak semplove. Ima tenzija, ali sve je to na kraju krajeva jedan narod.

Ova istočnoevropska neoliberalna pokondirenost, u kojoj je izraz komunikacije sa svijetom posjedovanje šljaštećih drangulija i imitiranje trećerazrednih zapadnih šminkera, nije ništa novo. Sjetim se one predratne reklame – mislim da je bila za Beko – u kojoj Svetlana Bojković sjedi pored modne piste kojom se šeću žgoljavi modeli u šljokicama i onda kaže: „Postali smo svet.“ (A neki uhljup pored nje onda kaže: „Da.“) To se vrtilo malo prije nego što je Srbija krenula u svoje krstaške pohode. Milošević je danas u Hagu, ali šljokice su nepokorive.