U južnim državama SAD teško da je crno dete moglo odrasti bez uticaja gospel-muzike. Rođenoj 1937, Roberti Kleopatri Flek otac, džez-pijanista, kupio je stari klavir kojim je ovladavala iz krila svoje majke, crkvene orguljašice, horovođe i nastavnice muzike. Sa devet godina pošla je i na prave časove, pratila horove i pevala u crkvama. Ipak, više ju je privlačila umetnička muzika, pa se već s 13 godina visoko kotirala na pijanističkim takmičenjima. Sa 15 je osvojila punu muzičku stipendiju za poznati “crni” univerzitet Hauard u Vašingtonu – u obrazovnom sistemu SAD još je na snazi bila rasna segregacija – i do danas je među njegovim najmlađim brucošima; klavirski odsek zameniće odsekom za glas. Na Hauardu je upoznala i Donija Hataveja i sa 19 upisala postdiplomske, ali ju je očeva iznenadna smrt primorala da se sama izdržava. I pre je radila kao nastavnica u osnovnoj školi, a sada je u srednjoj uz muzičko preuzela i engleski, za ukupno 234 dolara mesečno, te je uporedo davala časove klavira, nastupala u noćnim klubovima i u pozorištu pratila operske pevače. U pauzama je, u drugoj prostoriji, sama izvodila bluz, folk i pop-standarde, pa joj je učitelj pevanja predvideo svetliju budućnost u popularnoj nego u klasičnoj muzici. Roberta Flek (dalje: RF) prilagodila je svoj repertoar i 1968. napredovala, kao profesionalna muzičarka, do boljih restorana na vašingtonskom Kapitol Hilu. Poput Nine Simon, na putanji od gospela preko klasičarskog školovanja do “pada” u popmuziku, gđica Flek spremila se i za komercijalni uspeh.
PROTESTNA PESMA
Leta ‘68, na koncertu za dečiju biblioteku u vašingtonskom getu, Robertu je zapazio poznati džez-pijanista i pevač Les Maken, i obezbedio joj audiciju u velikoj diskografskoj kući “Atlantik”. Producent Džoel Dorn, specijalizovan za džez i ritam-i-bluz, smesta je predložio ugovor, tako da je za 10 sati u studiju snimila svoj debi-album First Take (1969) na čijem omotu je Makenov propratni tekst. Tu LP ploču otvara i za singl izabrana numera (Ju)Džina Makdenijelsa “Compared To What”, koju je Maken ‘66. snimio kao baladu, a RF vratila bliže autorovoj verziji. Budući da je bila protiv rata u Vijetnamu – tada se to zvalo “protestna pesma” – Maken leta 1969. objavljuje koncertnu, bržu i jezgrovitu verziju, koja na singl-ploči postaje pravi hit, što je retkost u džezu. Od tada je Maken vodeći primer soul-džeza, sa fank-elementima, kasnije često semplovan.
Snimljen s diskretnom pratnjom vrsnih džezera i studijskih svirača, u Dornovoj produkciji koja će trajati godinama, album su kritičari hvalili zbog elegantnog spoja folka, džeza i soula. Uz gospel tradicionale, numere iz mjuzikala i Hatavejeve pesme, RF je obradila i “Hey, That’s No Way To Say Goodbye” kantautora u usponu Lenarda Koena. Čist sopran, besprekorna dikcija i intonacija nisu zaostajali za neprikosnovenom Džudi Kolins, na istom materijalu. No, pokazaće se da je najvažnija tačka “The First Time Ever I Saw Your Face” ključnog britanskog folk-veterana Juana Makola, inače oca poznatije pevačice Kirsti. Makol je nikad nije izvodio ni snimio sam: napisao ju je 1957. za znatno mlađu američku pevačicu/aktivistkinju Pegi Siger, koja će postati njegova treća supruga. Opet prenoseći muziku s akustične gitare na klavir, RF ju je usporila i produbila, ulivši osećanja kao niko do tad. Odbila je producentov predlog da je ubrza i/li skrati (dobrano premašila pet minuta), ne mareći za moguću popularnost. Pesmu je gotovo dekonstruisala, dugo pre nego što će to postati uobičajeno u soulu, i dovesti i do izvanrednih obrada kao što su “Nights In White Satin” Beti Lavet i “Ako znaš bilo što” Amire Medunjanin.
KLINT ISTVUD
Slična prvom, naredna dva njena albuma polako su joj podizala karijeru, kad u kadar ulazi visoki stranac, kresne šibicu o zid, pripali grubo smotanu cigaretu i taj trenutak koristi da ispod oboda otrcanog šešira, s napola spuštenim kapcima, osmotri situaciju. “Želim ovu pesmu za svoj film”, procedio je gotovo ne pomerajući vilicu. Zapravo, Klint Istvud je Robertinu “The First Time…” čuo na radiju dok je vozio, kasnije joj je telefonirao, dogovorili su se za cenu (2000 USD), ona je predložila da pesmu ponovo snimi “jer je previše spora”, ali je Klint to odbio. Uzgred, njegova sklonost džezu i rediteljski potencijali tada još nisu bili poznati.
Istvudov režiserski debi Play Misty For Me (1971, kod nas kratko u bioskopima pod naslovom Jeza u noći, triler za preporuku ljubiteljima E. A. Poa i pijaniste Erola Garnera i njegovog standarda “Misty”), sadrži i romantičnu ljubavnu sekvencu koja se u ono vreme smatrala slobodnijom. Upravo za te prizore upotrebio je “The First Time…” a uspeh filma nagnao je disko-kuću da pesmu objavi i kao singl, te ona, nasuprot svim “pravilima”, nadmašuje domet tog filma, razbija top-liste i postaje najprodavanija ploča 1972, povukavši i matični LP na vrh i do milionskih tiraža. Sledeće godine Roberta dobija nagradu Gremi za “The First Time…”, Klint joj ostaje prijatelj i obožavalac, a deceniju kasnije zove je za završnu numeru za “Iznenadni udar”, film iz serijala o Prljavom Hariju.
KILLING ME SOFTLY
Usred svojih tridesetih RF je “preko noći” postala velika zvezda, crna sestra s ogromnom afro-frizurom i dugim šarenim haljinama, i s pravim vezama – u feminističkom i pokretu za ljudska prava, prijateljica sveštenika Džesija Džeksona, pesnikinje Maje Angelu i Anđele Dejvis (koju je posećivala i u zatvoru); pre slave bila je u braku s belcem, američkim džez-kontrabasistom Stivom Novoselom (bez podrške njihovih porodica). Nikako se, međutim, nije izležavala na lovorikama, već je te iste 1973. objavila još veći hit “Killing Me Softly With His Song” i svoj najprodavaniji album Killing Me Softly (“Atlantik”); prva je dva puta uzastopce dobila nagradu Gremi u istoj kategoriji – ploča godine. Sama pesma “Killing…” tihi je trijumf postmodernizma: iskusni dvojac Čarls Foks–Norman Gimbel napravio ju je na osnovu dubokih utisaka svoje mlade štićenice Lori Liberman, pošto je krajem 1971. na klupskom nastupu Dona Maklina (American Pie) čula njegovu “Empty Chairs”; ovejani tekstopisac Gimbel je za naslov/refren prilagodio frazu iz Kortasarovog romana Školice. Kao i sama plavuša Lori, njena bleda folk verzija nije stigla daleko dok RF nije primenila svoje umeće da prearanžira i doradi Foksovu kompoziciju, pomalo je ubrza i udahne joj crnu dušu.
Ovog puta dugo sniman, ali neopterećen, LP Killing Me Softly posvećen je slepom džez-multiinstrumentalisti i osobenjaku R. R. Kirku. Uz “Jesse” kantautorke Dženis Jan, završnica je desetominutna Koenova “Suzanne”. Licencno objavljena i u Jugoslaviji, ova ploča bila je – bar na tadašnjim beogradskim žurkama, pre najezde “kasetaša” – obavezna za “sentiše” iliti “stiskavce”, iako je pesma “Killing Me Softly…” zbunjivala svojim “lažnim pauzama”.
TIHA OLUJA
Imala je RF posle još hitova (“Feel Like Makin’ Love”), niz dueta sa Hatavejem i drugima, na primer s pubertetlijom Majklom Džeksonom, a kasnije je bila glas njegove majke u čuvenom promo filmiću Bad. Radila je numere za filmove i TV serije, dobijala počasne doktorate i druge nagrade, sve ređe objavljivala albume, uživala u statusu najznačajnije crne pevačice posle Arete Frenklin (kojoj je, dokazano, mogla da parira u bržim, strasnijim tačkama). Nijedna od brojnih verzija “Killing Me Softly…” nije se ni približila njenoj, dok 1996. “Fugees” nisu to majstorski postavili na moderniji ritam i ponovo je učinili svetskim hitom, oživevši tako i Robertinu karijeru. Ipak, iz zaborava se nije vratio nesuđeni podžanr “tiha oluja”, koji je RF oličavala.
Mada ne u najboljoj formi (vidi “Vreme” br. 920), nastupala je sve do svojih osamdesetih i ozbiljnijih zdravstvenih problema. Ostala je i dosledna aktivistkinja – za dobrobit životinja, za gej prava (“Ljubav je univerzalna, kao muzika”) i ponajviše za muzičku školu koju je osnovala u Njujorku (dopunski, besplatni muzički program za decu iz neprivilegovanih porodica). Bijonse 2022. u “Break My Soul” navodi i Robertu Flek među svojim heroinama. Na komemoraciji, Lorin Hil (“Fugees”) otpevala je “The First Time Ever I Saw Your Face”, a u “Killing Me Softly With His Song” pridružio im se i Stivi Vonder.