U posljednjoj priči u Grobnici za Borisa Davidoviča, Danilo Kiš citira odlomak iz prikaza prve knjige svog (anti)junaka A. A. Darmolatova koji je napisao anonimni prikazivač u časopisu „Reč“, a koji veli da u Darmolatovljevoj knjizi „nema ni pravog žara, ni pravog majstorstva, ni iskrenih osećanja, pa ni izrazito slabih mesta“. Ova ocjena o Darmolatovljevoj knjizi Rude i kristali iz 1915. godine, može se savršeno, bukvalno od riječi od riječi, primijeniti na predstavu Gospođica Jugoslovenskog dramskog pozorišta postavljenu stotinjak godina kasnije, napravljenu prema istoimenom Andrićevom romanu u dramatizaciji Marka Foteza, a u režiji Gorčina Stojanovića, tog Darmolatova ovdašnjeg filma, pozorišta i (sportskog) novinarstva. Nema u toj predstavi ni pravog žara, ni pravog majstorstva, ni iskrenih osećanja, pa ni izrazito slabih mesta. Manje-više sve u toj predstavi je podjednako slabo, kao u ilustraciji (apokrifne?) rečenice što se obično pripisuje Džonu Fordu ili Semu Pekinpou po kojoj dobre stvari imaju stotine mana, a loše samo jednu: da ne valjaju.
Na najpovršniji mogući način, predstava je previše vjerna predlošku, a na svaki važan način ga iznevjerava. Predstava je dosadna, a teško je reći je li dosadnija onima koji su čitali ili onima koji eventualno nisu čitali roman. Njen minimalizam ne djeluje kao svjesna autorska odluka, nego kao manjak imaginacije. Ona uglavnom precizno prati radnju romana, uz dva-tri indikativna iznevjeravanja. Nema tu, međutim, nikakve transpozicije umjetničke proze u teatarski jezik. Sve djeluje kao sirotinjski provincijski igrokaz, u rječniku Audicije: dva monologa i recitacija. Ne pominjem slučajno Audiciju; sarajevska dionica predstave, naročito njen posljednji dio, neprijatno podsjeća na novoprimitivnu poetiku, na Top listu nadrealista. Ona scena, recimo, kad jedne noći neposredno poslije Prvog svjetskog rata dva pijanca – kako kaže Andrić – „uz štucanje i psovke kvase zid ispod prozora“ kuće Rajke Radaković, po svemu podsjeća na skeč iz Top liste nadrealista: od glumačke dikcije do „poetike“. Karikaturaliziran sarajevski govor sa pretjerano umekšanim afrikatima nema, naravno, nikakve veze sa dvadesetim godinama dvadesetog vijeka, ali Stojanović ne može da odoli jeftinom pokušaju duhovitosti. To pokondireno „kempovanje“, ta estradna „alanfordizacija“, još se nesretnije vidi u jednoj od rijetkih scena gdje se donekle odstupilo od radnje romana. U „Kasini“ će Rajka Radaković shvatiti kakav je zaista njen proteže Ratko Ratković, onaj u kojem je dotad vidjela bolju verziju svog voljenog „dajdža Vlade“. Tu scenu Stojanović fuzionizira sa scenom koja u romanu dolazi ranije, sa sjedeljkom u kući Gospođičinih rođaka Hadži-Vasića na kojoj pjesnik Petar Budimirović čita svoju pjesmu u prozi koja počinje rečenicom: „Ma koliko da sam svijetom hodio i gdje god da sam došao, udario je moj štap o kamenu cestu i pogled moj o bogatašku kuću i misao moja o tvrdo srce.“ Već i iz izbacivanja cijelog poglavlja sa beogradskim Hadži-Vasićima, vidi se neprepoznavanje možda i teatarski najpotentnijeg dijela romana. Ima nekoliko indikacija da je Budimirović ovdje Andrićev alter ego. Govori se o dva pjesnika Bosanca, jedan od njih je Stiković (iz Na Drini ćuprija!), a drugi je ovaj Budimirović koji, nimalo slučajno, čita zapravo Andrićevu pjesmu u prozi (to je tekst čija je prva rečenica gore citirana) što je pod naslovom Crveni listovi objavljena u časopisu „Književni jug“ 1919. godine. Budimirović u romanu čita „muklim glasom, tiho i jednostavno, ali sa nekom skrivenom oštrinom koja se neprestano nametala slušaocu i ućutkivala sve oko sebe“. Ničeg od toga nema u predstavi. Voja Brajović tumači klovnovskog pjesnika-pijanicu koji čita Crvene listove budalesajući i kreveljeći se.
U predgovoru za francusko izdanje Gospođice Kiš iznosi tezu da je Andrić u ovom romanu „uzeo temu tvrdičluka kako bi, u velikim skraćenjima i u brzom smenjivanju slika, mogao da prikaže, kroz suženu svest svoje junakinje, jednu istorijskim zbivanjima bogatu epohu koja prolazi pred nama kao panoramski snimak“. Da, Gospođica je zapravo istorijski roman o ljudima koji misle da ih se istorija ne tiče, koji misle da ih se politika ne tiče, koji misle da se može živjeti gledajući (samo) svoja posla. Mnoštvo je načina na koji su u pozorišnoj verziji Gospođice panoramski mogli biti predočeni istorijski događaji. Video-zapisi u pozadini su samo jedan od njih. Za Stojanovića, međutim, istorije nema. Najbolje se to vidi iz nekakve bizarne pantomime koja bi trebalo da predstavlja Sarajevski atentat.
U predstavi potpuno pogrešne koncepcije, uzaludna je dobra gluma Nataše Ninković (Rajka Radaković) i Nataše Tapušković (Jovanka). Nataša Ninković dobro govori dobru Andrićevu prozu, ali ovo nažalost nije tek knjiga u audio formatu. Lik Jovanke je pak i u samom romanu pomalo vodviljski, pa ga je Nataša Tapušković uspjela uvjerljivo iznijeti i u predstavi u kojoj onog kolridžovskog „suzbijanja nevjerice“ nema ni u tragovima.
Otegnu se dobro ta dva sata otužno skrpljene Stojanovićeve Gospođice, ali istrpi to nekako čovjek.
Krpež i trpež kuću drže – rekla bi Rajka Radaković. Krpež, trpež!
