Nakon što je došao ovaj naš udes, otvorio se nov ugao kod čitanja domaće literature i umetnosti uopšte, kao i kulturno logična potreba za prevrednovanjem stvari. Ako se proteklih godina i ovoj knjizi pristupilo sa zadrškom, strahujući da je njen nekadašnji sjaj kao i kod mnogih drugih stvari moguće izbledeo, čekalo je iznenađenje: knjiga ne samo da nije izgubila od svoje poetske jačine, nego je, što je preslabo rečeno, dobila novo značenje i nepredviđen kontekst
Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića vjerovatno je najbolji domaći poslijeratni kratki roman. Priča o beogradskom (dušanovačkom) boksaču Ljubi Sretenoviću (zvanom i ‘Šampion’ i ‘Ljuba Vrapče’), a kojoj je ovih dana ravno četrdeset godina, pokrila je više teritorija nego što je to slučaj i kod mnogo otvoreno ambicioznijih i razvikanijih knjiga: u isto vrijeme roman o emigraciji, o nostalgiji, politički roman, triler s ubojstvom, knjiga o odrastanju i urbanosti, o boksu…
Na svega stotinjak stranica Mihailović je, kroz usta svog junaka, neumivenim i direktnim govornim jezikom, kakav teško da ima paralele u našoj književnosti, ispričao tragediju glavnog lika i čitavog jednog vremena, a svojim preštedljivim, ‘nevidljivim’ stilom, dijelom inovirao čitav domaći roman te u konzekvenci i našu poslijeratnu literaturu.
Iako je veliki dio njegova trenutnog uspjeha stajao u direktnom odnosu spram historijskih stvari i tadašnje realnosti – Goli otok kao tema nad temama socijalističke Jugoslavije, i reputacija pisca, samog bivšeg političkog sužnja – za trajnost romana to nije bilo dovoljno. Ono čime se više generacija čitalaca oduševljavalo, (tada još) savršeno ravnodušnih spram historijske problematike, svakako je prije svega jezik i stil knjige.
Mihailovićevi likovi, počevši od Ljubine ‘arhaične’, godinama u inostranstvu prezervirane varijante beogradskog uličnog slenga, govorili su prirodno, jasno i neizvještačeno. I humorno – nižući rečenice iz registra koje mnogi u nekadašnjoj ‘velikoj’ državi nisu dotad ni čuli: ‘Majke vam ga lopovske’ ili ‘Slovenci sasvim dobro žvalave (kurziv moj, op.a.) po naški’, a da to nikad samo sebi nije bilo svrha, nikad nije padalo na nivo vica ili parodije. U tom smislu jezik Tikava bio je svakako prethodnik i to, danas se vidi, superioran, čitave škole pisanja, ne toliko romansijerske koliko scenske i filmske, od Kovačevićevih komada sve do filmova Srđana Dragojevića.
Mihailovićeva umjetnost i rijedak talent bili su u tome da tim redukcioniranim leksikom i govorom uspijeva ne samo ispričati vrlo precizno razvijenu priču, nego i sakriti vlastite rafinirane stilističke postupke, učiniti da se ne primijeti kako neke rečenice takav lik nikad ne bi izgovorio, a sve kako bi se ocrtali najfiniji detalji i duševna stanja likova, kao i naročita atmosfera – kako u monološkim dijelovima u kojima se narator obraća nevidljivom sugovorniku (pitanje je – namjerno ostavljeno otvorenim – kome govori Ljuba?) tako i u dijalozima, tom paradnom konju novije srpske književnosti.
Ono možda najimpresivnije – a kako je tek teško bilo napisati – što samo jedan, ograničen narativni glas vodi čitavu stvar, kontrolirano, ne gubeći se iz zacrtane linije fabule, ne odvajajući se ni milimetar od psihologije, karaktera lika, klase ili, još teže, jezičkog kruga – podvig koji će Mihailović ponoviti u mnogo dužem romanu Petrijin venac.
LAIČKI SVETAC BEZDOMNIH: Drugi Mihailovićev forte bile su naročite ‘rupe’ u tekstu – cezure, naglašene pauze, izostavljanja, tišine između likova, namjerna pravljenja značenjskih pauza koje bi onda čitalačka senzibiliziranost punila. Takva Mihailovićeva pripovjedačka strategija, bježanje od eksplicitnosti bilo je varljivo: pri svakom ponovnom čitanju po pravilu su izlazile nove potvrde piščeve stilske ekonomije, kao i novi nivoi značenja, sakrivene poruke, neprimijećeni psihološki kut, neki detalj koji se ne bi spazio odmah, uglavljen negdje u tekstu.
Nakon što je došao ovaj naš udes, otvorio se, jasno, jedan nov ugao kod čitanja domaće literature i umjetnosti uopće, kao i kulturno logična potreba za prevrednovanjem stvari. Ako se proteklih godina i ovoj knjizi pristupilo sa zadrškom, strahujući da je njen nekadašnji sjaj kao i kod mnogih drugih stvari moguće izblijedio, čekalo je iznenađenje: knjiga ne samo da nije izgubila od svoje poetske jačine – njena melankolija, delikatnost odnosa među inače surovim slavenskim psihologijama, problemi koje je zagrebala, samo čudo njenog stila, sve to netaknuto i u brutalnim vremenima kao da je više briljiralo – nego je, što je preslabo rečeno, dobila novo značenje i nepredviđen kontekst.
Kao prvo, nova, golema emigrantska masa naime stvorila je važno drugačije čitaoce. Za mnoge koji su je iz te pozicije bilo ponovno uhvatili, bilo za novajlije, čitajući je nakon svega, u egzilu i u drugačijem vremenu, apsolutno sve – od prvog poglavlja, već od prve rečenice (‘Ne, neću se vratiti.’) – imalo je drugu težinu i jedan izuzetan a potreban nivo identifikacije, kao rijetko s čime u literaturi – fikcionalni lik Ljuba Sretenović za tu masu koja nije imala skoro ništa svoje, mogao je biti neka vrsta ‘laičkog patrona’, njen ‘svjetovni svetac-zaštitnik’.
Ali pravi test svoje izdržljivosti pak, materijalni dokaz kako se formalna inventivnost poklopila s emocionalnim i egzistencijalno bitnim – budući se oko te dvije strane čitavo vrijeme prelama razgovor o važnosti knjige – Tikve su položile na zapanjujući način.
Ako za devedesetih pa, sve manje, do danas naime, čitanje jugoslavenske književnosti nije bilo ‘samo’ estetska stvar, nego gotovo uvijek dijelom i, svjesno ili nesvjesno, traženje znakova i indicija budućnosti, i pokušaj dubljeg razumijevanja katastrofe koja će uslijediti, onda među svim knjigama i svim unazad prekasno uhvaćenim značenjima – nema sličnih završnom paragrafu romana i užasnoj zadnjoj rečenici što je potpuno neprimijećena, sklupčana u tami, zlo čekala na vlastito razumijevanje.
U namjernoj kontradikciji s početkom knjige, potpuno joj na samom kraju mijenjajući smisao i, s literarno-estetičke strane, maestralno zatvarajući pripovjedni krug – to je profetski strašan caveat čijoj ćemo se neshvatljivoj lakoći kojom je izgovoren vraćati godinama čudeći se ili se sažaljevati nad vlastitim sljepilom, nad samima sobom.
Sve i da je napisao samo Tikve, a nije, Dragoslav bi Mihailović ostao jednim od najvećih srpskih pisaca
Početkom osamdesetih godina Ćuprija je postajala sasvim udobnim mestom za život. Gradić od dvadesetak hiljada stanovnika nudio je upravo zapanjujuće sadržaje (naročito ako stvar osmotrimo iz današnje, žablje perspektive): odlična i evropski značajna škola za muzičke talente, pristojna biblioteka, cenjene gimnazije, mnoštvo klubova u svim zamislivim sportovima, veliki klinički centar, fini park kraj Morave, izvanredno šetalište (korzo), pristojne kafane, šta sve ne, a lokal-patriotizam je, sasvim razumljivo za male gradove, tih godina bio naglašen sjajnim rezultatima Dragana Zdravkovića koji se, na prugama od 800 i 1500 metara, ravnopravno nosio sa jednim Sebastijanom Kouom, ili Stivenom Ovenom. Ime jednog slavnog Ćupričanina se, međutim, još i tada (uspomena na neumrlog druga Tita bila je sasvim živa), izgovaralo nekako nerado, možda ne baš u pola glasa, ali uvek sa pratećom senkom, sa neprijatnošću i nekakvim stidom koji su poklapali ponos što je, eto, jedan sjajan pisac rođen u Ćupriji, jer Dragoslav Mihailović – o njemu je reč – pre svega je, za Ćupričane, bio golootočanin, a tek potom pisac. Za mene je pak upravo to bilo privlačno. U tim godinama nezasitog, ali prilično haotičnog čitanja, za domaće pisce gotovo da nisam mario (verovatno zbog beznadežnog soc-realističkog izbora školske lektire). Da čovek nije bio na Golom otoku, ne bi tu bio pomogao ni lokal-patriotski žar. Verovatno me je zato, razvejavajući fantazme i sve ono što se nije ticalo samog pisanja, prva knjiga Dragoslava Mihailovića do koje sam došao, zbirka pripovedaka Frede, laku noć, blago rečeno – rasturila. Priča Boginje, ta čudesna majstorija koja bi, neka mi bude dozvoljeno reći, morala da nađe mesta među pet najlepših, najboljih priča ikada napisanih na srpskom jeziku (bilo u kom i bilo u čijem izboru), jednim je potezom izbrisala sve što se nije ticalo same književnosti i Dragoslava Mihailovića kao pisca: čitao sam je iznova i iznova i svaki naredni put gušio se u suzama. (Petnaestak godina kasnije, kada sam Dragoslavu Mihailoviću ispričao kako je prošao naš prvi „susret“, rekao mi je da i sam, pišući Boginje dugo i teško, nije uspevao da zadrži suze.) Posle Freda usledila je Zvezda padalica, zatim Čizmaši, potom Petrijin venac, ali do Tikava, iz nepoznatih razloga, nikako nisam uspevao da stignem. Dogodilo se da sam je pročitao u istom danu i istoj noći kada i Prokletu avliju Ive Andrića. Dve nevelike knjige gotovo su me zgnječile.
U divnoj priči Pukotina Mirka Kovača, Fehko Jančić iz Trebinja čovek je koji se, kako sam kaže, „spaja s tuđim knjigama“. On sam ne piše, nego sa olovkom u ruci pronalazi „pukotine“ u knjigama velikih pisaca i popunjava ih svojim tekstom. Posle njegove smrti pripovedač će da otkrije kako je Fehko u svim, ali doslovno svim knjigama koje je čitao, pronalazio pukotine, osim u jednoj, u Prokletoj avliji. Bilo je tragova, kaže jedan lik, Fehko je pokušavao da piše između redova, ali je sve izbrisao. Prokleta avlija nema pukotine. Nemaju je ni Tikve. Svako naredno čitanje Tikava, a za dvadesetak godina pročitao sam tu knjižicu ko zna koliko puta, utvrđivalo me je u uverenju da je reč o neporecivom remek-delu. Svedenost (jezičkih) pokreta, odmerenost izraza, duboka ljubav prema likovima koja piscu zabranjuje da ih rečima preterano dira (on ih jedinim mogućim rečima štiti od reči), privrženost likovima loših momaka i bespogovorno odvijanje njihovih motiva, dosledno praćenje logike događaja bez ijedne nepotrebne intervencije pisca, suvereno vladanje materijalom (boksom, žargonom, trikovima), ali iznad svega i pre svega taj upravo savršen osećaj za rečenicu, njen ritam, njeno disanje, njene mogućnosti, granice i nosivost, od Tikava su načinile knjigu bez onih kovačevskih pukotina, jednim od teško dostižnih vrhova srpskog jezika. Sve i da je napisao samo Tikve, a nije, Dragoslav bi Mihailović ostao jednim od najvećih srpskih pisaca.
Ivan Milenković
Ako nećete sami, zovite policiju - poručila je Uprava Narodnog pozorišta obezbeđenju koje se usprotivilo naredbi da spreči glumce da pred publiku iznesu transparent „Narodno je narodno“
Rezultati analize Centra za empirijske studije kulture jugoistočne Evrope i Asocijacije nezavisne kulturne scene Srbije dokazuju da aktuelna vlast uništava kulturu svoje države
„Najduža noć filma“ za najdužu noć u godini, maraton tri filma od kojih je "Izlet" svetska a "Karmadona" domaća premijera
Za samo pet dana od kad je otvoreno posle dvomesečne pauze, Uprava Narodnog pozorišta u Beogradu izdala je već dve Odluke kojima bi da sputa slobodu zaposlenih. Oni se, međutim ne obaziru
Karmadona, scenario i režija Aleksandar Radivojević, igraju Jelena Đokić, Sergej Trifunović, Milutin Mima Karadžić, Milica Stefanović, Miloš Lolić, Miloš Timotijević, Petar Strugar i drugi
Građani Srbije nalaze se pred izborom: ili Vučić, ili Evropska unija. Sve ostalo je prazna priča
Niko od nas nema prava na odustajanje od slobode. Neprihvatljivo je klonuti duhom. Neprihvatljivo je napuštanje poslednje linije odbrane. Jer juriš varvara na tužioce i sudije njihov je poslednji atak. Iza toga je ambis
Ne treba dirati Ćacilend pred praznike. Kad već u Beogradu neće na ulici biti novodišnjih proslava, valja ga ostaviti kao atrakciju za strane turiste
Intervju: Branko Stamenković, predsednik Visokog saveta tužilaštva
Zbog pretnji tužiocima ide se u zatvor Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
