U naš je jezik Mario Vargas Ljosa dospio prije punih četrdeset godina. Prvi ovdašnji prevod neke njegove knjige, prevod zapravo njegovog prvog romana Grad i psi, objavljen je, dakle, kod zagrebačkog izdavača Zora, u ediciji Strani pisci 1970. godine. Roman je urednički priredio Novak Simić, predgovorom ga je propratio Zvonimir Majdak, a prevela ga je Edita Marijanović. Nakon zagrebačke premijere, Ljosine se knjige u Jugoslaviji prilično sistematično prevode, a izlaze uglavnom u Beogradu. Razgovor u katedrali prevela je Jasna Bunjevac-Sotelo, kao i Rat za smak sveta; Pantaleon i posetiteljke je prevela Silvia Monros-Stojaković, Povest o Majti Aleksandra Mančić-Milić, a roman Tetka Hulija i piskaralo (koji je objavila sarajevska Svjetlost) – Marica Josimčević. Poslije raspada SFRJ, Ljosa biva jedan od onih pisaca čije se knjige pojavljuju i u Beogradu i u Sarajevu i u Zagrebu. I dalje ga najčešće prevode žene: od Ljiljane Popović-Anđić (Raj na drugom ćošku, Avanture nevaljale devojčice) do Olivere Bulajić (Don Rigobertove beležnice). Kada je, dakle, prošle sedmice obznanjeno da je Nobelovu nagradu za književnost 2010. dobio peruanski pisac Mario Vargas Ljosa, ni kod nas, kao ni drugdje u svijetu, nije bilo pitanja tipa Ko je sad taj?, pitanja kakva u posljednjih nekoliko godina, kad je riječ o Nobelovoj nagradi, i nisu bila tako rijetka. Čak i u vrijeme posvemašnje dekulturizacije masovnih medija, svako sa minimumom opšteg znanja ipak zna ko je Mario Vargas Ljosa i šta je otprilike napisao.
ŽIVOT, LITERATURA: Makar niko ne dovodi u sumnju da je Ljosa svojim opusom zavrijedio Nobela, odnosno da ne bi bilo pogrešno i da mu je ova nagrada dodijeljena još prije dvadeset godina, valja primijetiti da on spada u pisce koji i svojim životom privlače pažnju javnosti. Treba, međutim, reći i da su kod Ljose život i literatura neodvojivi. Da, on se još kao devetnaestogodišnjak oženio svojom trinaest godina starijom tetkom, da bi odmah nakon razvoda oženio svoju blisku rođaku (s kojom je, četrdeset pet godina i troje djece kasnije, još u braku), ali to ionako znaju svi koji su čitali Tetku Huliju i piskarala. Da, on je doktorirao tezom o Gabrijelu Garsiji Markesu, koja se i danas smatra najboljom studijom o piscu Sto godina samoće; Markes i Ljosa bili su veliki prijatelji sve do 1976. godine i čuvene „šake u lice“ u Meksiko Sitiju: Ljosa je tada, naime, udario Markesa, o razlozima ni jedan ni drugi nisu javno govorili, ali po kuloarima i žutoj štampi, a u posljednje vrijeme i po internetu, širili su se različiti tračevi. Da, Ljosa se 1990. godine kandidovao za predsjednika Perua i čak je u prvom krugu osvojio najveći broj glasova (oko 34 odsto), no u drugom krugu ga je pobijedio onomad anonimni Alberto Fudžimori. U političkom smislu, Ljosa je doživio onu vrstu evolucije koju ilustruje famozna sentenca da je svaki dvadesetogodišnjak koji ima srca – ljevičar, a svaki četrdesetogodišnjak koji ima mozga – desničar. Doktor nauka, angažovani intelektualac, dramatičar, publicista, sve je to Ljosa i još mnogo toga, ali je prije i iznad svega – romansijer. Sve one emfatične partiture Milana Kundere o romanu kao istraživanju postojanja i najvažnijoj umjetnosti modernih vremena zvuče otkrivalački i istinito kad čitamo najbolje romane našeg doba, među koje bez sumnje spada većina Ljosinih. Trebalo bi mnogo više prostora da se makar i u najkraćoj skici naznači gotovo nevjerovatna širina Ljosinog romansijerskog opusa, širina tematska, motivska, formalna i kakva sve ne. Ljosa je zbilja totalni romanopisac: od političkih romana koji znaju odjeknuti u registru nekakvog latinoameričkog Krleže (Razgovor u katedrali, Jarčevo slavlje) preko barokno raskošne istorijske metafikcije (Raj na drugom ćošku) do humorno-erotskih romanesknih vodvilja (Pohvala pomajci, Don Rigobertove beležnice, Avanture nevaljale devojčice).
POENTE: Ono što bi kod plodnog pisca kakav je Ljosa nekoga moglo i iznenaditi jest njegova nesklonost povlađivanju čitaocu. On je, prema vlasititom priznanju, u prvih nekoliko romana „glupavo izbjegavao humor“, no otkrivanje humora nije ga odvelo ka odustajanju od formalnih inovacija. Isto tako, Ljosa se nikad nije prepustio manirizmu. Njegovi eksperimenti sa formom nadahnuti su Foknerom, a skoro pjesnička briga za stil u dugoj prozi je očito floberovska. Čak i u epskim nekoliko stotina stranica dugim romanima, Ljosa opsesivno bježi od banalnosti. Mada sudeći po voluminoznosti njegovih najpoznatijih romana to ne mora izgledati tako, i Ljosa je sklon – skraćivanju. Neki od njegovih romana u prvim su varijantama imali više od hiljadu strana. Jedinstven je i vrlo osebujan način na koji Ljosa ispisuje dijaloge. Također, poente njegovih romana često imaju jačinu onih iz vrhunskih kratkih priča. Posljednje rečenice u Gradu i psima, recimo, ili u Ratu za smak sveta imaju onu metafizičku težinu babeljevske tačke na pravom mjestu. Nisu to rečenice pogodne za citiranje izvan konteksta, ne uklapaju se one u registar velikih zbirki citata (poput one kakvu koristi piskaralo iz romana o tetka Huliji) niti su romantičarske univerzalne maksime kakve u spomenare i dnevnike prepisuju tankoćutne adolescentice. Nakon što se pročitaju ovi romani, međutim, one ostaju u sjećanju, pa i nakon što memorija od fabule sačuva samo kostur i atmosferu. Čitalac ih se povremeno sjeti pa mu se vrati i okus romana. Ona rečenica s kraja Grada i pasa, rečenica Plati mi piće (ili kako već tačno glasi) je lozinka onog osjećanja mješavine čuđenja i neke sanjive nostalgije kad se sjetimo školskih dana i svih onih ljudi s kojima smo dijelili učionice, a koje je puki slučaj doveo u naš život. Sjetim se često Ljose, sjetim se Grada i pasa, kad čujem Štulićev glas i ono: Hej, stari, plati gem, prijatelj si moj. U Ratu za smak sveta opet, na samom kraju, stoji rečenica koju izgovara starica, rečenica koja opisuje sudbinu Žuana Opata: Arhanđeli su ga digli na nebesa, ja sam ih videla (ponovo ne citiram vireći u knjigu, nego parafraziram po sjećanju). Narečeni Žuan nije, naravno, pravi opat i njegovo uznesenje je sve prije negoli oficijelna crkvena dogma, ali ta slika ostaje sačuvana kao zipovana jezgra ovog veličanstvenog romana.
STRAST: Sam Ljosa upravo Rat za smak sveta izdvaja kao sebi najdraži roman iz vlastitog opusa, Harold Blum je ovaj roman smjestio u vlastitu verziju zapadnog kanona, među knjige koje bi svako trebao pročitati. Govorim ovo prije nego kažem da je i za mene Rat za smak sveta najbolji Ljosin roman, makar takav moj doživljaj nema veze sa Ljosinim i Blumovim stavom; razlog je jednostavan: tako sam mislio prije nego sam znao i jedno i drugo. Roman labavo baziran na stvarnim istorijskim događajima, roman koji varira jednu od one četiri borhesovske vječne teme – opsadu, roman je u kojem sam, dok sam ga čitao, prepoznavao valere iz Kamijeve Kuge, Kadareove Tvrđave, Fojhtvagnereve trilogije o jevrejskom ratu, svjestan u isto vrijeme da vječnu temu Ljosa precizno kontekstualizira vremenski i prostorno te da je realizira potpuno samosvojno stvarajući istinsko remek-djelo. Pišući o Kanudosu, o devetnaestostoljetnom Brazilu, Ljosa je zaista istraživao postojanje te je Rat za smak sveta (originalno objavljen 1981. godine, dakle prije skoro pune tri decenije) kao svako pravo umjetničko djelo trajno aktuelan i jedan je od onih rijetkih romana koji se čitaju s trilerskom napetošću, kako se to kaže – u dahu (usprkos dužini), a koji ipak stalno prizivaju nova čitanja, opet i opet napeta i grozničava. Nije uzbudljivost Rata za smak sveta u nepoznavanju kraja; kraj je poznat, kao i u životu. Suština se krije u strasti između početka i kraja, prvog velikog slova i posljednje tačke. Iz te strasti dolazi ona eksplozija čitalačkog užitka, simbolički usporediva sa najslavnijim pronalaskom Alfreda Nobela, izumitelja čije će se prezime od sada do vječnosti povezivati (i) sa Mariom Vargasom Ljosom.
