Fraza Carpe Diem prvi put se javlja u Horacijevim Odama napisanim 23, godine prije Hrista. Preko dvije hiljade godina, dakle, živi ta ustaljena formula koja nam poručuje da ne gubimo vrijeme i da uživamo u životu, da, u parafrazi jednog mnogo kasnijeg pjesnika, doručkujemo na travi dok možemo, jer će uskoro, koliko sutra, trava da doručkuje – na nama. Mogao bi se napisati solidan doktorat na temu prisustva karpedijemistike u svjetskoj književnosti, a u njemu bi značajno mjesto imao i roman Sola Beloua iz 1956, godine pod naslovom Seize the Day. Sedam godina kasnije, 1963, roman je za sarajevsku izdavačku kuću Svjetlost, a pod naslovom Ne propusti dan, prevela Jara Ribnikar. (Poslije će izići u još nekoliko izdanja.) Godine 1986, deset godina nakon što Belou dobije Nobelovu nagradu za književnost, režiser Fidler Kuk će prema romanu Seize the Day snimiti istoimeni film. Dvije su stvari karakteristične za taj film koji nije prošao pretjerano dobro ni kod kritike ni kod publike. U cameo ulogici u njemu se pojavljuje i sam Sol Belou, a glavnu rolu igra – Robin Vilijams.
KAPETAN DŽON KITING: Zašto ovdje pominjem Vilijamsovo tumačenje Belouovljevog Tomija Vilhelma, jednu od preko stotinu njegovih televizijskih i filmskih uloga, ali onu koju ovih dana gotovo niko ne potencira? Odgovor je jednostavan: zbog naslova filma. Seize the Day je uobičajeni engleski prevod latinske fraze Carpe Diem, a latinsko Carpe Diem je lajtmotiv možda i ključne uloge Robina Vilijamsa, uloge koju će da odigra samo dvije godine nakon što je odigrao Tomija Vilhelma, uloge profesora Džona Kitinga u filmu Društvo mrtvih pjesnika, režisera Pitera Vira. Taj film iz 1988. godine, film u kojem druge dvije najvažnije uloge (poslije Vilijamsove) igraju Robert Šon Lenard i Itan Houk, za mnoge je klince što su krajem osamdesetih bili tinejdžeri ili su ulazili u tinejdžerske godine predstavljao ono što u naslovu jednog svog eseja savršeno sažima David Albahari; taj film je bio san o učitelju. Ima ljudi, mnogo ljudi, koji napamet znaju barem jedan stih Volta Vitmena, a da je to zbog tog filma. Stih je to refrenski, stih kapetanski. Možda i zato što je Vilijams, evo, umro ove godine, godine četrnaeste, umro od vlastite ruke, mi na pamet pada jedan stvarni profesor čiji su učenici voljeli Vitmena, profesor koji se zvao Tugomir.
TUGA: U biti to je već kliše, to da su ljudi koji nasmijavaju i uveseljavaju druge ljude često tužni i depresivni. Literarna vertikala mogla bi da ide od Gogolja do Branka Ćopića. Pisali su mediji o Vilijamsovoj borbi sa depresijom, ali su ipak te njegove komedijaško-dječije uloge, od Džumandžija do Gospođe Dautfajer stvarale drukčiju sliku. Entertainment Weekly je 1997. godine, proglasio Vilijamsa najsmiješnijim živućim čovjekom na svijetu (funniest man alive). Takav se čovjek, poslije sedamnaest godina, ubio. A opet, bilo je režisera koji su u Vilijamsu prepoznali mrak. Dobar primjer je film Marka Romaneka iz 2002. godine, One Hour Photo, o usamljenom tehničaru iz fotografske radnje koje biva opsjednut porodicom iz predgrađa. Ponešto tipičan trilerski zaplet umjetnički izdižu uloge Koni Nilsen i naročito Robina Vilijamsa, koji vjerno i ubjedljivo utjelovljuje tužnu psihopatsku prirodu Sejmura Periša. Iste te godine, u filmu Nesanica Kristofera Nolana, Vilijams savršeno igra ubicu, Voltera Finča.
NA NEBU I ZEMLJI: Pratili smo Vilijamsove filmske učenike u proteklih četvrt vijeka. Jedan je postao najbolji (i jedini) prijatelj doktora Hausa, drugi se zaljubio u Beču, zavolio u Parizu, pa je u Grčkoj prebrodio prvu bračnu krizu. A šta je bilo s njihovim profesorom? Šta je sve bio Robin Vilijams: prodavač kadilaka kod Rodžera Donaldsona, Jakob lažljivac kod Pitera Kasovica, stari gay Armand iz Krletke Majka Nikolsa… Radio je i sa Vudijem Alenom, Gasom Van Santom, Stivenom Spilbergom, Terijem Gilijamom, Peni Maršal, Kenetom Branom. Kod potonjeg je, u Hamletu, glumio Ozrika. „Ima mnogo stvari na nebu i zemlji o kojima tvoja mudrost i ne sanja, moj Horacije“, tako kaže Hamlet svom prijatelju, (polu)imenjaku rimskog pjesnika koji je i njih, fiktivne danske aristokrate, i Šekspira i njegove savremenike, kao i nas današnje, savjetovao da iskoristimo, da ne propustimo, dan, da doručkujemo na travi dok još možemo, prije nego trava počne da doručkuje na nama. Kad je prije pola vijeka umro pjesnik, drugi pjesnik mu je ispjevao elegiju, sjećajući se trećeg, davnog rimskog, pjesnika. Nije mu mogao tek tako reći da će ga pamtiti sve što je na Zemlji ostalo živo, svaka (vitmenovska) vlat trave, travka svaka; morao je, u prevodu Milovana Danojlića, da pridoda: po rečima Kvinta Flaka (как хотел Гораций Флакк). Ostalo je iza Robina Vilijamsa mnogo, mnogo ljudi koji su najslavniju frazu koju je napisao Kvint Horacije Flak prvi put čuli njegovim glasom i iz njegovih usta.
