Pljuni i pljusni

U pjesmi “U kazalištu” Miroslav Krleža veli: Riječima ko na oštrici noža / lebde ukleti glumci kao čarobnjaci. Bio sam u škvadri Gospoda Glembajevi više od dva mjeseca i uvjerio se u tačnost Krležinih stihova. U posvećenost i dar tima. Ovaj brod ludaka vodio je kroz Scilu i Haribdu Danilo Marunović. U tutnju muzičke kavalkade, u ritmu truda i čuda. Bilo je na probama leda i plama, ali to je jačalo hor zavjerenika.

Tercirali su Marunoviću Valentin Svetozarev (scenograf), Danilo Malović (svijetlo), Vanja Ciraj Džudža (kostimograf), Tamara Vujošević-Mandić (scenski pokret i dobri duh predstave), Bojana Mijović (dramaturg). Lebdjela je likovna magija na sceni, preciznost u pokretu i kostimu. Talas i horizont. Koreografija kao iskrenost. Na sceni – svedena raskoš. I detalji koji podsjećaju na Krležino doba. A u daljini, zvuci Lenarda Koena i Džonija Grinvuda.

U velikom opusu Miroslava Krleže nalazim najbolji komentar života obitelji Glembaj: “O prokletstvo krvi, ludila i ploti”, ili Leone Glembaj sam kao Hamlet: “U nervima mu glazba luduje i poju nervi kao napete strune.” Od ranog djetinjstva grozio se porodičnog života, grozio mržnje koja vrtloži u obitelji.

Taj porodični pakao, obiteljski i društveni je kao kod Henrika Ibzena u drami Divlja patka. Ovaj savremeni pakao na tlu Jugoslavije nema nitko ili nema tko, među dramskim piscima da opiše. Niti u Jugoslaviji, niti u Crnoj Gori. Ova adaptacija, ovo tumačenje Krleže u CNP ima tu namjeru, taj cilj. Energija predstave Gospoda Glembajevi počiva na stopalima, plećima i plućima Miša Obradovića. Od prve melanholično-filozofske scene sa sestrom Anđelikom, do posljednje scene ubistva barunice Kasteli.

Mišo Obradović igra dupli pas sa sestrom Anđelikom, dupli pas sa duhovnikom Zilbebrantom. Dupli pas na život i smrt sa starim Glembajem, a u finalu predstave do poslednjeg daha sa barunicom Kasteli.

U ulozi Zilbebranta Stevan Vuković. Kakva raskoš dara mladog glumca. Raskoš kao svedenost. Kao olimpski Narcis. Scena između Leonea i Zilberbranta jedna je od najboljih etida koje sam vidio u pozorištu. Stevan Vuković biće za petnaest godina Leone Glembaj u Hrvatskom narodnom kazalištu.

Kakve su to partiture Miša Obradovića, od tihosti do furioznosti, od vapaja do urlika, od ljubavi do mržnje. Najkrhkiji ljudi su najhrabriji. Pamti i plamti: pljuni i pljusni, ali se ne ponizuj. S pogledom oči gvozdenijeh kaže to Mišo Obradović u lice publici. To je moralni stav ove predstave. A ja bih rekao da podstakne na pobunu protiv ove nacionalističke, četničke, crkvene vlasti u Podgorici. Neće ta bagra, taj ološ uspjeti, to znam sigurno.

Aktuelnost drame Gospoda Glembajevi u svakoj je replici, dijalogu, monologu, didaskaliji. Krležina dijagnoza savremene Evrope precizna je kao pješčanik: “Evropa je danas kuća samotna u kojoj zločin spi.” Tu dijagnozu na žestok način definiše Leone u izvedbi Miša Obradovića.

U ulozi starog Glembaja Svetozar Cvetković. Koliko valera, sinkopa Svetozara Cvetkovića kao Glembaja. Surovost, brutalnost, moć, mržnja, ljubav, alavost, lukavost. Sve te igre Cvetković je odigrao bez reza, sa dobrim osjećanjem prostora, sa velikim sluhom za partnera. U drugom činu Leone i Glembaj zarili su se jedan u drugog ko kobac u kopca. Taj surovi obračun završio je Glembajevom smrću. U samrtnom hropcu uz pojavu barunice Kasteli, stari Glembaj završio je u naručju sina. To je omaž Mikelanđelu i njegovoj skulpturi “Pijeta”. Scenu “Pijeta” smislio je Danilo Marunović.

Krleža je mislio na Marlen Ditrih kad je pisao o barunici Kasteli. Treba odbraniti barunicu Kasteli na sceni. Leone i Barunica Kasteli sreli su se nakon sedamnaest godina. “Ja nisam provela svoje djetinjstvo kao vi igrajući se Tisuću jedne noći na kirmanskom perzijskom sagu! Sa dvanaest godina ja sam ostala na ulici, Leone. Moj glembajski brak bio je financijalna transakcija, ja to priznajem. Ja sam tu svoju glembajevsku transakciju vrlo skupo platila! Krvavo!”

Sve lirske, sve tragične, sve melanholične ljubavne, nesenzualne tonove odigrala je Kristina Obradović. Uspjela je da dočara nevinost bez zaštite. Odigrala je jednu jedinu ljubav svog života, ljubav prema studentu sa Kembridža, sa svim valerima melodrame u receptu velikog majstora Vernera Fazbindera. Posljednji susret Leonea i barunice Kasteli, u strasnom zagrljaju na pljusku u rano jutro, vrijedi cijeli jedan život. Uz veličanstvenu muziku Džonija Grinvuda.

Nema malih epizodnih uloga, pogotovo kod Miroslava Krleže. Una Lučić kao sestra Anđelika. Kako Lučić igra taj tihi eros, prijaju joj ludorije brata njenog mrtvog supruga. Uživa u sceni kao njegov slikarski model. Eros u trećem činu dovešće je do trona novoustoličenog vladara Glembaja. Scena koja otvara prvi čin, na proscenijumu sestre Anđelike i Leonea dok razgovaraju o suštinskim načelima života, razumu i osjećajnosti, jest antologijska. Vidim mladu Unu kao Euripidovu Elektru.

Sa koliko temperamenta, preciznosti i neodoljivog scenskog šarma Lazar Dragojević igra Pubu, juridističkog zastupnika obitelji Glembaj. Puba u protivizjavi pokazuje naličje pokvarenosti, licemjerstva, falsifikat istine našeg današnjeg crnogorskog društva. Vidim ga za neku godinu u ulozi Šekspirovog Puka.

Danilo Čelebić kao Fabrici. Na scenu ulazi s toliko ceremonijalnog iskustva i osvaja je. Zablistaju i scena i gledalište. Sa koliko ubjedljivosti govori o tradiciji, o poslovnom uspjehu Glembajevih. Sa koliko se vatre u očima suprotstavi Leoneu kad on povrijedi njegovu porodičnu čast. I kakav stav, kakva relativizacija smrti iznad počivšeg Glembaja u trećem činu.

Emir Ćatović, glumac tihe harizme u ulozi doktora Altmana. Konsiljere Ignjata Glembaja, trezven u socijalnom, filozofskom i umjetničkom pogledu na smrt. Jedini ravnopravan sagovornik Leoneu Glembaju, Ćatović je odigrao čitav spektar definicija (ogledala) smrti, od sjetnog, medicinski surovog, do duhovitog. I to sve sa neosjetnim prelazima i preciznom scenskom ubjedljivošću. Emir Ćatović kao glumac ili budućnost melanholije. Vidim ga kao Sofoklovog Cara Edipa na sceni CNP. Želim mu sreću na pozorišnoj, filmskoj areni Britanije.

Kristina Mrkić kao Anita otvara i zatvara ovu Krležinu dramu gotovo bez riječi, spektakulrno.

Predrag Pavićević kao Franc svojim hodom i košarkaškom visinom dominira scenom. Očekujem horog u poslednjoj sekundi predstave.

Veliki doprinos ovoj predstavi dala je lektorka Dubravka Vukotić, izvrsna glumica.

Gorica Šuškavčević nije samo suflerka. Ona ima najbolji sluh za ritam predstave. Ali ništa bez sveprisutnog rekvizitera Vlada Martinovića. I Nela Otašević, koja drži ekipu na okupu i u vojničkoj disciplini.

Krleža je od rođenja znak uzvika. To je njegov omiljeni znak interpunkcije. Znak pobune. Pa pobunimo se. Izađimo na trg, spremni da gledamo smrti u oči. Svaki dan u Crnoj Gori mora biti 13. jul. Izađimo na trg, 28. juna, u Beogradu, i dočekajmo studentske brigade. Sloboda se svaki dan osvaja.

POST SCRIPTUM

Puba je postao pravni zastupnik dvije holivudske kompanije “Warner Brothers” i “Columbia”.

Ilustrissimus Fabrici skončao je u zagrljaju jedne starlete u Nici, hotel “Ekscelzior”, apartman br 13.

Zilberbrant je postao kardinal i bliski saradnik pape Pija XII, pomagao je fašističkim glavešnama i ustaškim zločincima da se sa bogatstvom domognu Buenos Airesa.

Doktor Altman dugo je bio šef na odjeljenju psihijatrije u bolnici Kraljica Viktorija u Johanesburgu.

Leone je, nakon ubistva barunice Kasteli, proveo nekoliko godina u duševnoj bolnici na Stenjevcu. Po izlasku iz bolnice oženio se sestrom Anđelikom.

I pozdrav velikom Fricu od Jugoslavije.

Predstava će biti odigrana u Narodnom pozorištu u Beogradu, 27. juna u 19.30h, u okviru Belefa.