Ako postoji ikakva mogućnost da stvari krenu loše – i krenuće loše. Tako bi se mogao parafrazirati najslavniji Marfijev zakon. Žanrovski gledajući, Marfijevi zakoni su aforizmi, a ta je forma zgodna za čitanje na putovanju. Pročitaš jedan, dva, tri, dok se zbog nekog ne zamisliš. Gledaš kroz prozor, razmišljaš malo, pa nazad na čitanje. Na putu za Segedin, međutim, nisam čitao Marfijeve zakone, nego Larošfukoove maksime. Ako ne ideš kolima, nego autobusom ili vozom, do Segedina možeš ili preko Budimpešte ili preko Subotice. Ja sam krenuo busom do Subotice računajući kako ću otamo lako naći način da prevalim još tih dodatnih četrdesetak kilometara. Došavši u Suboticu shvatam da sam zakasnio na prvi svakodnevni autobus za Segedin, a da ću, ako krenem drugim, zakasniti na promociju časopisa „Symposion“ na kojoj trebam govoriti i zbog koje sam zapravo i pošao na put. U konsultacijama sa domorodcima iznalazim rješenje: taksijem do granice, pješice preko granice, pa lokalnim mađarskim autobusom za Szeged.
SPREMNA ČEKA MURIJA: Koliko do granice, pitam taksistu. Horgoš ili Kelebija, pita on mene. Horgoš, kažem. To ti je trideset kilometara, veli on, kod nas je kilometar šezdeset dinara, po taksimetru bi kucalo hiljadu osamsto, al ja te vozim za hiljadu i po. Dogovoreno. U dvadeset i kusur minuta vožnje majstor mi priča svoju životnu priču dostojnu dokumentarnog filma, od komplikovanog identiteta, preko špartanja Evropom sa vlastitim džez-bendom, braka, djece i unuka do ovog pretpenzionerskog taksiranja, tek da se makar malo bude u plusu i da vrijeme ne teče uzalud. S rancem na ramenu pretičem vozila u koloni sa srpske strane. Graničarka kratko zagleda pasoš i odmahuje rukom. Usred podnevnog zvizdana gazim ničijom zemljom. Mađarsku graničarku moj pasoš malo više interesuje. Lista ga, malo naprijed, malo nazad, pa naposljetku udara pečat. Ovo je bilo jednostavno, pomišljam, no već u idućoj sekundi trojica mađarskih policajaca mašu da im priđem. Još otkad sam ušao u taksi u Subotici, u glavi mi se vrti varijacija na stih Neleta Karajlića: Pješice kroz granicu na Horgošu. Dok prilazim ovoj trojici, odjednom mi se ukaže kojim se stihom zapravo nastavlja originalna pjesma: Spremna čeka carina, nema šverca, mita, malverzacija. Jedan od ove trojice natuca srpski. Dobar dan, dobar dan, kud ste pošli, u Segedin, zašto, idem na promociju jednog časopisa. Uvode me u onaj metalni kontejner i traže da izvadim sve iz džepova i da otkopčam ranac. Rovare po odjeći, prelistavaju Larošfukoove Maksime, vade cigarete iz kutije i provjeravaju je li u papirnim valjčićima duhan, mirišu otvoren paket žvaka, prebiru po novčaniku. Pronalaze i press karticu „Vremena“, to mi, izgleda, pojačava vjerodostojnost. Tip što s bosanskim pasošem pješice prelazi srpsko-mađarsku granicu s tvrdnjom da ide promovisati neki časopis ipak je neki novinar, što će reći da možda i ne laže. Puštaju me da se spakujem i da idem svojim putem.
LEPŠI I STARIJI SEGEDIN: Poslije samog graničnog prelaza, sada već na „pravoj“ mađarskoj teritoriji, prva tri objekta su mjenjačnica, WC i autobuska stanica. Mjenjačnica i WC u metalnim kontejnerima, autobuska stanica u formi karakterističnog proširenja ceste i pripadajućeg saobraćajnog znaka. Nema klupe, nema nadstrešnice, a nebo se sivkasto mreška, mogla bi i kiša da zapada. Do autobusa za Segedin ima još sat vremena. Kolone automobila s mađarske strane duže od onih sa srpske. Na autima otvoreni vrata i prozori, ljudi se bore sa sparinom. Kolona sporo mili. Iz auta svako malo izlaze žene zabrađene šarenim maramama sa sitnom djecom. Izgleda da turske gastarbajterske familije idu na odmor u zavičaj. Sjedam na zidić, palim cigaretu, malo čitam, malo gledam preda se. U podsvijesti kljuca pitanje: Kako čovjek treba da se ponaša kad je sumnjiv policiji? Larošfuko, i nepitan, odgovara: Ništa čoveka ne sprečava toliko da bude prirodan koliko želja da to bude. Nekoliko minuta prije predviđenog termina autobus dolazi na stanicu. Ja sam jedini putnik. Ipak, kako se bližimo Segedinu, na usputnim je stanicama sve više ljudi. Za manje od pola sata, na glavni kolodvor stiže prepun bus. Prvi dojam: širina. Prisjećam se priče o velikom povodnju iz 1879. godine što je bio zbrisao skoro čitav grad. Onda je u Segedin došao kralj i car Franjo Josif, kao što je i Buš došao u Nju Orleans nakon uragana Katrina. Obećanje starog Habzburga, međutim, nije bilo bušizam; više je (unaprijed) podsjećalo na izjavu što će je za stotinu i dvanaest godina izreći budući gradonačelnik grada na krajnjem jugoistoku zemlje koju je Austro-Ugarska okupirala godinu dana prije segedinskog povodnja. Mislim, naravno, na notornu izjavu Božidara Vučurevića o ljepšem i starijem Dubrovniku. Franjo Josip je pak nakon pominjane poplave obećao ljepši Segedin (starost nije pominjao), a istoričari tvrde da je ispunio obećanje. I da, lijep je Segedin, nalik na baroknu tortu usred depresivnog krajolika. Đula Juhas, najslavniji pjesnik rođen u Segedinu, slikao je, riječima svog subotičkog komšije Danila Kiša, „s nekom gorkom ljubavi mađarski pejzaž, u pleneru, no tamnim tonovima, i pevao osamu i promašenost ljudskog života“. Tamni oblaci nadnose se nad bujne segedinske parkove, široke bulevare i raskošne trgove prizivajući Juhasove stihove. Žurim u galeriju na promociju. Nakon što je poslije sat ili dva završio službeni dio programa, nebo je vedro. Sa lokalnom artističkom ekipom pijem pivo u obližnjem parku, kraj spomenika što podsjeća na prepoznatljive monumente u velikim podunavskim metropolama. Citiram Larošfukoa: Jedino su dobre kopije one koje pokazuju smešnu stranu rđavih originala. A dobar aforizam je onaj koji u društvu, ad hoc, iz prevoda, ne iz originala, možeš da prevedeš na engleski, a da opet bude efektan i duhovit.
SREDA, ČETVRTAK, PETAK: Noć polako pada, a grad je sve življi. Puno je mladih ljudi; Segedin je univerzitetski grad, a studenti izgleda ni ljeti ne bježe kući. Zato uz Univerzitet i jest najživlje. U toku je i neki teatarski festival, pa dio živosti vjerovatno i otud dolazi. U muzici mađarskog jezika ne zvoni niti jedan poznat mi akord. Slabo divanim mađarski. Jedna kafana, međutim, ima bizarno radno vrijeme, različito bukvalno od dana do dana, pa gledajući imena dana u sedmici shvatam da je szerda – srijeda, da je csutortok – četvrtak, da je pentek – petak, da je szombat – subota. Ponedeljku, utorku i nedjelji, početku i kraju sedmice, Mađari su možda i sami znali dati imena, ali su ostale dane krstili po našim imenima. Mađari od nas uzeli dane, a mi od njih povrće, karfiol i papriku. To su te komšijske pozajmice, s figom u džepu, kao u famoznoj Frojdovoj priči o posuđenom čajniku. Tema Sympozionovog izdanja koje smo promovisali jest „srednje-istočno-evropske fraze“. Ima zbilja nekih analogija i podudarnosti u tim srednje-istočno-evropskim iskustvima, u toj, što bi Ištvan Bibo kazao, bijedi malih istočnoevropskih država. Uvijek se tu iz zvanične perspektive nacionalnih kultura neki gradovi gube i dobijaju, kao da su gradovi žetoni. Gubitak Subotice i Temišvara iz mađarske perspektive, umanjio je i važnost Segedina. Larošfuko tvrdi: Najgora je smešna strana starih osoba koje su bile ljupke, što ne mogu da zaborave da to nisu više. Ono što važi za ljude, ne važi uvijek za gradove. Za gradove što više nisu ono što su bili, važno je da pamte svoje zlatno doba. Ipak, dobro je za Segedin da uspomene što ga vežu za prošlost ne čine to na štetu sadašnjosti. A sadašnjost segedinska je blizina granice. Zbog te se granice u Segedinu daju osjetiti i djelići jugoslovenskog iskustva. Kao kad veselo društvance sjedi na klupi, pije se pivo, pa neko upita koliko je sati. Približno je ponoć, ali neko će reći da je tri minute do dvanaest, a neko opet da je dvanaest i dva. Ljudi sjede zajedno, a jednom je danas, dok je drugom sutra. Danas i sutra su ponekad blizu kao Segedin i Subotica, a ponekad su i daleko kao Subotica i Segedin. Nekoć je Balašević pjevao o panonskom mornaru varirajući na svoj način onu kolokvijalnu frazu o krokodilskim suzama zbog Mađarske koja nema more. Tražeći prošlog četvrtka u Segedinu na mobilnom telefonu neku lokalnu radio-stanicu, na tren sam čuo Rundekov glas kako izgovora Moj je grad večeras dobio luku. Nekoliko sati ranije, na jednom džambo plakatu vidio sam vizuru Dubrovnika s morske strane. Ima nečeg mediteranskog u segedinskoj atmosferi, makar je taj grad, barem u posljednjih nekoliko godina, uz granicu sa zemljom što također nema more. Granice nisu samo u prostoru, nego i u vremenu. Još smo blizu granice.
