Novi solo album Davida Byrnea, nekadašnjeg frontmena legendarnih “Talking Heads”, predstavlja mini studiju sudbine njegovog stalnog heroja – “gospodina običnog” – u XXI veku
“The truth, my dear”, said Norma Shearer
“Is the last thing a man ever wants to hear.”
(David Byrne, “The Truth”)
...…
Verovatno se ni David Byrne (1952) nije nadao da će njegov prethodni solo album American Utopia (Nonesuch, 2018), podići vidljivost njegove muzičke karijere do tog nivoa da se popeo čak na treće mesto američke liste najprodavanijih albuma po Billboardu – postajući tako najuspešniji muzički proizvod ovog avangardnog velikana, člana Rokenrol kuće slavnih, nekadašnjeg frontmena njujorških new wave klasika “Talking Heads” (takođe nikada nisu dospeli ovako visoko!). Pretvoren u popularni brodvejski mjuzikl (2019–2022) – kasnije Spike Lee snima film – praćen izdanjem uživo, ovaj album deo je višegodišnjeg multimedijalnog projekta “Reasons to Be Cheerful” (ime po poznatom hitu Iana Duryja), čija ideja je da inspiriše pozitivan odnos prema sebi i okolini u vremenima koja nisu nimalo vesela, čega smo svedoci i sami.
Od svih njegovih samostalnih izdanja, American Utopia po svojim je temama, narativnoj strukturi i posebno zgusnutosti muzičkih slojeva, ponajviše zaličila na remek-dela “Talking Headsa”, verovatno zbog obnovljenog koautorstva sa koncept-majstorom Brianom Enom. Vizija koja je objedinjavala pesme delovala je kao produžetak neke od njihovih najboljih ploča na kojima je slavni dvojac kreativno trijumfovao – ne više onako urgentna vizija kao na Fear of Music (1979) ili Remain in Light (1980) – ali dovoljno moćna da nas ponovo natera na razmišljanje. Bio je to povratak vredan pažnje i u pravom civilizacijskom trenutku.
Odmah potom istorija nas je častila nezapamćenom pandemijom, klimatskim pogoršanjem, početkom novog velikog evropskog rata i globalnom ekonomskom krizom o kojoj niko ne govori, uz nemilosrdnu trku za svetskim resursima, sličnu onoj što je prethodila Prvom svetskom ratu. Razloga da budemo radosni dok traje ova puzajuća destrukcija koja se odvija svuda oko nas – sve je manje, pa je samoproklamovana pozitivistička misija Davida Byrnea time postala nekako još dragocenija, u šta se možemo rečito uveriti na njegovom upravo objavljenom albumu Who Is the Sky? (Matador). Ovog puta ga susrećemo u intimnom krugu sastavljenom od pouzdanih saradnika u vidu njujorškog kolektiva “Ghost Train Orchestra”, gostujuće prijateljice Hayley Williams (“Paramore”), te sjajnog bubnjara Toma Skinnera iz art grupe “The Smile”, dok produkciju pomalo iznenađujuće potpisuje brilijantni Kid Harpoon, jedan od najtraženijih pop producenata današnjice (Harry Styles, Miley Cyrus, “Florence and the Machine”).
Kao nastavak iste “Reasons to Be Cheerful” inspiracije, David Byrne se i ovde bavi dobrim osećanjima, te album otvara singl “Everybody Laughs”, praćen video spotom u kome uz vrtoglavu, a ipak jednostavnu koreografiju promiče sijaset likova koji dele sreću i osmehe. Kad se na ovo nadoveže optimistička “When We Are Singing” – počinjemo da shvatamo kako je Byrne odabrao ovaj neposredni put do svačijeg srca sasvim namerno, da bi kontrirao otrovnom medijskom pejzažu u kome živimo. Jer slike nasmejanih ljudskih lica teško da ćete videti igde na svojim ekranima ovih dana.
Stalni alter-ego Davids Byrnea, “gospodin obični”, ovde igra glavnu ulogu, čak i više nego na American Utopia. Zatičemo ga kako posmatra svet stalno iznenađen najobičnijim stvarima, ali uvek spreman da ih prihvati takve kakve su mu ponuđene, bez trunke sumnje. Pritom nam se ukazuje kao čovek trajno izgubljen u zamešateljstvima koje nam nudi svakodnevica – trpi stalne kritike zbog svoje neadekvatnosti (“Don’t Be Like That”), bez pomoći prijateljice nije u stanju da shvati film koji gleda (“She Explains Things to Me”), ili da pojmi šta je to avangarda i kako se ponašati u njenom mističnom prisustvu (“The Avant Garde”) – te sam određuje svoje mesto u društvu vičući u istoimenoj pesmi: “I’m an Outsider”! Dok se tako čudi ovoj stvarnosti, i njemu se dešavaju čudne stvari, te na žurci u predgrađu sreće Budu koji jede kanapee (“I Met the Buddha at a Downtown Party”), doživljava da ga partnerka nagovori da upotrebi hidratantnu kremu za podmlađivanje, pa se on sutradan probudi kao odrasla osoba u telu trogodišnjaka (“Moisturizing Thing”), ili da mu jedini prijatelj na svetu postane njegov stan (“My Apartment Is My Friend”).
Apsurdnost onoga što vidimo kao regularan život stalna je tema Davida Byrnea, koji se na ploči Who Is the Sky? vratio idejama sa prvih albuma “Talking Headsa” – 77 (1977) i More Songs About Buildings and Food (1978) – na kojima je satirično obradio američki malograđanski pogled na svet. Kako satiričnosti više nema mesta u surovom obrtu istorije kome smo izloženi, i Byrne se više nego ikad od svojih ranih dana poistovetio sa svojim “gospodinom običnim”, saučestvujući u njegovom/našem stanju totalne izgubljenosti.
Zato David danas deluje tako uverljivo kad srčano proklamuje da se uvek može naći izlaz i pozitivan ishod – jer šta nama malima drugo i preostaje u ovim okolnostima? Nimalo se ne iznenađujemo što odgovor nalazi u najnežnijim emocijama: tako u “A Door Called No” naleće na vrata koja uvek kažu “ne”, da bi uz poljubac jedne devojke našao vrata koja uvek kažu “da”… dok se u “What Is the Reason for It?” (featuring Hayley Williams) čudi fenomenu ljubavi i čemu on služi, prihvatajući je kao neumitnu silu. Ljubav je istina jača i od same istine.
Ploču, uostalom, završava numera “The Truth”, u kojoj se doslovce kaže da je istina poslednja stvar koju čovek ikad želi da čuje. I sa ovom fatalno tačnom konstatacijom, ploča Who Is the Sky? završava se kao mali gorko-smešni nauk o pravoj prirodi čovekovoj.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Novina etičke koncepcije Tome Akvinskog sadržana je i u činjenici kako u njoj ima mjesta i za “nekršćansku”, laičku etiku koja čovjeka (pri)vodi dobru, ali sama po sebi nije dovoljna za ostvarenja vječnog spasenja. Za to je potrebna Božja milost, kojom se usavršavaju “teologijske” vrline: vjera kao natprirodni dar, nada koja nas nosi optimizmom i energijom i ljubav, najveći i najljepši dar kojim je Bog podario čovjeka
Danas se u novinarstvu retko sreće ličnost takve svestranosti i dubine znanja kakvo je posedovao Teofil Pančić. Nosio je u sebi renesansnu radoznalost i životnu radost. “Bez kulture nema slobode”, napisao je u jednom članku, pa nastavio: “Sloboda ne proizlazi iz puke borbe za opstanak, već iz sposobnosti da reflektujemo sami sebe, da se raspravljamo, smejemo, sanjamo”
Istina je da meni niko nikada neće valjati. Kada se bude desila promena, ja ću opet krenuti u akciju. Nisam siguran ni za one prethodne pobede da li su se ikada potpuno ostvarile. Zato je “Pobednik” na Kalemegdanu tu da nas stalno opominje da je pobeda utopija, ali utopija kojoj stalno treba težiti
Svetislav Bule Goncić, koji podržava SNS i Vučića, solidarisao se sa zaposlenima Narodnog pozorišta koji traže smenu Dragoslava Bokana, uprave, i ministra kulture Nikole Selakovića
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!