img
Loader
Beograd, 29°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Knjige – Argentinski roman

Kako postati čovek

02. april 2014, 14:16 Teofil Pančić
foto: glasistre.hr
Copied

Ovo je uzbudljiva knjiga o ljudskom i moralnom sazrevanju i odvažnom odbacivanju mržnje i predrasuda za koje ste bili nasleđem "predestinirani"

Počeću ovaj tekst nečim što naizgled – i samo naizgled – nema veze s knjigom Drage Pilsela, ali o čemu sam mnogo razmišljao baš tokom i nakon čitanja njegovog „romana“, a što nije i ne može biti slučajnost. Šta je to u čemu smo mentalno odrastali mi, otroci socializma? Kakav je to bio vrednosni model? Na jednoj strani autoritarno društvo, nedemokratski politički model s i te kako prisutnim elementima diktature, u ekonomskom bizaran pokušaj kombinacije socijalizma i tržišta, koji je koliko-toliko funkcionisao dok je gledao da uzme najbolje od obeju, ali se sve više izvrgavao u kompilaciju njihovih najgorih osobina. Otuda je neka vrsta antikomunizma za nas morala biti sasvim prirodna stvar, a opet, nismo li u nekom globalno-civilizacijskom smislu svi iole „normalni“ bili negde „levo“, makar i vrlo široko shvaćeno? Pa, mislim, teško da si mogao da budeš za Pinočea, Franka ili Homeinija, ne? A tek kod kuće, šta ti je bila alternativa? Draža, Ljotić, Ante Pavelić?!?! Hvala lepo…

…I DELO: Drago Pilsel

To jest, hajde da to kažemo ovako: biti „levo“ značilo je – i danas znači – najpre, najviše i najnužnije: biti protiv svakog i svačijeg nacionalizma, šovinizma i klerikalizma, a protiv „svog“ naročito, ne zato što „tvoji“ moraju nužno biti najkrivlji, nego jer je tako jedino pošteno. Sve ostalo što čini repertoar levice može, ali samo ovo mora! U našim, balkanskim okolnostima to je ono što najpretežnije čini emancipatorski potencijal levice, to transcendiranje plemenskog, to dokidanje začaranog kruga „oranja i klanja“; okej, možda je u Čikagu ili tako negde bilo najvažnije buniti se protiv mrskih buržuja i „eksploatacije čoveka po čoveku“ u čeličanama ili na pokretnoj traci, ali ovde je to sekundarna stvar: levica je opstajala ili padala pre svega na pitanju nacionalizma (recimo, na tome je u Srbiji 1987-88 ne pala nego tresnula, i do danas se nije ljudski pridigla). A čim bi ga prigrlila (pod nekim od milion bednih izgovora), ni fašizam ne bi bio daleko.

Otuda valjda moje iskreno i duboko nerazumevanje sa današnjim pretežno mlađanim neolevičarskim pomodarima (koji se inače množe i šire kapljičnim putem): sve mi to liči na one veselnike što se negde u prašumi bore protiv pošasti „potrošačkog društva“, to jest, na štreberčiće koji su toliko mehanički preučili da uopšte nisu razvili sposobnost razlučivanja bitnog od manje bitnog u vremenu i prostoru koji nastanjuju. Pozdravio ih Horkhajmer… Ne, ko nije u stanju da nesmiljeno i bez malograđanskog pardoniranja govori o nacionalizmu, taj neka ne govori ni o socijalizmu ni o kapitalizmu!

E sad, šta radi i otkud uopšte Pilsel Drago u svemu tome? On upravo nije dete socijalizma, nego čovek vaspitavan u posve drugačijoj vrednosnoj konstelaciji, kao sin nemačko-hrvatske porodice emigranata u Argentini, odgajan u duhu slavljenja Ante Pavelića i genocidne tvorevine NDH, mržnje prema Srbima, Jevrejima i nadetničkoj ideji Jugoslavije, razume se i prema „hrvatskom izdajniku i komunističkom psu“ Titu i vasceloj „Titovini“. Odrastajući u Argentini u peronističko i postperonističko vreme, mladi se Pilsel formirao u svetonazorno ponešto šizofreno biće, gde je njegova „argentinska“ polovina bila oštar kritičar društvenih nepravdi i borac za prava politički, socijalno, rasno ili kako god već potlačenih, dok je njegova „hrvatska“ polovina bila petrifikovana u naučenom fašističkom refleksu slepog obožavanja „oslobodilačkog“ ustaškog pokreta i „slavne“ NDH, i tako tipično emigrantske idealizacije daleke i nedostupne „domovine“. Odnosno, samo onoga u „domovini“ što takvom bolesnom klišeu odgovara.

Taj Drago Pilsel, kakav je bio u svojoj argentinskoj mladosti, odavno ne postoji. O njegovoj je čudesnoj transformaciji mnogo toga već mogao saznati svako ko je u poslednjih dvadesetak godina pratio dešavanja na političkoj, medijskoj i ljudskopravaškoj sceni u „regionu“. Došavši u Hrvatsku (tada još u SFRJ) u godinama pred rat i upoznajući se sa stvarnim životom, ljudima i prilikama na Balkanu, Pilsel je zaokružio svoje ljudsko sazrevanje i katarzu, koje je započeo još u Latinskoj Americi. Čak ni golema ratna duševna iskušenja, uključujući i neprispodobivu ljudsku traumu smrti rođenog brata od ruke ratnog neprijatelja, nisu pokolebali ovog hrišćanskog idealistu u najplemenitijem smislu te reči da odbaci nametnute okove mržnje i predrasuda. Zato još od ranih devedesetih Pilsela znamo kao novinara dosledno angažovanog na strani mira i razumevanja a protiv (prevashodno hrvatskih, naročito političkih i klerikalnih) propovednika nacionalnih omraza i pokrovitelja zločina, kao aktivistu Hrvatskog helsinškog odbora koji odmah nakon Oluje obilazi srpska sela, pomaže svugde gde može, i bez oklevanja svedoči o zločinima nad srpskim civilima; i tako do dan-danas: cela je zrela bi(bli)ografija Drage Pilsela, čoveka predestiniranog da bude „ustaša“, jedan dirljiv i autentično zadivljujući napor čoveka ka samoostvarenju; ka samoočovečenju, ako hoćete. Istupivši iz morbidnog, zlo slavećeg, zlo održavajućeg i zlo proizvodećeg kruga plemenskih mržnji i idiotskih predrasuda koje su mu bile „rođenjem namenjene“ da se u njihovoj mlakoj prljavštini valjuška kroz ceo beslovesni život fašističkog idiota, Pilsel zapravo otelotvoruje ono što je svaki istinski emancipatorski napor: on samog sebe izvlači za perčin i iz blata bezvremenog vegetiranja u moralnoj i duhovnoj bedi i nitkovluku izvikanog „domoljublja“ stupa na drum Istorije. E, to je humanizam i to je, ako hoćete levica; ostalo je jalovo, dosadno i nadasve komforno graktanje.

„Argentinski roman“ (Profil, Zagreb 2013), dakako, nije u žanrovskom smislu roman, i ta mu je odrednica zapravo sasvim suvišna. Radi se o autobiografiji, ne sasvim linearnoj, ponegde tekstualno kvrgavoj, fragmentarnoj, repetitivnoj, a opet sasvim jedinstvenoj i neodoljivoj. To je neodoljivost ljudske autentičnosti bez ostatka, to je uzbudljivost emocije, empatije, volje i sposobnosti za samopreispitivanje, za prevazilaženje „tamnica koje smo izabrali da u njima živimo“, kako naše kukavičke mentalne šablone naziva Doris Lesing.

Ona „kvrgavost“ znači da Pilsel nije niti će postati profesionalni beletrist; možda je knjiga mogla izvesnim rewritingom da u tom smislu ispadne „bolje“, ali je zapravo dobro da se na to nije išlo. Što opet nikako ne znači da u njoj nećete naći mnoštvo upečatljivih momenata, osobito u Pilselovom opisivanju sopstvene porodice, sa svim ambivalentnim osećanjima koja to nosi. U svakom slučaju, nije Argentinski roman nastao da bi osvojio neku literarnu nagradu svojim umiranjem u lepoti, nego iz duboke ljudske potrebe za ispovedanjem jedne posve atipične ljudske priče, jedne biografije kakva je osobita iz mnogih razloga, ne naposletku i zarad onoga što je Boris Dežulović pišući o ovoj knjizi nazvao „dolaženjem iz drugog pravca“: za razliku od tolike „dece socijalizma“ koja su rasterećeno prigrlila plemenski sumrak i u njemu se kanda sjajno osećaju, Pilsel je došao među nas upravo iz tog i takvog mraka, razgolitio se pred svima odbacujući ga do kraja i uverljivo demonstrirajući da u njemu, tom mraku, nema baš ničega za čime bi vredelo žaliti. Čestito i hrabro, na svaki način ljudski pošteno.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

59. Bitef

02.avgust 2026. Sonja Ćirić

Vreme saznaje: Bitef je ostao i bez pete predstave, šta će biti s njim

I predstava "Ubij me" argentinske redfiteljke Marine Otero odlučila je da ne dođe u septembru na Bitef. Da li će Bitef moći da se održi sa samo dve preostale predstave

Festivali u avgustu

02.avgust 2026. S. Ć.

Šta se događa sa Beer festom i Zaječarskom gitarijadom

Još uvek nema najava kompletnog programa i ostalih neophodnih detalja o Beer festu i Zaječarskoj gitarijadi – na primer, da li će ih biti i u kom obliku

Festivali u avgustu

01.avgust 2026. S. Ć.

Guča i Nišvil: Zajednički su im truba i rakija

Posle Dragačevskog sabora trubača u Guči, u avgustu će slediti Nišvil džez festival. Tokom prvog će se piti rakija, a u Nišu će muzičare iz Nju Orleansa učiti kako da je peku

In memoriam: Vlatko Gilić (1935-2026)

01.avgust 2026. Đorđe Bajić

Reditelj dva igrana filma, oba su prikazana u Kanu

Vlatko Gilić je snimio dva dugometražna igrana filma i oba su prikazana u Kanu. Posle sukoba sa tadašnjim sistemom, povukao se iz javnosti

Arheologija

01.avgust 2026. Sonja Ćirić

Šta će Beograd uraditi sa arheološkim ostacima ispod Staklenca

Očekuje se da će rušenje Staklenca na Trgu republike otkriti vredne dokaze o prošlosti Beograda. Solun i Turska su arheološka otkrića uklopili u savremenu gradnju. Šta li će Beograd odlučiti?

Komentar
Kričak, Milić

Pregled nedelje

Veselin Milić uzvraća udarac

Hoće li će Veslin Milić biti proglašen u tabloidima za „blokadera“? Da li je njegova krivična prijava protiv Marka Krička poruka za Aleksandra Vučića? I, ako jeste, mogu li se očekivati nove kamare prljavog veša iz MUP-a?

Filip Švarm
Vučić

komentar

Zašto Vučić uporno ponavlja da će „priznati poraz“?

Predsednik Aleksandar Vučić opet kaže da će priznati poraz i čestitati jer će „blokaderi“ pobediti. On bi time da istera zeca iz šume, ali niko sa druge strane nije dužan da obeća Vučiću sličnu čestitku

Nemanja Rujević
Ana Brnabić, Aleksandar Vučić i Ivica Dačić sa policajcima

Pregled nedelje

Režim protiv naroda i države

Zašto Šapić legalizira batinaše u Beogradu? Zbog čega je šešeljizam ideologija vlasti? I šta Vučić poručuje narodu

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1856-1857
Poslednje izdanje

Sve naprednjačke kampanje: Pevaj i kad ti se plače

Raja pod šatru, a oni u Dubai Pretplati se
Istraživanje NSPM: Srbija – jul 2026.

Umereni optimizam u priči bez unapred poznatog kraja

Intervju: Željko Hubač – pisac, dramaturg i scenarista

Grogirani Vučić

Sećanja i budućnost

Dogodine, ili one tamo, ponovo u svom Novom Sadu

Intervju: Kruno Lokotar, urednik

U vrtu knjiga

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1856-1857 29.07 2026.
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme 1850 17.06 2026.
Vreme 1849 10.06 2026.
Vreme 1848 03.06 2026.
Vreme 1847 27.05 2026.
Vreme 1846 20.05 2026.
Vreme 1845 13.05 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure