Dokumentarac koji se gleda

Film lako postane slučaj; a kad je već tako, najpoželjnije je da postane slučaj koji je u isti mah i pokazni primer, sve i kada je tu istovremeno reč i o časnom izuzetku. Sve to bi se mirne duše moglo pripisati dokumentarnom (zapravo, hibridnom dokudramskom) filmu Fiume o morte! autora Igora Bezinovića, koji je nedavno stigao i u bioskope u Srbiji, a koji je u matičnoj Hrvatskoj, čini se, nenadano postao nesporan kino hit, ostvarivši svakako izuzetnu gledanost za film dokumentarističkog profila, pa još i nedvosmislen arthaus rad: dobacio je čak do drugog mesta na listi najgledanijih dokumentarnih filmova od samostalnosti Hrvatske do danas. Ovaj film, koji za temu imu kraći istorijski period tokom koga je italijanski militarista, protofašista, avanturista, cenjeni pesnik, literata i avanturista Gabrijele D’Anuncio u danima državotvornih pometnji na tom tlu sa svojim sledbenicima okupirao Rijeku, rađen je u nesvakidašnjem maniru u kojem naturščici-dobrovoljci rekreiraju fotografije i prizore iz te znakovite stvarnosne i istorijske epizode, a gledaoci su u njemu prepoznali humor, duhovitost te dinamičnost izlaganja. Ovaj razgovor sa Igorom Bezinovićem vođen je “u pokretu”, tokom njegovih putovanja sa festivala na festival, što je prirodan sled stvari, budući da je ovaj njegov film život započeo trijumfom na Roterdamskom filmskom festivalu početkom ove godine.

“VREME”: Malo fali da vaš film postane najgledaniji dokumentarni film u Hrvatskoj. Istovremeno glavni lik, Gabrijele D’Anuncio, nije odveć poznat. Kako vam izgleda neravnoteža između bioskopskih rezultata i relativne anonimnosti glavnog lika?

IGOR BEZINOVIĆ: Već se iz samog filma vidi da D’Anuncio nije opće mesto, ili da, sada, evo, na neki način kroz ovaj film on postaje deo opće kulture. I mene isto zanima zašto je taj film gledan i popularan u usporedbi sa drugim dokumentarcima, ali teško da vam mogu reći neki recept, jer da postoji, bilo bi to super i svi bi ga primjenjivali, pa bismo znali kako idući put to ponoviti. Nažalost, ne ide to tako, i nekada se stvari dješavaju nepredviđeno, a ja ovaj film definitivno nisam radio sa idejom da će imati veliku gledanost. Mislio sam da radim film koji je arthaus, autorski dokumentarac, kao što su to bili i moji prethodni filmovi, a ispostavilo se da je to film koji ljudi u kinima stvarno vole gledati. Mislim da je sa filmske strane ono što se ljudima sviđa upravo humor, politička relevantnost danas, i, kao treća stvar, mislim da je danas ljudima potrebno gledati filmske priče o kolektivima. A onda kada se pročuo glas da je film dobar, pokazalo se da je taj word-of-mouth (od usta do usta) najbolji PR, jer ako nemaš word-of-mouth ni ne možeš napraviti dobru gledanost. Osim toga, mi smo, odnosno (produkcijska) kuća Restart, u Hrvatskoj dosta rano krenuli s promocijom, još mjesec dana pre Roterdama, što se pokazalo jako važnim. Distribucijski gledano, mora se spomenuti da je golema brojka gledatelja u Hrvatskoj zapravo doslovno u Rijeci, to jest pročulo se da, ako si iz Rijeke, taj film moraš pogledati.

Ne duguje li vaš film uspeh na roterdamskom filmskom festivalu upravo tome što, mimo svoje očigledne arthaus biti, pruža humor, duhovitost, poletnost, dinamično izlaganje… Arthaus obično nije tako razigran.

Moguće, moguće… Kritičari koji pomno prate aktualnu scenu mogu staviti film u taj kontekst, a ja mogu iskreno reći da sam se zadnjih godina posvijetio ovom filmu, da sam svoje gledalačko iskustvo prilično zapostavio. Također, iskreno mogu reći da ni ne znam koji su trendovi trenutno u kinematografiji, i pretpostavljam da je ispravno reći da nema puno arthaus komedija danas.

Od ideje do realizacije ovog filma prošlo je deset godina. Koliko je tu izmena bilo? Da li se namerno niste osvrnuli na D’Anuncijev umetnički život?

Da, taj princip se razvijao kroz jako dug period. Kada sam 2015. godine dobio financije za razvoj scenarija, napisao sam šturi prikaz u kom sam istakao da bih stvarno volio raditi film o svom rodnom gradu i D’Anuncijevoj okupaciji Rijeke. I generalno sam tu krenuo jako puno čitati, istraživati, upoznavati ljude, a dok sam radio na filmu, moji su se stavovi često mijenjali. Štaviše, oni su se redovito, i sadržajno i formalno, mijenjali tokom tih deset godina. Tako da je odluka da se D’Anuncijev umjetnički život stavi u drugi plan bila svjesna. A u Italji, kada se priča o D’Anunciju, uglavnom se priča o njemu kao umjetniku. I u osnovnim i srednjim školama mlade podučavaju o njemu kao književniku, ali meni se činilo da ima već dovoljno bazičnih biografskih informacija o njemu, te da želim više pričati o samom gradu Rijeci nego o D’Anunciju. D’Anuncija više koristim kao alat kako bih ispričao tu priču o paralelizmu prošlosti i sadašnjosti. Ako nekoga zanima D’Anuncijeva umjetnost, tu već ima jako puno izvora, a ovaj film će, eto, pomoći izdavačima koji su izdavali njegove biografije da sada imaju još veću čitanost.

S obzirom na ovo što ste rekli i s obzirom na to da splićete istorijsko i intimno, da li ste osećali izvestan otpor prema činjenicama?

Jako zanimljivo pitanje. Mislim da je pitanje odgovornosti pri radu na ovom filmu jako važna tema. Generalno me je kroz cijeli taj period, a posebno od momenta kad smo napravili javni poziv građanima Rijeke da sudjeluju u filmu, progonio osjećaj odgovornosti i prema svim sudionicima u filmu i prema povijesnoj faktografiji kao takvoj. I surađivao sam sa vrhunskim povjesničarima koji su stvarno dali nekakvu garanciju da je hronologija koju izlažemo povijesno verificirana, iako se, naravno, na osnovi istih podataka mogu ispričati ponajmanje dvije različite priče, a sve ovisi s kakvim vrijednostima pristupaš pričanju priče. I povijest je zapravo pričanje priče. Postojao je taj ogroman osjećaj odgovornosti spram tog pokušaja demitologizacije D’Anuncia, posebno imajući u vidu koliko se o njemu priča u Italiji, a ja sam želio da se ta priča ispriča iz perspektive današnjih građana Rijeke. Kada je reč o odgovornosti spram fotografije, tretman fotografije bio je takav da sam je želio postaviti u hronološki red, zato što su neke fotografije toliko ekstravagantne da, kad ih gledaš izvan konteksta, uopće ti nije jasno koje je njihovo značenje. Moja ideja bila je da svakoj fotografiji kreiram lokaciju i vrijeme kada je snimljena i da je rekonstruiram na autentičnoj lokaciji, a potom da ih posložim na način koji će biti jasan nekom prosečnom gledatelju kome ta povijest uopće nije poznata.

A da li se autorski pristup tu poklapa sa postmodernističkim doživljajem istorije kao skupa manje ili više nepouzdanih priča? Vaš film krase posrpdan i upadljivo komičan ton?

Ne bih rekao da sam po tom pitanju postmodernist, mislim da je storiteling jedna te ista stvar. Neke priče su prosto uvjerljivije od drugih priča. Tu je priča o D’Anunciju kao heroju, koju je on pričao sa svojim legionarima, a koji su posle pisali svjedočanstva iz Rijeke, tu su i romani o njemu i tom dobu. Trudio sam se da podaci ne budu neistiniti, iako u stručnoj literaturi i dalje ima neistinitih informacija koje su dovoljno puta ponovljene da bi bile prihvaćene kao istinite.

Bilo je glasova da bi nova i polemička istraživanja D’Anuncija mogla da probude i međunacionalne tenzije? Da li ga Italijani i Hrvati na tom području i dalje oprečno doživljavaju?

Italijanska zajednica nije homogena, drugačije ga doživljavaju različiti ljudi. Ovaj film je bitan jer je stvorio narativ o kome se napokon može pričati. Lokalna istorija je godinama gurana pod tepih, nije bila baš tabu, ali jeste kod ljudi izazivala nelagodu, a bilo je i dosta neznanja. Ta tema je decenijama bila marginalizovana, iako ima veliku važnost – posebno danas. 

A kako iz današnje perspektive razumeti D’Anuncija? Čini se čak da bi on po svojoj proaktivističkoj preduzetnosti mogao biti i poželjan junak ovog našeg plitko-hitrog doba, jer ima cilj, on dela, on se menja i okolnostima prilagođava u hodu…

Ideje akcije i djelovanja jesu ideje koje su fašisti preuzeli od D’Anuncija – i to nasilnog i brzog djelovanja. Demokratija sa sobom donosi određenu sporost, a D’Anuncio je želio sve odmah i sada – što sigurno podsjeća na neke današnje pojave.

Poslednjih se godina puno govori o fašizmu, zloupotrebljavaju se teme fašizma, olako se poseže za optužbama za fašizam…

Izbjegavam raspravu o tome da li je D’Anuncio fašista ili ne – najjednostavnije je reći da je bio protofašista. Osim toga, bio je militaristički nastrojeni nacionalista koji je pozivao na vojnu akciju, a to je samo po sebi već politički neprihvatljivo. Još je Džordž Orvel pre stotinjak godina napisao esej u kojem je problematizirao šta je to fašizam i tko su fašisti. Danas dolazimo do paradoksa da od fašista čujemo da su antifašisti novi fašisti. Jako je važno staviti fašizam u kontekst kapitalizma, eto, ta njegova financijska legija je važna. Četiri elementa čine fašizam: nacionalizam, militarizam, kapitalizam i poziv na akciju. Ta reč je veoma važna. 

Vaš film u određenoj meri asocira na Karanovićevu Društvenu igru, pre svega po tome što naturščici igraju uloge koje ih možda u nekoj meri i mame. Ima tu i nešto Žilnika. Koje su glavne stilske referentne tačke vašeg filma?

Svakako to što ste upravo pomenuli, a uz to i rani modernistički filmovi Nanija Moretija. Drago mi je što ćemo uskoro prikazati film u njegovom kinu u Rimu. Tu je naravno i Pazolini, koji je neizostavan kada govorimo o autorima koji su utjecali na moj rad. A što se tiče rada sa arhivama, tu je velika inspiracija Žan-Gabrijel Perio, francuski montažer, redatelj i prijatelj projekta. Uz mene je bio i kolega Serđo Oksman, on živi i radi u Madridu, a inače je poreklom Brazilac. Duga je to lista i na njoj su i klasici i savremeni autori.

Šta je sledeće u planu? U kom pravcu ćete ići? Gde vidite sebe dalje?

Nemam trenutno novi projekat, sem ideje i koncepte za kratke filmove. Deset godina sam radio na ovom filmu i sada uživam u putovanjima i upoznavanju novih ljudi. Ne želim se odmah zakucati u neki novi projekat. Ovaj krug je zatvoren i čekam da se otvori neki novi.