Devlésa, Ljiljana!

Prije koji mjesec, producent Dragi Šestić donio mi je dizajn omota za Frozen Roses, posljednji album Ljiljane Petrović – prvo što je upadalo u oči bilo je neuobičajeno mračno vizualno rješenje: monokromna fotografija pjevačice, u crnom, glave pokrivene crnim šalom i s buketom čudno neprijatnih bijelih ruža u ruci, sa sjevernjačkim nadgrobnim spomenikom i golim granama drveta u pozadini.

„Stvarno ste ga zacrnili ovaj put“, rekao sam mu, ne do kraja ozbiljno, „pazi da ne zovete vraga“: em ovakva „gotička“ kompozicija, em album zatvara obrada morbidnog standarda Gloomy Sunday, Sumorne nedelje u našem prijevodu – čuvene „uklete“ pjesme koja „nosi nesreću“.

Dragi je prihvatio šalu i nastavili smo u istom stilu, tražeći još detalja, ali, koliko god kao djeca svoje kulture svikli crnom humoru, svejedno prošlo nas je nešto ledeno iznutra. Možda smo i tada naslutili da je omot nesvjesno ali nemilosrdno precizno odabran, kao najava skorog oproštaja od velike pjevačice. Ubrzo potom, kad smo saznali za bolest koja ju je već bila načela, vraćali smo se često na ove koincidencije, s malo grižnje savjesti ali i uvjereni da netko poput nje – tko je izgurao i preturio preko glave stvari koje bi rijetki bili u stanju – možda nekako, na onaj njen magični i šarmantni romski način koji je isijavala iz svake pore, ipak mogao zeznuti i zaobići i ovu, najtežu.

Ljiljana je uostalom, bez sumnje, živjela nekoliko života, tako različitih da je izgledalo gotovo vjerojatno da će naći snage da započne još jedan, kao neku vrstu zasluženog dobitka u odnosu na one prethodne.

Prevarili smo se. Ljiljana je jučer umrla. U Diseldorfu, u Njemačkoj, gdje je živjela zadnjih dvadeset godina.

Kao i kad je otišao Šaban Bajramović, njen muški ekvivalent, tako i sa Ljiljanom odlazi čitav jedan svijet, o kojem se svašta može ispričati i reći, ali kakav zasigurno više nećemo vidjeti.

Taj svijet bio je carstvo ekstremnih suprotnosti i beskrajno fascinantnih, teških i duhovitih narativa podjednako, od samoga početka: ona koja je, kao dijete muzičara, oca Roma i majke Hrvatice, kao i toliki počela u kafani, u Bijeljini, s dvanaest godina života, kasnije je završila klavir u muzičkoj školi „Stanković“ i kao vjerojatno jedina romska pjevačica, na snimanjima čitala aranžmane s notnih partitura. Izdržavala je trodnevne svadbe ali bi, kako mi je sama rekla, spontano i naglo osjetila promjenu i zapjevala drugačije kad bi u kafanama Skadarlije za stolom prepoznala Danila Kiša ili Duška Radovića (koliko bi pjevačica – u bilo kojem žanru! – danas uopće znalo prepoznati ova imena?). Bila je jedan od simbola urbane romske muzike, a rijetko ju je privatno slušala, diveći se zapravo starim bosanskim pjevačima sevdaha te – budući je sama napisala svoje najpoznatije pjesme – autorskoj i stilskoj inovativnosti njenog druga Tome Zdravkovića. Prodavala je osamdesetih na stotine hiljada albuma, ali je devedesetih, za prvih godina emigracije, doslovno čistila toalete u Njemačkoj. Obožavala je Mahaliju Džekson i Sinatru, ali kad je i sama na kraju – kod kuće potpuno zaboravljena – napravila ozbiljnu karijeru na Zapadu, nije se dala ni sekunde intimidirati od poznatih pa je za našu kulturu i muziku zainteresiranog Dejvida Bouvija uporno i malo posprdno zvala „onaj Dejvid Bauer“, a na najvećem svjetskom džez festivalu u Hagu otjerala u materinu Karlosa Santanu jer joj je „smetao u garderobi“.

Ovakvih priča, rođenih iz suprotnosti, Ljilja je imala bezbroj i nikad se zalihe nisu potrošile.

Ali ne zaboravimo najvažnije: Ljiljana je najprije bila muzičar, pjevač kakav se rijetko pojavljuje, čiji ton nije ličio ni na kog drugog. Njen zapanjujuće dubok alt, glas koji je kroz godine, od nebrojenih cigareta i života kakav je vodila, postajao je sve niži, tako da je pred kraj sve lakše hvatala „muške“ tonalitete, za većinu žena fizički nemoguće.

Dotle da nam je u tom smislu već bilo postajalo dosadno ono uobičajeno i često objašnjavanje „strancima“: „ne, zaista, nije muškarac, to je ženski glas“. Također nedavno umrli doajen rock-kritike i najveći popularizator tzv. etno muzike, Charlie Gillet, često je puštao njenu muziku u svojim emisijama na BBC-ju, i nikada nije propuštao napomenuti da se radi o pjevačici i da je njeno ime Ljiljana Petrović-Buttler.

Na taj ionako bogati ton nadovezivalo se posebno fraziranje: decentno, odmjereno, sa zadrškom, upravo džezerski otmjeno, što je posebno vrijedno, pogotovo za nekoga tko se dobar dio profesionalnog života kretao u krugovima i žanru gdje su pretjeranost i svaka vrsta ekstremnosti na cijeni, od gesti, muzičkih i tekstualnih rješenja, do vokalnih manirizama. Sve je to Ljiljana izdržala i brusila svoj naročiti stil: „ja ne zavijam kao ostali“, kako je sama govorila.

Zato su joj, van ciganskih standarda, najbolje ležale balade, starogradski klasici i romanse. Pjevala je ona i Đelem đelem i Ašun daje mori naravno, u ravni s najboljima, ali posljednjih godina najmoćnije je djelovala u gradskim standardima i šlagerima kao Piši mi ili Kaži zašto me ostavi, i u blagim, sporim sevdalinkama, što su momci iz Mostar Sevdah Reuniona tako rijetko diskretno i s mjerom znali ispratiti, točno kako treba. Znala je biti tako impresivna na koncertima kad bi u nekom od tipičnih intervala, u legatu prelazila s višeg na niži ton, koji bi se poklopio s basovima u pratnji, pa je zvuk u kutijama, od niskih vibracija šuštao gotovo prijeteće i misteriozno.

Zapadna publika, u međuvremenu naviknuta na uniformnu praksu zabavljača s Balkana, na adrenalin, visoke tonalitete vrištećih truba i hipnozu ubrzanih ritmova – za to plaća i očekuje da joj se uvijek isto servira. Ta ista publika pak, kad bi dolazila na Ljiljine koncerte, po inerciji, po dozu egzotične zabave, vrlo brzo bi uviđala da tu nema cirkusa niti podilaženja za to spremnih kulturnih kolona. Bilo je zahvalno i bila je privilegija gledati kako se u samo nekoliko minuta po Ljiljinom sporom izlasku na scenu, kako i pristoji divi – pokrivenoj tankim velom koji bi, sjajno teatralno, skidala – ljudi nesvjesno uozbiljuju i, prije nego im samima postaje jasno što im se dešava, prate s koncentracijom i predanošću drugačiju vrstu nastupa. Kako slušaju. Uopće, Ljiljanini koncerti ličili su – prije nego bi bend ubrzao pred kraj – više na recitale, koncerte gdje se pazi i koncentrira, slične onima Cesarije Evore ili nastupima američkih džez-diva, prije nego na pošast sve iritantnijih ‘Balkan partyja’.

Takva razlika, to da se ide kontraočekivanog kulturnog ili kulturalnog, kako hoćemo, stereotipa, nije ni inače bila zanemarljiva u njenom radu. Jedan promućurni Zapadnjak primijetio je – s mnogo respekta, treba istaknuti – kako „Esma Redžepova predstavlja Rome onako kako ih Zapad vidi – Ljiljana, uza svu, u glasu opipljivu historiju muke svoga naroda i zemlje otkud dolazi, koje nesumnjivo utjelovljuje – najprije predstavlja sebe“.

Biti svoj, rušiti predrasude već vlastitom pojavom a onda i onim što donosiš, svojom umjesnošću i svojom umjetnošću – Ljiljana je, bez imalo svijesti ili obrazovanja o tome, po tome zapravo bila na istoj kulturnoj misiji kao i mnogi intelektualci i umjetnici, koji su gotovo listom voljeli njenu muziku nota bene, a što su se, poput nje same našli u egzilu, ne uspjevši se nikad do kraja skloniti ni pod jedan identitetski krov – onda kad nam se, kako je sama neponovljivo ispalila, „zemlja raspala na države“.

Sumnjam da je ikad čula – a i šta bi joj? – glasoviti Malamudov diktum da smo „svi Jevreji (ali malo nas to zna)“, čak ni ono, nama još bliže Džonijevo „mi smo ljudi Cigani“, ali nadovezivao se Ljiljanin rad i čitava njena priča, harmonično, na ono što smo osjećali sve više i postajala nam je, svakim albumom, svakim nastupom u čuvenim dvoranama i na prestižnim festivalima, sve bliža, kao kakav čudan i neočekivan ambasador, predstavnik pogubljenih koji se traže. I koji još traže put kući, koja kao da je uvijek na suprotnoj strani svijeta od one otkud smo došli. A najvjerojatnije nije nigdje sasvim.

Devlésa, Ljiljana.