Darežljiva ljubav

U čuvenom eseju Derviš i pesnik, Muharem Pervić usporedio je Franca Kafku i Mešu Selimovića rekavši: „Ono što su zavičaj i judaizam za Kafku, to su Bosna i islam za Selimovića.“ Zavičaj, makar onaj širi, isti je i Selimoviću i Kulenoviću, no opus Skenderov ne priziva Kafku, nego Spinozu te bi se citirana dijagnoza možda mogla varirati ovako: „Ono što su zavičaj i judaizam za Spinozu, to su Bosna i islam za Kulenovića.“

REVOLUCIJA I DEGRADACIJA: Skender Kulenović rodio se 2. septembra 1910. godine, prije tačno stotinu godina, u Bosanskom Petrovcu. Gimnaziju je završio u Travniku, rodnom gradu svoje majke, gdje je doselio kao desetogodišnjak. Još kao gimnazijalac objavio je ciklus soneta Ocvale primule. Ima kod Kjerkegora jedan kratki zapis u kojem se on prisjeća nekog svog gimnazijskog rada i u njemu prepoznaje svoje kasnije preokupacije; zapis počinje ovako: „Dosta je čudno da se čovjek kroz cio život u svim uzrastima u osnovi bavi uvijek istim stvarima.“ Interesantno je da je ova kjerkegorovska situacija primjenjljiva u potpunosti i na Kulenovićev slučaj: forma u kojoj se okušao kao gimnazijalac ostaće mu cijelog života opsesija i biće forma u kojoj će doseći vlastite umjetničke vrhunce. Studiranje će Skendera Kulenovića uputiti u Zagreb, gdje je upisao Pravni fakultet 1930. godine. U to se doba već rađa simpatija za Komunističku partiju Jugoslavije. Kulenović postaje član SKOJ-a 1933, a dvije godine kasnije i KPJ-a. Skender Kulenović će se pridružiti partizanima već na početku Drugog svjetskog rata. Njegov ratni put vezan je uglavnom za Bosansku krajinu (Prvi partizanski odred Bosanske krajine), a učestvovao je i u radu AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a. I za vrijeme rata Kulenović piše poeziju (Pisma Jove Stanivuka, Stojanka Majka Knežopoljka, Ševa), a nakon rata sve češće i prozu, te drame. Prve mirnodopske dane provodi u Sarajevu, kao direktor drame Narodnog pozorišta. Nakon nekoliko godina prelazi u Beograd gdje je prvo napredovao u hijerarhiji (od 1950. do 1953. radi kao sekretar Narodne skupštine FNRJ), a zatim će osjetiti i okus nemilosti. Naime, nakon što je zabranjena Nova misao (časopis koji je Skender Kulenović uređivao), on će za kaznu biti degradiran na poziciju korektora u Borbi. Od 1955. počinje raditi u Mostaru kao dramaturg Narodnog pozorišta. Kulenović će1968. godine u Novom Sadu objaviti Sonete, a tri godine kasnije u Sarajevu će izići Izabrana djela Skendera Kulenovića u pet svezaka. U Nolitu je 1977. objavio roman Ponornica, a već dvadeset petog januara 1978. umro je iznenada u Beogradu, gdje je i sahranjen.

POLJUBAC U ČELO: Ovaj kvazienciklopedijski bio(biblio)grafski sažetak ne kazuje nam zapravo gotovo ništa stvarno o Skenderu Kulenoviću. Priča o Skenderu Kulenoviću zapravo je roman, veliki roman, nikad do kraja ispričan, a maestralno skiciran u knjizi Vere Crvenčanin, Kulenovićeve žene, Skenderova trajanja. Priča je to najprije o begovskom sinu, koljenoviću, o porodici osiromašenoj agrarnom reformom, o nekoj naš(k)oj varijanti nabokovljevskog izgona iz (izgubljenog) raja; o školovanju u travničkoj isusovačkoj gimnaziji u vrijeme kad su gimnazije davale bolje obrazovanje od današnjih univerziteta, o dječaku koji u podstanarskoj izbi gdje stanuje sa porodicom uz svjetlost svijeće čita Sofokla i Homera na starogrčkom i uči ih napamet, izučava Spinozu te piše sonete; o mladiću koji se dopisuje sa starijim bratom, Muhamedom, slikarom, komunistom u Poljskoj; o zagrebačkom studentu prava i ljevičarskom aktivisti očaranom Krležom; o tridesetjednogodišnjaku koji se skriva od ustaške policije prije nego što ode u Bosansku Krajinu, u partizane; o partizanskom životu, o golgoti Kozare, o nastanku Stojanke, o babeljevskim scenama skrivanja pred Nijemcima, o stopljenosti s narodom Kozare (ima onaj tekst Poljubac u čelo gdje se Skender prisjeća kako ga je poslije njemačke ofanzive na Kozari prepoznala jedna majka iz zbjegova, rekla mu: „Prepatismo, sinko, mnogo, ali nam ništa ne mogoše!“, pa mu stavila dva hrapava dlana na sljepoočnice, savila mu glavu i poljubila ga u čelo s riječima: „Sretno da nam bude!“ I Skender piše: Ja dvije godine nosim staričine usne na čelu.); o smrti oba brata: Muhameda, slikara, ubile ustaše, Muzafera, radnika Jugoslovenskih železnica (kao Eduard Kiš!) i fudbalera, ubili Nijemci, a nakon što su ga vlastiti drugovi pokušali preventivno ubiti, što Skender nikad nije saznao, a što je motiv strašniji od onoga koji je Skenderovom vršnjaku Meši Selimoviću bio nadahnuće za Derviš i smrt; o životnom prijateljstvu sa Brankom Ćopićem i Nikom Miličevićem začetom u šumi; o životnoj ljubavi; o spletkama i podmetanjima poslije rata jer sloboda nikad ne ume da peva; o djeci, Vuku i Biljani; o Đilasu; o šetnjama Tašmajdanom; o Sarajevu, Beogradu, Mostaru, Rovinju, o ponorničnom povratku sonetima i Homeru (prevod nekoliko pjevanja Ilijade); o Ponornici, o smrti.

JEZIK, PARALELE: Rođeni iste godine, umrli u istom gradu, a zauvijek počivaju na manjoj udaljenosti nego je ona između Bosanskog Petrovca i Tuzle na imalo ozbiljnijoj školskoj geografskoj karti (onoj što se zakači preko table), dva najveća muslimansko-ateistička jugoslovenska pisca zaslužuju ozbiljan komparativni esej. Ovdje neka bude zabilježna samo neka poluskica od par bljeskova. U kontekstu one borhesovske Platon/Aristotel dihotomije, Skender je Platon, a Selimović Aristotel. Skender je, uz Isidoru (Sekulić), valjda jedini veliki jugoslovenski pisac na kojeg se i u ozbiljnim akademskim tekstovima češće referira imenom nego prezimenom. Recepcija Selimovićevog opusa, i domaća i međunarodna, generalno je (bila) blagonaklonija nego kad je riječ o Kulenovićevom. „Ne kažem da je Selimović, naročito kad se radi o Dervišu i smrti te Tvrđavi, (bio) precijenjen, ali je činjenica da su Kulenovića mnogi nezasluženo potcijenjivali.“ Kulenović je odlično pisao i poeziju i prozu svih žanrova (priče, eseji, putopisi, roman) i dramu, Selimović (samo) prozu. Kulenović je, kako kaže čuvena Kišova fraza, rudar jezika; Selimović jezički sufist i sofist. Ukus Selimovićeve filozofije blizak je francuskom egzistencijalizmu, naročito nekim Kamijevim stavovima. Ključni filozof Kulenovićevog svjetonazora je Baruh Spinoza.

MISAO I EMOCIJA: Nakon što je objavio dvije knjige soneta, Kulenović je napisao petodijelni sonetni ciklus Baruh–Benediktus de Spinoza brusač. Spremio ih je i predao za objavljivanje, ali je ovih pet soneta objavljeno tek posthumno, Cijelog svog života Kulenovića je, na neki način, pratio Spinoza. Otkrio mu ga je još u djetinjstvu prijatelj njegovog oca Tahir Dautbegović, prototip lika Tahirbega iz Ponornice (usput, Tahirbeg se u Ponornici poziva na Spinozu zovući ga onaj jadni Čifut staklar). U jednom autopoetičkom zapisu, Kulenović kaže: „Lirika je samo djelić Spinozine supstance. Supstance za koju je uzaludno pitati ko ju je stvorio, koja je sama sebi uzrok i posljedica i čovjeku ostaje samo da duhom (…) sluša njeno bilo i naturira u njegovom pulsu. (…) Svakoj mojoj pjesmi prethodio je neki neizdrživ napon u meni. Napon nečega što je, gledano s jedne strane, neka neispiljena misao, s druge emocije. (U meni se to dvoje nikako ne razdvajaju. Misao mi postaje emocija i emocija misao).“ Pisao je Skender i sonete o Zuki Džumhuru, Aleksi Šantiću ili Branku Radičeviću, primjerice, ali mu je za Spinozu trebalo pet soneta. Kad je o svjetskoj književnosti riječ, sonete o piscima koje je volio pisao je (i) Borhes; pisao je o Emersonu, Edgaru Alanu Pou ili Džonu Kitsu, kao i mnogim drugim, ali za Spinozu su mu trebala dva soneta. Strašno je zanimljivo istovremeno čitati ovih sedam (5+2) soneta o Spinozi, sedam puta sedam distiha nadahnutih Spinozom. I to je tema koja zaslužuje poseban esej, da ne kažem – knjigu. Kako se, recimo, i ne znajući jedan za drugog, Borhes ogleda u Skenderovom, a Skender u Borhesovom stihu. Kad Kulenović kaže: „I olovka oštra što u ponoć uma/ sračuna brzine galaksija sviju/ i kolika im je težina i suma./ I od zlata pero što piše poeziju.“. On, naravno, pjeva (o) Spinozi, ali taj zanos (o)pjeva i Borhesa. A kad Borhes (prevod je Tonka Maroevića) za Spinozu rekne da ga ništa ne može spriječiti „Da bez izvanjskih, čvrstih uporišta,/ Iz slabosti i iz svojega Ništa,/ Izvodi Boga tek uz pomoć riječi./ Darežljivu mu ljubav sudba dade, /Jer ljubi a u uzvrat nema nade“, on mutatis mutandis govori i o Skenderu Kulenoviću. U onom slavnom Odnovom stihu koji je Brodski toliko volio vrijeme štuje jezik te je jezik, veli Brodski, stariji od vremena. U tom je smislu Kulenovićeva ljubav prema jeziku, našem jeziku, borhesovska darežljiva ljubav, a soneti, recimo, bivaju ljubavna pisma jeziku. Citirajmo u tom kontekstu, a i onako, za ilustraciju Kulenovićevog majstorstva, sonet Pisma:

Kućno poštansko sanduče, i ista te ista dilema.
Izvadim ključ, pa kažem: Bolje, ne otvori!
Na sva ta draga pisma što ih unutra nema
budi sanduk ćutnje i ništa ne odgovori.

Kažem, pa otvorim, i opet u me zrene,
ljuta što je budim, crna mačka praznina.
I u jednom kutu, od prijatelja il žene,
pisma što neće stići čita paučina.

Ruka tad zatvori sanduk – to škrine ključ bez ruke.
Oči još okrznu ime – to gledaju oči bez zjena.
Trenuci otrežnjenja kad saznam da nema me više,

i da se to svakoga jutra napravim od žbuke.
Ničega više nisam ni oblik ni sjena.
I kao samoj sebi samo praznina mi piše.

To je sonet Skendera Kulenovića, to pretvaranje svakodnevne proze u metafiziku poezije. Kad uzaludno čekanje pisma postane prolog ili povod za skoro platonsko dokidanje samog sebe (Ničega više nisam ni oblik ni sjena) i kad četrdesetak godina nakon prvog objavljivanja ove pjesme otvaranje elektronskog inboxa iznova priziva ove stihove, to biva još jedno podsjećanje na pjesničku veličinu i trajnost djela Skendera Kulenovića.