Besmrtna deca i sunce koje tone

Na biciklu vozim Nenu
Ulice pune se rupama
Preživjelih nema, druže
Ulice pune su žrtava
O-o-o, ko će shvatiti to?
Ljevica, desnica, centralno

(Haustor, “Neobičan dan”)

Reditelj i filmski kritičar Arsen Oremović (1966), autor je koji za sobom ima zanimljiv, uglavnom dokumentarni opus, od koga je ponešto prikazivano i u Beogradu (U braku sa Švicarcem, Treći). Često je boravio ovde, nekada čak i svirao sa svojom punk grupom, ali je ovog puta namerio da nam predstavi svoj sigurno najkompleksniji projekat do sad – uzbudljivi film Treći svijet, koji će srpsku premijeru imati na festivalu “Dok’n’Ritam”, u četvrtak 25. septembra u MTS dvorani u Beogradu, nakon više nego oduševljenog prijema u Sarajevu, Herceg Novom, Vukovaru i drugde.

Treći svijet je biografski film o zagrebačkoj grupi “Haustor”, ali na jednom dubljem nivou nudi neodoljiv, životan uvid u stanje duhova iz koga je svojevremeno nastao jugoslovenski “novi talas”, pa je samim tim dragocen i nadilazi svoju nominalnu temu. Opis momaka, budućih članova sastava, i njihovog odrastanja u SFRJ, jednako kao i motiva koji su ih naterali da se polako ali sigurno, kroz muziku počnu baviti maštanjem o slobodi – mogao bi se odnositi na bilo koji kraj bivše zemlje i bilo koji hrabri bend s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih na ovim prostorima.

foto: albert ramirez

Ipak, ovo je “Haustor”. Grupa o čijoj je vanvremenskoj muzici bilo malo pohvalnih a mnogo kritičkih reči dok je postojala, no koja je sa dolaskom budućnosti izrasla u izuzetno cenjenu rock relikviju, donekle slično sudbini “Ekatarine Velike”. Zahvaljujući, između ostalog, i kasnijim uspesima Darka Rundeka kao kantautora, “Haustor” je za sadašnju prosvećenu mladu generaciju postao omiljeno muzičko štivo iz one definitivno bolje prošlosti. Nedostajao je samo još ovaj film da ga kanonizuje i omogući da konačno bude priznat kao veliko i sveto ime ovdašnje rock kulture.

Iza prolongiranog uvoda o okupljanju grupe i snimanju fantazmagoričnog debija (“Haustor”, 1981), autor ulazi u speleološku analizu nastanka njihovog remek-dela Treći svijet (1984) kroz razgovore sa originalnim stvaraocima. Ono što čini celu priču nenadano uzbudljivom, pa i potresnom, jeste paralela između njih mladih i njih sadašnjih – naime, sastav se nedavno ponovo okupio da snimi dub verziju naslovne numere, pa je to bila prilika da uživo vidimo kako ih ni dan-danas nije napustila ona mladalačka motivacija za dosezanjem nečeg magičnog i onostranog, za prepuštanjem slobodi koje u strogo kontrolisanoj stvarnosti nikad nema dovoljno. Ovo je film za svu besmrtnu decu i sunce koje tone.

“VREME”: U vreme izlaska Trećeg svijeta grupe “Haustor”, godine 1984, bili ste, pretpostavljamo, jugoslovenski srednjoškolac, već zaluđen muzikom. No, da krenemo od samog početka. Kako ste uopšte ušli u svet zvukova, ploča, docnije i sviranja u bendu? Jeste li imali starijeg brata ili sestru koji su vas već izlagali modernim ritmovima, ili je to bila klasična muzika, odnosno šlageri sa SFRJ festivala one roditeljske generacije, možda ste išli u muzičku školu kao klinac ili je… zapravo bilo sasvim drugačije?

ARSEN OREMOVIĆ: Od najranijih dana pamtim pjesme koje bih čuo na malom radiju koji su imali moji roditelji dok smo živjeli na dvanaestom katu nebodera na zagrebačkoj Knežiji. Tu su bile zagrebačke šansone, “Beatles”, “ABBA”, pa je u kući bilo nekih singlica Alaina Barrièrea, dobrih zabavnjaka, šlagerske faze Elvisa iz sedamdesetih, “Smokie”… Vrlo raznoliki utjecaji. A onda se moj bratić, koji je kod nas živio za vrijeme studija u Zagrebu, vratio s nekog puta u Njemačku s Crvenim i Plavim albumima Beatlesa. Oni su postali ishodišna točka mog života. A fanatično obožavanje “Beatlesa” ostalo je do danas. Drugi važan trenutak bio je izlazak London Calling “The Clasha”, a usporedo s njim uranjanje u prasak zvani ex-yu novi val i punk. I tu se u četrnaestogodišnjem meni počeo kuhati miks svega toga.

Krajem sedamdesetih i na prelazu u osamdesete, naši gradovi već su inficirani tim pomenutim punkom i new waveom – Ljubljana, Rijeka, Zagreb imaju potpuno nova dešavanja na muzičkoj sceni veoma rano, a vi ste još uvek u osnovnoj školi kada ta “pometnja” stiže u naše bratstvo i jedinstvo. Koja pesma vas je najpre oborila s nogu, domaća i strana, toliko da ste pomislili kako biste se i sami mogli popeti na rock pozornicu?

To su bili Azrin prvi album, koji sam slušao s nevjericom da postoji nešto tako sirovo i moćno, potom pjesme s Paket aranžmana: “Ona se budi”, “Zlatni papagaj”, “Krokodili dolaze”… Album Dolgcajt “Pankrta”, kompilacija Novi punk val 1978–1980, pa A dan je tako lijepo počeo “Parafa”… I, naravno, Haustor: “Pogled u BB” bila mi je i ostala jedna od najposebnijih pjesama ikada. Druga nevjerojatna bila je “Duhovi”. Ona me uvela u to da pjesma može bit i cijeli scenski performans. Doživljavao sam je kao neku našu zagorsku, pijanu verziju “Bohemian Rhapsody”, ali kao nikakvo čudo – sve je to bilo pod normalno. Dakle, sve je to u mene ulazilo kao neka vrsta rafalnog softverskog programa, koji mi se tad podrazumijevao, a danas sam svjestan da smo najviše zbog takvih stvari u tim godinama – mi danas ono što jesmo. Jer to nisu bile samo pjesme, samo glazbenici, nego čitav kulturni i društveni paket: glazba, likovnost, film, književnost, moda, politika… Na “Beatlesima” možeš rekonstruirati cijeli svijet šezdeseih, pa i puno dulje. A i kod nas je bilo slično: uz prvi album “Haustora” nisam upio samo muziku, nego i likovnost Josipa Klarice (autor fotografije na omotu prvog albuma grupe “Haustor” – prim. aut.). Sve je dolazilo u paketu.

Sećate li se koje ste knjige i časopise čitali u to davno vreme, koji filmovi su vas oduševljavali i na kakva mesta su klinci u Zagrebu izlazili, gde je bilo važno pojaviti se, gluvariti?

Budući da sam vrlo brzo ušao u punk krugove, uglavnom smo se motali po Studentskom centru u Savskoj i oko njega. “Džuboks” mi je bio poput glazbene Biblije i nisam mogao dočekati novi broj svaka dva tjedna, mislim da je izlazio svakog drugog četvrtka. Obično sam uzimao po dva primjerka, jedan za kolekciju koju i danas imam, a drugi za rezanje, lijepljenje i kolažiranje. Često bih jedan kupio a drugi spretno izvukao iz gomile stisnut uz prvi, koji bih pokazao teti na kiosku. E jednom sam bio manje spretan, ili je teta imala bolje oko, pa sam bio uhvaćen (smijeh)… Važan utjecaj imao je i “Polet”, jer je pratio šira zbivanja iz kulture mladih i to iz moje okoline. Dakle, glazba me počela obuzimati još od četvrtog ili petog razreda osnovne škole, a redovno sam u to vrijeme odlazio i u naše kultno trešnjevačko kino “Triglav”. Tamo se gledalo sve, od nijemih komedija Čaplina, Stanlija i Olija, Harolda Lojda, do kung-fu filmova Brusa Lija i Briljantina. A kad je na televiziji u mom prvom razredu srednje škole krenuo ciklus Festovih premijera s filmovima 2001: Odiseja u svemiru, Fickaraldo, Kabare, Amarkord, Smrt u Veneciji, tu je stvar postala ozbiljna. Pod navalom tih čudesnih priča osjetio sam potrebu da počnem zapisivati što gledam i kakav dojam to ostavlja na mene. Bila je to neka čudna magična ruka koja me vodila, bez ikakvog utjecaja roditelja, pa su mi scena i grad postali neka vrsta mentora i kompasa. Kad danas razmišljam o tome, očito sam tada nesvjesno grabio vlastiti svijet i prostor slobode.

Jeste li možda poznavali Teofila Pančića, docnije slavnog novinara “Vremena”, u to doba u Zagrebu?

Ne sjećam ga se iz tog vremena, ali upoznao sam ga kasnije, kad smo Borivoj Radaković i ja radili zbirku rock pripovijetki “Zvučni zid”. Ne sjećam se više ni detalja, samo pamtim da je bio komično neodlučan oko toga.

Grupa “Haustor” odigrala je očigledno značajnu ulogu u vašoj tinejdžerskoj metamorfozi i muzičkom sazrevanju. Recite nam, molim vas, nešto o tome? Da li je to bilo samo u vezi sa dva njihova koncerta 1981, ili ste voleli i njihove singlove, prvi album?

Ma sve je to bio čisti dragulj, naravno… Volio sam sve bendove novog vala koji su u svojim ranim fazama za tadašnju rock publicistiku bili svetinje. Ali imam dojam da je “Haustor” bio na začelju tog lanca, jer je bio jedini bend koji je od “Džuboksa” i drugih kritičara dobivao i izrazito loše ocjene. A meni su bili posebno fascinantni i drukčiji upravo zbog onoga zbog čega su ih neki getoizirali: zbog usidrenosti u Zagrebu i kajkavskom okolišu, specifičnog poetskog pogleda na stihove i potpune stilske neobuzdanosti koja je naprosto izlazila izvan pojmljivih kriterija toga vremena. Danas je, barem kad govorimo o Hrvatskoj, baš “Haustor” onaj prvi bend iz tog doba kojeg mladi otkrivaju.

“Blitzkrieg” je bio vaš muzički doprinos: kratkotrajan, ali intenzivan bljesak zagrebačke punk scene. Kako danas gledate na to iskustvo – šta je ono ostavilo u vama?

Nastali smo krajem 1984, iz nekoliko bendova s dotadašnje zagrebačke punk scene, kao neka vrsta demo punk “supergrupe”. Ja sam došao kao bubnjar iz grupe “Excess”. “Blitzkrieg” je tada po pisanju “Poleta” i među ekipom sa scene, da ne ispadne da samo ja tako govorim, slovio kao najozbiljniji zagrebački, možda i hrvatski punk bend druge generacije; po pjesmama, ali i po broju koncerata u tih vrlo intenzivnih godinu dana. Došli smo do toga da smo u tom kratkom razdoblju postali gotovo nezaobilazna predgrupa svim važnijim stranim punk sastavima koji su tada dolazili kod nas, poput “The Exploited” ili “Angelic Upstarsa”, što nam je bilo nevjerojatno. No, nažalost, ostali smo na razini demo grupe, jer smo bili previše… ili neozbiljni, ili nesvjesni što muzika znači u našim životima. A i punk je u to vrijeme u našoj diskografiji već jenjavao. Unatoč tome, nakon tri beogradska nastupa 1985. – u SKC, na Akademiji i na Tašu – dobili smo i ponudu PGP RTB, ali bend se u tom trenutku već počeo raspadati. Ključni lom bio je odlazak našeg gitarista Aleksandra Ardalića – Dolgcajta, danas poznatijeg kao Lene iz benda “Minđušari” i suradnik Bore Čorbe u “E moj druže zagrebački”. Nakon što je on završio srednju školu u Zagrebu i vratio se u Knin, nakratko ga je zamijenio pokojni Goran Kostić – Kosta, koji će kasnije, nakon odlaska iz Zagreba u Niš 1991, osnovati grupu “Novembar”. Tako je priča s “Blitzkriegom” završila nakon samo godinu dana – burno, ali bez ploče. Doduše, puno godina kasnije, 2015., kuća “NE Records” objavila je raritetni EP Apel / Tko je kriv s četiri demo pjesme, pa se tu nekako krug ipak zatvorio.

Čini li vam se da bi priča o tom bendu mogla biti i materijal za novi film?

Jedno vrijeme sam ozbiljno razmišljao o filmu o raspadu bivše države kroz odnose unutar naše grupe. S Kostom smo nakon objave EP-ja Apel već planirali u Nišu snimiti novi singl kao svojevrsni soundtrack tog projekta, ali njegov prerani odlazak sve je zaustavio. Ne znam je li ta ideja zauvijek ostavljena, jer imam već neke stvari i snimljene, no osjećam da bi punk bend čiji su se članovi našli na suprotstavljenim stranama posebno uzme li se u obzir ekstremna retorika “Minđušara”, mogao biti osobit i snažan ključ za prikaz tih društvenih, međuljudskih i osobnih lomova. Kao što je Damir Karakaš u romanu Blue Moon sjajno prikazao pucanje odnosa kroz rockabilly scenu Zagreba s kraja osamdesetih, tako i ova naša groteskna punkerska priča nosi potencijal da postane snažan film i ponudi jedinstvenu vizuru na traumatične devedesete.

Da li je to lično iskustvo sviranja u bendu, življenja kroz muziku, pravljenja pesama nasamo i na probama, pisanja tekstova i smišljanja melodijskih linija, bilo četrdeset godina kasnije važno za nastanak filma Treći svijet?

S današnje distance, dragocjeno mi je to iskustvo upravo zato što je bilo neartikulirano i nesvjesno. Nije to bila karijera u klasičnom smislu, nego kratki bljesak energije, zajedništva i eksperimenta. A kad sam radio Treći svijet, shvatio sam i razliku: demo bendovi poput nas nisu imali ni približnu radnu disciplinu i svijest kao “Haustor”. Oni su znali svirati po šest sati dnevno, dan za danom. To je možda i najveća pouka: strast, talent i energija su važni, ali bez discipline nema ozbiljnog napretka.

Vratimo se filmu – zašto Treći svijet, a ne Haustor? Po čemu je baš ovaj album bio prevashodno važan, za vas lično i muzičku scenu Jugoslavije uopšte? Iz kojih je razloga, po vašem mišljenju, njegov značaj porastao od tog vremena do danas?

U mom filmu pojam “trećega svijeta” jest i istoimeni album, ali nije samo on, nego je i metafora pogleda na život – kao što Milan Mladenović reče, “očima deteta” – a od kojega nas udaljava život na autopilotu. Taj pogled postoji već i na prvom albumu “Haustora”, koji mi je možda i bliži srcu zbog formativne uloge i tog upoznavanja sa svijetom začudnog – gdje zagrebački Trg u “Mojoj prvoj ljubavi” može dobiti luku i more, a u “‘60–’65” obična činovnička stolica na verandi kuće u Bosutskoj 27A poprima vrhunaravan poetski značaj. Album Treći svijet je, međutim, sve to proširio i učinio još složenijim. Više nije bio samo album jedne generacije, nego trajni repertoar pitanja o smislu i o načinu na koji gledamo stvarnost. I o tome što možemo učiniti za sebe, umjesto da očekujemo da drugi rade za nas.

Kako biste ovaj album danas muzički opisali – njegov sadržaj i značaj za novotalasnu generaciju – nekome ko se tada nije ni rodio?

To je ploča koja spaja sofisticiranu glazbenu arhitekturu, poetsku začudnost i poziv na djelovanje, ali shvaćeno kao osoban, unutarnji čin, a ne kao masovni pokret. Nema tu hitova u radijskom smislu, nego cjelina koja traži da se sluša od početka do kraja. To je bio album koji nas je tjerao da se malo više posvetimo sadržaju, obratimo pažnju na tekst, aranžmane, kolorit, zampoñu, talking-drum… Za razliku od mainstream albuma tog vremena, Treći svijet nije ciljao na instant prepoznatljivost, nego na trajni dojam. A za nekoga tko ga danas prvi put otkriva, to je i dalje ploča koja može otvoriti oči, jer nije nimalo ostarjela ni u temama ni u načinu na koji poziva na maštu i drugačiji pogled na svakodnevicu. Ipak, moram priznati da mi nikada neće biti jasno zašto s te ploče nije skinut barem “Neobičan dan” kao singl. Možda bi tada sve krenulo u drukčijem smjeru.

foto: albert ramirez

Kako je uopšte izgledalo susresti se sa svojim herojima – pre svega sa Darkom Rundekom i Srđanom Sacherom – i kakav su oni utisak ostavili na vas?

Nisam ih zapravo tretirao kao heroje. Ali jesam im puštao više nego što bih drugima, jer su mi heroji bili i ostali. Kao tinejdžer gledao sam ih iz publike na Bijenalu i u Skucu, a kasnije sam ih već susretao kao novinar, kroz intervjue i promocije. Ali biti s njima desetljećima kasnije u studiju, restaurirati iste one snimke i gledati kako ponovno stvaraju, bilo je nešto sasvim drugo. Obojica su ostavili dojam izuzetno sadržajnih i kompleksnih ljudi, ali i kompliciranih – međutim, ne zbog zvjezdanih poza, nego zbog ozbiljne potrage za smislom u onome što rade. To mi je bilo najvažnije: nisam imao posla s “likovima” za javnost, nego s autentičnim autorima koji i danas žele istraživati, a ne ponavljati se. A heroje sam, zapravo, ugledao tek kada sam svu petoricu članova benda vidio na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala. To je slika koja me otada prati cijelo ovo vrijeme. I drago mi je da je ta slika primarno fanovska, a ne suradnička ili autorska. Možda je to taj pogled “očima deteta”.

Koliko vam je sam bend pomogao da formulišete konačni oblik filma?

Presudno. Da nisu odlučili ponovno ući u studio, film bi izgledao potpuno drukčije. Tada bismo imali samo arhiv i njihove osobne priče. Ovako se pred kamerama dogodio stvarni proces – povratak pjesmi “Treći svijet” i stvaranje potpuno nove “Probudim” – i to je filmu dalo puls, dramatiku i promjenu. Ali jednako važan oblikovatelj filma bio je i njihov ritam. Nisam brzao s projektom, nego sam prihvatio da oni prolaze kroz faze: sumnju, distance, znatiželju, pa do stvarnog rada. Iako film izvana izgleda kao da se mogao snimiti u mjesec dana, u stvarnosti je od prvih razgovora do završetka prošlo pet godina, odnosno tri otkako su se uključile kamere. Stanke nisu bile prazno vrijeme, nego konstruktivne faze hibernacije: razvijanja, kontemplacije, traženja svrhovitosti. Oni su ljudi koji ne rade ništa bez osobne svrhe – i to je, na kraju, postalo temelj i same strukture filma.

Najizazovniji trenutak tokom nastajanja filma, neka anegdota?

Najizazovniji su zapravo bili trenuci kada se činilo da se ništa ne događa. Ili kada su otvoreno pokazivali sumnju što im sve to uopće treba. Da sam bio mlađi, vjerojatno bi me to i slomilo, ali ovako sam se prebacio na neki drugi projekt i pustio da vrijeme odradi svoje. A ako moram izdvojiti jednu situaciju, onda je to bio trenutak kada su mi Rundek i Sacher prvi put došli doma pogledati izmontiranu verziju pjesme koja se nalazi pri kraju filma. Obojica nisu ljudi od vizualiziranja glazbe, ne vole spotove, i sad ja s njima obojicom moram gledati tu scenu. Bilo mi je strašno, dok Rundek nije pogledao i mirno rekao: “OK, imamo spot. Sad moramo još završiti i pjesmu”. Pjesmu nikad nisu završili, pa je u filmu ostala sirova verzija, upravo onakva kakva je snimljena tog dana.

Već godinama svedoci smo sve većeg broja odličnih muzičkih dokumentaraca i u svetu i kod nas, filmova koji nam polako otkrivaju skrivene stranice pop kulture i smeštaju određene umetnike u istorijski kontekst. Vaš film je, svakako, veoma vredan doprinos ovom nizu. Koliki je domet ove dokumentarne produkcije u razumevanju muzičke umetnosti?

Mislim da to uvelike ovisi o samom pristupu: jesu li filmovi postavljeni više informativno i mitološki, mitomanski, ili stvarno pokušavaju proniknuti u kreativne procese. Generalno, glazbeni dokumentarci su mi izuzetno važni i pratim ih s osobitim zanimanjem, čak i kad se bave izvođačima koji me glazbeno pretjerano ne privlače. Jer uvijek možeš naučiti nešto o stvaralaštvu, o dinamici rada, o načinu na koji se glazba rađa.

Konačno, da li smatrate da ste filmom Treći svijet uspeli da objasnite suštinu stvaralaštva grupe “Haustor”?

To je moje viđenje, ali ono je, kako su Rundek i Sacher naglasili u Sarajevu, poprilično slično onome kakvim ga i oni vide. Rečeno je i da svakako nisam oskrnavio njihov Treći svijet. Da ih poznajete, znali biste da je to jako velika pohvala! (Smeh)