Ima jedna pjesma na albumu Zdravka Čolića, Zavičaj, koja mi se vrtila po glavi sve vrijeme čitanja pozamašnog (600 stranica) Pamukovog Muzeja nevinosti (Geopoetika, prevela s turskog Mirjana Marinković). Pjesma je četvrta po redu na albumu, a zove se Bembaša. Pjesma, banalno govoreći, govori o (sarajevskom) ljubavnom trouglu; lirski subjekt se, nekad ljeti na Bembaši, spetljao s djevojkom svog prijatelja. Zato i postoje ludila, da bi ih pamet osudila – pjeva Čolić prije refrena: „Što baš ti, što baš ja?/Mali grad, sve se zna./Baš ti, baš ta Bembaša!“
BOSANSKO POREKLO: E sad, objektivno govoreći, Istanbul je sve, samo nije mali grad, no u Muzeju nevinosti narator nekoliko puta kaže u suštini istu stvar; kao, mislio je da tajna ljubav može ostati tajna, no u Istanbulu se sve sazna. Da i ne govorim o tome kako se svaki bosanski grad koji drži do sebe, pa tako i Sarajevo, samoopisuje kao mali Istanbul. I ne treba misliti da je „bosanska veza“ u Muzeju nevinosti – nategnuta. Fusun, heroina romana, ona oko koje se sve vrti, podrijetlom je (po ženskoj liniji) iz Bosne, a to saznajemo na samom početku, već u trećom poglavlju. (Roman, inače, ima osamdeset i tri poglavlja.) Na nivou sižea, Muzej nevinosti funkcionira kao preplitanje nekoliko ljubavnih trouglova. Na nivou (mikro)geografije, roman se zbiva u (nepravilnom) trouglu grada Istanbula, sa epicentrom u Nišantašu. Kod Pamuka je, međutim, kao i kod njegovog učitelja Dostojevskog, naoko banalan siže tek pretekst za prozni tour de force, a Istanbul mu je, da ostanem kod iste paralele, ono što je Petrograd za Dostojevskog: i velegrad i privilegovana pozornica i mitsko mjesto (pupak svijeta) i zavičaj. Ima jedna Sioranova rečenica savršeno primjenjiva na Dostojevskog, a koja važi za Pamuka, najboljeg suvremenog učenika Dostojevskog: „Nema istinske umjetnosti bez jače doze banalnosti. Onaj ko se stalno služi neobičnim, brzo ugnjavi, budući da ništa nije nesnosnije nego jednoličnost izuzetnog.“
PONEKAD: Bogati istanbulski mladić pred zarukama sa idealnom udavačom spetlja se s mlađom siromašnom curom, prodavačicom. Zaručnica kasnije završi s njegovim najboljim prijateljem, a i siromašna cura se uda, ali ne za njega. Prava priča tek tada počinje. Ako je u (pred)viktorijanskom vremenu ljubavni roman bio nezamisliv bez zapreka uoči konzumacije, ovdje zapreke dolaze – poslije. Roman se u postmodernističkom maniru istovremeno pretvara i u roman o pisanju romana, odnosno roman o kreiranju muzeja koji je roman (i romana koji je muzej). U tom smislu, Pamuk si povremeno dopušta stilske bravure koje funkcioniraju kao svojevrsna demonstracija sile. Najbolji primjer je šezdeset deveto poglavlje pod naslovom Ponekad, poglavlje koje se u cijelosti sastoji od rečenica koje počinju riječju Ponekad; roman bi funkcionirao i da se ovo poglavlje izostavi, no ono je, takvo kakvo jest – nalik pjesmi u prozi, svojevrsno srce romana. Ono je puno rečenica stvorenim za podvlačenje. Ima takvih rečenica po cijelom romanu, poput one koja nije iz navedenog poglavlja, ali ipak počinje navedenom riječju: „Ponekad mislim da to što je pušenje toliko raširena navika, ne potiče od moći nikotina, već otuda što u ovom praznom i besmislenom svetu tako lako pruža osećaj da činimo nešto smisleno.“ Pušenje je, na prvi pogled, najsmislenija naratorova navika; sve ostalo je prilično ludo, ali, kako znamo, razlog zašto postoje ludila je da bi ih pamet osudila. Iz perspektive osuđivanju sklone pameti Muzej nevinosti je panoramska slika novije turske istorije, roman o Istanbulu, hičkokovsko-osterovska stilska vježba u razlikovanja između naratora i autora, alternativna povijest turskog filma, narativni esej o muzejima i sve to zajedno, ali nije ljubavna priča. A opet, iz perspektive ludila – prvenstveno je ljubavna priča.
POTRAGA ZA SREĆOM: U posveti za Derviš i smrt Meša Selimović kaže (parafraziram) da njegov roman, kao i svaki drugi, zapravo govori o traganju za srećom. Muzej nevinosti se i te kako uklapa u datu formulu; prvo poglavlje nosi naslov Moj najsrećniji trenutak u životu; četrdeset osmo se zove U životu je najvažnije biti srećan, a ime posljednjeg je – Sreća. Prva rečenica romana glasi: „Bio je to najsrećniji trenutak u mom životu, mada tada toga nisam bio svestan.“ Posljednja pak ide ovako: „Ono što bih rekao o svom životu – bio sam srećan.“ Sve između je traganje za srećom, ono što se u američkoj Deklaraciji nezavisnosti izjednačava sa jednakošću i slobodom – pursuit of happiness. Dominantno osjećanje u romanu je tuga (četrdeset drugo poglavlje, poglavlje u geometrijskoj sredini romana, zove se Jesenja tuga), no početak i kraj su obilježeni srećom. To je kao kod popularne muzike; nije važno kakav je tekst, ako je melodija vesela. Uostalom, osjećanje s kojim završavaju Braća Karamozovi jednako je osjećanju s kojim završava Travnička hronika, a to je ono osjećanje – sve će jednom biti kako treba, osjećanje koje Andrić uspoređuje s melodijom. Onako na prvu, ta bi melodija morala biti neka uzvišena polifonična klasika. No, ko zna, možda zapravo može biti riječ samo o nekoj banalnoj pop melodijici. Baš ti, baš taj Nišantaš; tako nešto.
