img
Loader
Beograd, 20°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Intervju: Radmila Petrović, pesnikinja

Ako je jezik oruđe, onda je pesnikinja ona koja ga iznova oštri

16. jul 2025, 15:16 Bratislav Nikolić
Foto: Vedrana Vukojević
Foto: Vedrana Vukojević
Copied

Kao mlada ekonomistkinja bila sam šokirana hladnoćom koja vlada u firmama, gde su svi “pristojni”, svi na distanci, svi poštuju procedure. Kao, istovremeno, mlada pesnikinja, osećala sam da su iznutra gladni, povređeni, očajni, zaljubljeni. Znala sam to po sebi i htela sam o tome da pišem, da bih utešila one poput sebe, to jest sve one koji budu čitali

Nova knjiga Radmile Petrović Nisam znala šta nosim u sebi, u izdanju izdavačke kuće “Šmeker devojka”, nije o ženama koje vole žene, kako bi se možda pomislilo, iako je u njoj opisana žensko-ženska ljubav. Reč je, naprosto, o ljubavi, o univerzalnom ljudskom svojstvu, o čovekovoj mogućnosti da voli. “Većina grešaka se u životu pravi jer se nadamo ljubavi”, poručuje nam autorka u svom romanu u stihu. Još jedna pesnikinja je, dakle, posle Milene Marković i njenog remek-dela Deca, napisala roman u stihu. Na nedavnoj promociji knjige u “Dorćol Platzu” slobodnih mesta nije bilo.

“VREME”: Ljubavna priča između dve žene u tvojoj knjizi je izražena neposredno i emotivno snažno. Kako si došla do odluke da upravo takvu priču ispričaš, i to u formi romana u stihu?

RADMILA PETROVIĆ: Želela sam da napišem priču o jednoj devojci, njenoj usamljenosti i potrazi za ljubavlju, priču o tome kako život može da se dogodi. Bila sam svesna da ljubav između dve žene kao tema nije previše, ili gotovo uopšte nije zastupljena u našoj književnosti, pa sam imala čist prostor da se tom temom pozabavim. Nisam ignorisala činjenicu da živimo u društvu koje, blago rečeno, ne odobrava ovakvu vrstu ljubavi. Bila sam svesna da postoji i određena doza odgovornosti u tome kako će se ta tema obraditi. Uvek pišem o onome o čemu je potrebno da se piše, to mi je motivacija za pisanje, u tome ima tenzija i dilema da li će to neko razumeti, da li će nekome to značiti, a čitaoci me uvek uvere da sav taj rad, sve to promišljanje i davanje nisu bili uzalud. Što se tiče forme, počela sam da pišem klasični roman, ali bilo mi je dosadno i gubila se magija. S druge strane, jako sam želela da to što pišem ima naraciju čvršću od one koja je svojstvena poeziji, ali da sačuvam jezičku gustinu, ritam i otvorenost koje stih omogućava. Kao rešenje napisala sam roman u stihu, onako kako zamišljam da ta forma izgleda. Želela sam i da većina pesama može da se čita nezavisno od celine, što je bilo dvostruko ograničenje.

Tvoj novi roman donosi izuzetnu književnu gustinu – i u stilu i u sadržaju. Da li je upravo intenzitet razlog iz kog je knjiga duže nastajala?

Kada pišeš emotivno intenzivnu knjigu, potrebno je vreme da se uzdigneš iznad sopstvenih emocija i sagledaš tekst sa distance. Dok u tebi još uvek traje ono o čemu pišeš, ne možeš uvek jasno da vidiš šta ima književnu vrednost, a šta je samo lični impuls. Emocije koje nisu do kraja obrađene su kao magla – ne dozvoljavaju ti da tekstu pristupiš objektivno. Tako da – da, upravo je zbog te gustine i unutrašnjeg procesa knjiga nastajala četiri godine. S druge strane, mislim da je prirodno da knjige nastaju u dugom vremenskom periodu. Kad čujem da je neko napisao knjigu za mesec dana, pomislim: a šta bi tek bilo da se taj/ta tom knjigom pozabavio/la još barem godinu, dve. Pisanje je za mene veliko davanje – to je moj pogled na umetnost uopšte. A kako smo danas, nažalost, prepušteni isključivo publici jer javnog finansiranja gotovo da nema, verujem da je jedino moguće imati publiku ako joj mnogo daš. Ljudi to prepoznaju. I vrate ti čitanjem.

Selo, emocije, ljubavna priča, sve je to povezano u tvojim pesmama. “Nasmejala se konobaru, naručila amerikano, vratila iza uveta kosu i bar su ispunili jarići (… propeti na šank lizali so sa čašica tekile…)”. Kao da se nismo udaljili od seoskog života onoliko koliko se ponekad čini, bar na nesvesnoj ravni. Slažeš li se s tim?

Slažem se. U mojoj poeziji selo nije samo geografsko mesto, već i unutrašnje stanje, arhetip. Uzmemo li u obzir da je pre 125 godina samo nešto više od 10 odsto stanovništva Srbije živelo u gradskim sredinama, shvatićemo da se nismo ni vremenski mnogo udaljili od sela i seoskog načina života, a još manje od patrijarhalne svesti i kulture.

U tvojoj poeziji povremeno se pojavljuju jednostavne ili naizgled izlizane fraze (“Kakav bi to život bio…” ili: “Prokleta je koja rastavi porodicu”). Da li si to radila namerno?

Da. Zanimaju me te rečenice koje svi znaju napamet i koje obično ništa ne znače, takozvane fraze. Htela sam da ih stavim u kontekst u kojem ponovo bole. Poezija može da preobrati frazu, da joj vrati snagu. Ako je jezik oruđe, onda je pesnikinja ona koja ga iznova oštri.

Hladan prostor kancelarije svojevrsna je pozornica po kojoj se provlači emocionalna drama tvoje junakinje…

Kao mlada ekonomistkinja bila sam šokirana hladnoćom koja vlada u firmama, gde su svi “pristojni”, svi na distanci, svi poštuju procedure, a kao, istovremeno, mlada pesnikinja osećala sam da su iznutra gladni, povređeni, očajni, zaljubljeni. Znala sam to po sebi i htela sam o tome da pišem, da bih utešila one poput sebe, to jest sve one koji budu čitali.

“Kad sam je videla, nije imala muža… Kunem se, te večeri nije imala nikoga”, opis je prvog susreta dve žene. Kakve si ti ljubavne priče ili pesme najviše volela?

One koje bih najviše volela i koje su mi bile potrebne, njih nije bilo u mom odrastanju. I zato sam postala ona koja piše, da bi druge devojke imale odakle da pročitaju nešto što će im pomoći da prihvate sebe. Kao što je rekla spisateljica Odri Lord, želim da ispunim sve tišine sa kojima sam živela.

Moramo da pomenemo Milenu Marković, ne samo zato što je ovo roman u stihu, kao i njen roman Deca, već i zato što je u pitanju takođe velika i značajna knjiga. Gde se vas dve dodirujete, a gde razlikujete?

To je pitanje za književne kritičarke i kritičare. Cenim Milenu i njena dela, imaju silinu, nešto narodno i prirodno. Često se desi da neko spomene naša imena jedno uz drugo, to smatram komplimentom.

Tvoje knjige imaju masovnu publiku. Kako se osećaš u svemu tome?

Drago mi je da je tako. To znači da moj rad nije uzaludan, motiviše me. Motivacija je jako bitna jer je pisanje tih posao, posao u kojem utisci drugih stižu na kraju, to jest posle kraja, a nema ih kad su najpotrebniji, u samom procesu, jer se tokom njega javljaju mnoga pitanja, mnoge tenzije. Činjenica da je nekome bitno to što sam pisala, da je nekome pomoglo, da ljudi kupuju moje knjige drugima na poklon, to je velika “uteha” i motivacija. Ne ide to dalje od toga, niti bi bilo zdravo za mene kao pesnikinju kada bih pustila da ode. Pisanju se svakako ne pristupa sa pozicije trijumfa, kažu da biti umetnik znači biti poražen onako kako se drugi ne usuđuju.

Ne možemo da zaobiđemo studente i proteste. Kako sve ovo utiče na tebe? Ranije te nije zanimala politika?

Ranije me politika nije zanimala u smislu profesionalnog angažmana, niti me sada zanima na tom nivou – ali me uvek zanimala politika u onom najdubljem smislu: kao nešto što direktno utiče na moj život i na živote ljudi oko mene. Tako da me zanima politika. Ima u našem narodu taj izraz “ne zanima me politika”, prati nas zabluda da biti apolitičan znači biti neutralan, razuman ili čak dostojanstven. U stvari, to je izraz nemoći, neobrazovanja ili straha. Politika ovde pogešno znači “briga za lični interes”, dok je politika zapravo briga za javni interes i opšte dobro. Toliko nas “nije zanimala politika” da smo došli do tačke u kojoj više nije ljudski – a ni moralno – biti neutralan. Danas se sve svodi na jedno jednostavno pitanje: jesi li za nastavak korupcije i nepravde, ili za pravednije i slobodnije društvo? Kako sve to utiče na mene? Važno je pisati u svim vremenima, s tim da je u nekim teže pisati. Teško je fokusirati se na tekst kad je društvo u krizi, pitaš se da li treba nekako trenutnije i radikalnije da se angažuješ u nekim momentima. Jer mi pišemo i čekamo da neko to pročita, da pojedinačno ta knjiga na neki način utiče na ljude, da ih učini makar empatičnijim i borbenijim, to bi nam svakako pomoglo i u ovom društvenom trenutku, ali to je dug proces.

Ima li nade?

Emotivna i intelektualna kondicija našeg društva je, nažalost, niska. Dovoljno je pogledati koliko ljudi čita. Mnogi su obespravljeni, siromašni i neobrazovani, bez ikoga ko bi ih zaista podržao. U takvoj nemoći traži se vođa koji će “svima pokazati”, to je projekcija – kad već sami ne mogu, žele nekog ko može umesto njih. Ali ta želja za autoritetom dolazi iz očaja, ne iz slobode. Ljudi su na ovim prostorima godinama žrtve različitih oblika propagande, mediji koji bi trebalo da ih obrazuju i informišu zaluđuju ih. Da živim u svom selu i gledam kanale koji su tamo dostupni, ni ja ne bih znala šta je istina. Sve se relativizuje i sve i deluje kao da se dešava u nekom selu, a ne u društvu koje sebe voli da zove građansko. Bilo bi nezdravo da se ne bunimo, pobunu smatram pozitivnim pokazateljem sazrevanja društva, koje se ne može promeniti preko noći. To što su procesi dugi ne treba da nas demotiviše.

Tagovi:

Poezija Radmila Petrović pesnikinja Roman u stihu
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Film i politika

06.avgust 2025. Sonja Ćirić

Zašto na Festivalu u Vrnjačkoj banji dominiraju filmovi Željka Mitrovića

Ko zapravo politizuje Festival scenarija u Vrnjačkoj banji i da li je Srpska napredna stranka napravila festival za sebe i svoju kulturu

Leto

05.avgust 2025. S.Ć.

Avgust mesec muzičkih festivala

Barem desetak festivala različite muzike biće održano do kraja avgusta diljem Srbije, nekoliko njih čak i istovremeno

Tužilaštvo

05.avgust 2025. Sonja Ćirić

Dejan Stojiljković: Tužba protiv mene je puna čudnih koincidencija

Bivši niški odbornik tužio je pisca Dejana Stojiljkovića zbog nanesene duševne boli koja je trajala tri dana a počela, koicidencijom, dan nakon što je Stojiljković studentima predao svoju nagradu „11. januar“

Vrnjačka banja

04.avgust 2025. Sonja Ćirić

Marko Jovičić: Zar je trebalo da ne održimo festival scenarija

Producent šest od devet filmova Glavnog programa Festivala filmskog scenarija u Vrnjačkoj banji je Željko Mitrović. Javnosti se to nije dopalo. Producent festivala Marko Jovičić kaže da nije imao drugu opciju

Cenzura

03.avgust 2025. S.Ć.

Rasno vređanje u filmu „Meri Popins“

Popularni film „Meri Popins“ sa Džuli Endrjuz nije za sve uzraste, zato što u njemu ima uvreda po rasnoj osnovi

Komentar
Tužilac za organizovani kriminal

Komentar

Tužilačka predstava ili udarac u kičmu korumpiranog režima

Ako je ovo još jedan Vučićev igrokaz neće se dogoditi ništa. Ukoliko je delovanje Tužilaštva za organizovani kriminal zaista primena zakona, onda su hapšenja zbog korupcije u slučaju pada nadstrešnice udarac u kičmu režima koji počiva na bezakonju

Ivan Milenković

Komentar

Hapšenja zbog korupcije: “Ili mi, ili oni“

Tužilaštvo je konačno počelo da prati trag novca i korupcije koja je možda dovela do pada nadstrešnice. Režimlije viču da je na delu “tužilački državni udar”, pokušaće da uzvrate udarac i biće, što reče Dragan J. Vučićević, „ili mi, ili oni“

Nemanja Rujević

Pregled nedelje

Svečana promocija ćacija i kapuljaša

Zbog čega Aleksandar Vučić organizuje nasilje ćacija i kapuljaša? Između ostalog i da bi tvrdio kako su „blokaderi“ izazvali revolt „tihe većine“. To bi mu predstavljalo povod za odvrtanje represije na maksimum sve tvrdeći da uspostavlja red i mir

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1804-1805
Poslednje izdanje

Kultura sećanja: 30 godina od pada Krajine

Moj poslednji dan u Kninu Pretplati se
Kultura sećanja (2): Poreklo i priključenija

Krajina i sudbine

Vlada Srbije

Sto dana neuspeha, terora i iživljavanja

Kultura sećanja: “Galeb”

Buran život čuvenog broda

Intervju: Svetislav Basara, pisac

“Postojanje je gubljenje vremena”

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.
Vreme 1797 11.06 2025.
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.
Vreme 1794 21.05 2025.
Vreme 1793 15.05 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure