
Komentar
Točak li je, guma li je i ostale „istine”
Komandant „Kobri“ pukovnik Darko Đošić bi zbog gume Vučićevog službenog automobila kao moralni čin trebalo da podnese ostavku ili da se ubije. Naravno, ako je istina sve što je Informer objavio
Odgovor na stari borbeni poklič na krilima žute patkice „Čiji je Grad!?“ je koliko jasan, toliko i tragikomičan: Aleksandra Jerkovića
Splet različitih šibicarskih okolnosti pre, za vreme i posle stanovitog izbornog 17. decembra 2023. godine doveo je do toga da pečat za tapiju nad Beogradom drže obožavaoci vanzemaljaca doktora Branimira Nestorovića. A pošto je unutar ovog izvorno antivakserskog pokreta došlo do pravog ili fingiranog razdora, svejedno, Nestorović kao dosledno neće u koaliciju ni sa kim, pa beogradsku krunu namenjenu glavi Aleksandra Šapića sada u rukama drži izvesni Aleksandar Jerković, političko čedo radikalskog generala Božidara Delića.
Odgovor na stari borbeni poklič na krilima žute patkice „Čiji je Grad!?“ je tako koliko jasan, toliko i tragikomičan: Aleksandra Jerkovića i njegovog pokreta „Nema nazad – iza je Srbija“. Beograd je njihova ostriga, što bi rekli Amerikanci čijem ambasadoru sve to ništa ne smeta.
Tako to izgleda matematički: SNS (49) + SPS (5) + Jerković (2) = 56 od 110 odbornika u Skupštini Beograda. Posle bi, kao Zavetnici u prethodnoj partiji, mogli da se obrlate još neki odbornici zarad komotnije većine. Preletanje je odavno etablirano u novosrpskoj politici, nikoga više ne iznenađuje kada se ljuti opozicionari pretvore u mezimce Aleksandra Vučića čija se odluka i ovim povodom čeka. Na kraju krajeva – kakvi izbori, takva i vlast.
Opozicija, ona prava, koja je dvanaest godina jela samu sebe, dok su je naprednjaci glodali sa strane, to ne može da spreči, kao što nije bila u stanju da spreči izbornu prevaru nebeskih razmera. Šta je mogla i umela to je uradila: ukrupnila se, osvojila svim izbornim migrantima i fantomima usprkos toliko glasova, da Vučić makar u Beogradu ne može tek tako da formira vlast, skuplja vredno dokaze o izbornoj krađi, organizuje proteste, traži ponavljanje izbora i udara glavom u zidove kojima su naprednjaci opasali institucije.
A naprednajci ko naprednjaci prave se da je sve u najboljem redu. Za 6. februar je zakazana konstitutivna sednica Narodne Skupštine, taman pre nego što bi poslanici Evropskog parlamenta na plenarnoj sednici trebalo da glasaju o rezoluciji o izborima u Srbiji za koju se očekuje da će biti nepovoljna po vlast; a za 19. februar je zakazana konstitutivna sednica Skupštine Beograda.
Ovo odlaganje u Beogradu pokazuje da osim matematičke postoje i neke druge postizborne jednačine u koje ulaze i oštrina evropske rezolucije o krađi glasova, posebno razgolićene upravo u Beogradu, i patološki strah od ozbiljnije pobune duboko usađen u podsvest radikala i socijalista 5. oktobra 2000.
Iako se čini da je volja Beograđana za proteste ubijena bezbrojnim besciljnim miroljubivim šetnjama bez ikakvog efekta, nikada se ne zna šta bi moglo da bude okidač za provalu besa na ulicama grada koji tinja ispod površine. Možda upravo političko venčanje Aleksandra Šapića i Aleksandra Jerkovića na kome bi kum bio Aleksandar Vučić a pevao Ivica Dačić na očigled ponižene beogradske publike.
Zbog tog rizika i moguće oštrine evropskih zakonodavaca koja bi izvršnu vlast EU možda mogla da natera na neke konkretne mere, lideri koalicije „Srbija protiv nasilja“ ne bi smeli ni za sekund da popuste pritisak, ma koliko sve u ovom trenutku izgledalo beznadežno, ma koliko se međusobno sudarali kao rogovi u vreći i ma koliko ih bolela glava.
Komandant „Kobri“ pukovnik Darko Đošić bi zbog gume Vučićevog službenog automobila kao moralni čin trebalo da podnese ostavku ili da se ubije. Naravno, ako je istina sve što je Informer objavio
Aleksandar Vučić se požalio da „zbog svega što mu rade“, teško pate njegovi roditelji. Majke i očevi kćeri koje su gažene ili im je bejzbol palicom polomljena vilica – ne pate. Na ovoj osnovi je šef države ponudio dijalog
Što duže traje studentska i narodna buna, to se više nameće pitanje da li će zahtevi postati „političkiji“ – recimo, prelazna vlada i pošteni izbori. Ali rastu i šanse za međusobice i zađevice, koje su siguran recept za kraj protesta
Ministar kulture Nikola Selaković je bio svestan pištaljki pod svojim prozorom. Kao što su i kulturnjaci u blokadi njegovog Ministarstva videli da ih sa prozora tog istog Ministarstva ljudi pozdravljaju. Delovali su složno, da su na istoj strani. Selaković je bio sam.
Studenti su shvatili da se odvija borba za značenja, u kojoj se jedno ime ne pominje: ime diktatora. Jer, da se to ime pojavilo u njihovim zahtevima ono bi „pojelo“ same zahteve
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve