![](https://vreme.com/wp-content/uploads/2024/07/Solc_Beograd_11-309x232.jpg)
Komentar
Šolcov dil sa Srbima: Nama litijum, vama Vučić
Hitanje kancelara Olafa Šolca u Beograd pokazuje koliko je litijum vanredno važan Nemačkoj. Stvar je pikantna jer Aleksandar Vučić prvi put otvoreno kreće protiv volje većine naroda
Biće da je Miloš Vučević dobro shvatio da je njegov Šef svemu uprkos duboko nezadovoljan – ne sobom, nego nama
A taman sam, časna reč, bio namerio da današnju kolumnu posvetim nečemu sasvim drugačijem i da u njoj ni jedared ne upotrebim slovni niz „Aleksandar Vučić“, kad ono, ništa od toga. Taj čovek, kao apsolutno vrhunska drama queen, zahteva našu stalnu pažnju, i što je najgore – stalno je i dobija. I što je više dobija, jače kuka za njom. Poput iritantno razmaženog i cmoljavog deteta (tip one odvratne male kalašture iz Biljaninih Skakavaca) koje je, kao što znamo, takvo kakvo jeste zbog bezveznjačkog ponašanja svojih roditelja, a ne zato što se „rodilo takvo“. Tako, valjda, i Vučić: Vučić se ne rađa, Vučićem se postaje. I pravimo ga svi mi. Evo, jbg, i ja u tome učestvujem na svoj način…
Kako god, kad sam u nekoliko današnjih (utorak) novina video melodramu za koju je sinopsis napisao Vučević Miloš (SNS gradonačelnik Novog Sada), shvatio sam da đavo možda i nosi Pradu, ali da odnosi šalu, i to nezaustavljivo. Vučević je obelodanio neku vrstu otvorenog pisma sopstvenim stranačkim kolegama zahtevajući od njih da mnogo više pažnje, brige i ljubavi posvete… kome? Građanima koji teško žive, nemaju posla i para etc.? Ma jok, nego Vučić Aleksandru, baš onom: predsedniku njihove hipervladajuće stranke, predsedniku Vlade Srbije, generalnom direktoru glavnine para u ovoj zemlji, glavnom uredniku skoro svih „mejnstrim“ medija u toj istoj zemlji i, uopšte, čoveku koji se trenutno (možda) ne pita još samo oko toga kakve će dresove nositi prvotimci klubova u Drugoj južnobanatskoj ligi – grupa istok-jug (mada se neko njegov sigurno pita i za to). Naime, kaže Vučević da je pod snažnim dojmom kako je Vučić ostao manje-više sam sad kad mu je najteže i kad ga napadaju „ale i vrane, kuso i repato“ (V. Drašković) sa svih strana. Da prepričam to potresno lirsko štivo svojim nedovoljno istančanim rečima, svi su nekako elegantno izmakli guzice i iz zavetrine gledaju Vučića kako se, sam na svetu, prometejski bori za baklju slobode i napretka kojom je – kao što svi dobro osećamo – obasjao Srbiju. A koju mu – baklju, a u perspektivi možda i Srbiju – oduzimaju zli volšebnici svih gnusnih vrsta, mafijaši i tajkuni, advokati i novinari, opozicija, prosvetari, studenti koji su zapalili žito i razne druge snage haosa i bezumlja. I ima tu još svašta, a ima bogme i svakakvih reakcija, mahom onih koje iskazuju puno razumevanje za Vučevića, samim tim i za Vučića (hm, nova komparacija u srpskom jeziku: pozitiv Vučićević, komparativ Vučević, superlativ Vučić?).
Ljudi, ovo postaje zarazno, samim tim i veoma opasno. Vučić više nije sam u svom nadrealnom javnom samooplakivanju, u izigravanju neshvaćenog samopregornog mučeništva, u tom nepodnošljivom glumatanju jednog drugorazrednog šmiranta čija celokupna karijera ne sadrži ama baš ni jedno opipljivo postignuće bilo koje vrste: ništa, doslovno nichevo, maglu i dim. On, evo, dobija i klo(v)nove, i to u vidu osoba koje očigledno smatraju da ih ni jedna forma ritualnog samoponižavanja nije nedostojna ako ispunjava svrhu, a to je impresioniranje Gazde, koji – onako duševan – ne može ostati ravnodušan na tako ogoljene izlive bezgranične ljubavi. Pustite vi onu da ljubav i laska nisu isto: u politici jesu, ili bar u jednoj specifičnoj vrsti politike.
Na neki je način, dakle, lordmer Vučević u pravu. Vučić je do sada ipak bio sam na javnoj sceni u svojoj teatralnoj praznini taštine, a njegovi su saradnici – možda s izuzetkom uglednog dr Stefanovića – radili svoje, dakako verno služeći Gospodaru, ali ipak ne uzimajući bitnijeg učešća u njegovim šund-performansima. Vučević obznanjuje početak nove ere, kada to kanda više neće biti dovoljno da se bude u Gospodarevoj milosti, nego će ga se morati slediti i imitirati u onome gde je najbesmisleniji; uostalom, kad može on, zašto ne bi i oni? Zato će za doslednog lojalistu vladajuće partije ubuduće biti nužno ispuštati periodične leleke na temu posvemašnje nedostojnosti svih nas tog Sunca koje nas je obasjalo u vidu A. V., a koje mi ne umemo dovoljno da cenimo, nego smo škrti u uzvraćanju makar i delića ljubavi kojom nas Ono štedro obasipa.
Vučević Miloš je lestvicu „humanitarnog“ udvorištva postavio izazovno visoko, ali držite me za reč: ubrzo će njegov rekord biti nadmašen. Zašto? Zato jer se ovde, avaj, ne radi o problemu mentalnog ispada odviše zanesenog laskavca-pojedinca, nego o pojavi koja će brzo prerasti u neku vrstu epidemije. A koja je, opet, sasvim logičan nusproizvod sistema lične vlasti i groteskne idolatrije koji se u Srbiji (re)uspostavlja.
A zašto je baš Vučević istrčao s ovom ganutljivom samopreporukom? Biće da je dobro shvatio da je njegov i sveopšti Gospodar duboko nezadovoljan (nama, ne sobom) i otuda nesrećan, mada naizgled „ima sve“: ono malo što nema čini mu se obespokojavajuće većim od svega onog ogromnog što ima. Ali, sto mu gromova, istina je surova: to „malo“ nikada neće imati, jer se to ne doseže na njemu dostupne načine. I tu ni hiljade Vučevića ne pomažu ništa, naprotiv, samo dodatno podvlače bedu jedne palanačke predstave, jednog sterilnog narcisizma koji može (skoro) sve ljude da opsenjuje neko vreme, može i neke ljude da opsenuje sve vreme, ali… Na kraju i koncu, ne može da zamagli i poništi dubok raskol između infantilnog dramljenja i odraslog državništva.
Hitanje kancelara Olafa Šolca u Beograd pokazuje koliko je litijum vanredno važan Nemačkoj. Stvar je pikantna jer Aleksandar Vučić prvi put otvoreno kreće protiv volje većine naroda
Deluje da je Muzej Nikole Tesle zloupotrebljen zbog interesa Beograda na vodi, da mu je prostor zgrade starog „Jugošpeda“ namenjen ne zato što mu tako odgovara, nego zato što Beogradu na vodi nedostaju turisti
Fiskalni savet bio je jedina preostala institucija sa kičmom. Na njegovom čelu je trinaest godina bio prof. Pavle Petrović. Vučić mu je sada uručio otkaz. Dosta je bilo kritike
Ako je svako javno grupisanje – političko, kako se izboriti s paradoksom i opasnošću od toga da grupa koja se konstituisala kao politička razori i zatruje političko tkivo iz kojeg je iznikla? Onako, kako su to uradili Francuzi
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve