Čitalac zna: ispred Fakulteta političkih nauka u Beogradu i drugih mjesta u gradu, osvanuli su plakati sa portretima troje predavača ove visokoškolske ustanove. Na svakom je znak UČK-a i natpis izdajnik. Zašto? Zato što su univerzitetski profesori planirali akademski skup sa kolegama iz Prištine.
Tko li to lijepi te plakate? Nije teško pogoditi. Riječ je o mladim dripcima sa kapuljačama koji „brane Kosovo“ divljanjem na tribinama, junošama čiji „patriotizam“ ne ide dalje od šovinističkih parola i umobolnog „srbovanja“. To im dođe kao legitimacija za bahatost, čoporativno iživljavanje i, budu li imali sreće, kakvu režimsku sinekuricu.
Taj dio mladih, zapravo, fundementalno je dezorijentiran i pogubljen stasanjem u državi koja sa samog vrha proklamira licemjerje, isključivost, laž, nasilje, podaništvo i slične odlike. Uplašeni, zbunjeni, osujećeni i sa trajnim kompleksom niže vrijednosti, ti momci i djevojke osjećaj pripadnosti nalaze na ekstremnoj desnici: tamo smrdi, zapovraćano je i prljavo, ali su bar na toplom i „sa braćom“; tamo mogu biti „neko i nešto.“
Ali tko stoji iza ovih dripaca pod kapuljačama? E to su, poštovani čitaoci, pokvarenjaci i jajare posebne sorte. Puni viskoparnih fraza, ti rasisti, šovinisti i samozvani čuvari Kosova, srpstva vascijelog i pravoslavlja, rade na Vulinovo dugme. Kad ga direktor BIA pritisne – ispuze iz mračnih uglova. I obrnuto, čim ga otpusti, vrate se poput buba švaba tamo odakle su došli. Potom im Služba obračuna trškove – uključujući one za skaradne plakate – i isplati suradničke honorare.
Ujedno fascinirani autokratama i upišani od straha pred svakim tko raspolaže makar i mrvicom moći, zabole te ekstremne jajare za Kosovo, Srbe, Albance… Duboko frustrirani, promašeni i živeći u izmaštanim svijetovima u koje ni sami ne vjeruju, grabe svaku priliku da progone kolege, sve što je emancipatorsko, istinoljubivo, tolerantno ili drugačije, odnosno, svakoga na koga im pokažu prste. Kukavice i licemjeri, nasilnici i vječite sluge, nanose neizrecivu štetu vlastitom narodu i državi. Uz takve patriote, nikome zaista ne trebaju neprijatelji.
Međutim, baš takvi kakvi su, savršeno odgovaraju Aleksandru Vučiću. U odnosu na njih, čak i on djeluje racionalno i prihvatljivo. Ali to nije jedini razlog zbog kojih toliko brižljivo gaji ekstremne dripce i jajare – njihova navođena toksičnost omogućava mu da politički i javni život drži u stalnoj raspamećenosti i strahu. Malo li je?
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
