

Novi broj „Vremena“
Šoškić za „Vreme“: Znamo ko je ko
Bivši guverner Dejan Šoškić, kandidat Studentske liste, u razgovoru za novi broj „Vremena“ najavljuje da će nova vlast ukloniti loše kadrove, doneti zakon o lustraciji i ispitati poreklo imovine


Ove godine obeležavamo tri “jubileja”: 20 godina od osnivanja Republike Srbije kao nezavisne države, 20 godina Dačića na vrhu SPS-a i 20 godina od smrti Miloševića. Ivica Dačić se vratio iz bolnice sa fanfarama, dok Branko Ružić poručuje da SPS treba sačuvati od dobrovoljne eutanazije
U strašnoj nedelji, onoj koja prethodi najstrašnijem i najtužnijem danu – Velikom petku, kada je Isus iz Nazareta razapet na brdu Golgota kraj Jerusalima, u Predsedništvu Srbije se prvi put posle 40 dana iskušenja ovaplotio Ivica Dačić – i dalje predsednik Socijalističke partije Srbije i dalje ministar unutrašnjih dela u Vladi Srbije. Rekao je dve zanimljive stvari, citiramo:
“Socijalistička partija je neuništiva.”
“Da su vanredni izbori dobri i crkva bi ih imala.”
Pominjanje crkve je, razume se, ironično, ali nije bez značenja. Dačić je sklon da se našali (i na svoj račun) u prisustvu kamera, voli da bude kozer i da na žovijalan način šalje poruke koje se mogu tumačiti na različite načine. Izjava kojom povezuje crkvu i izbore podseća na njegovu davnašnju izjavu koja zvuči poput citata iz kultnog italijanskog stripa Alan Ford: “Bolje ceo život biti na vlasti, nego jedan dan u opoziciji”.
Dačićeva izjava da je Partija neuništiva zvuči kao slogan, ali govori i o njemu samom, posle teškog oporavka iz bolnice. Tu je negde istina: SPS, nastao u leto 1990. godine kao simbioza Komunističke partije i Socijalističkog saveza radnog naroda, nastavio je tradiciju koja seže iz 1919. godine i osnivanja prve Komunističke partije na ovim prostorima. Obrni-okreni, to je jedina partija koja ima institucionalni kontinuitet, za razliku od demokrata i radikala kojima je rad bio obustavljen od 1945. do 1990. godine.
Ono što je nastalo u Vukovaru i razvijalo se u Lepoglavi, čeličilo se u Drugom svetskom ratu, doživelo svetsko priznanje posle rata i nakon “istorijskog NE Staljinu” 1948, tokom devedesetih, pod vođstvom Slobodana Miloševića, transformisalo se u nacional-socijalističku partiju. SPS i danas “jaše”, bar formalno, ali je istovremeno suočen sa dosad najvećom pretnjom.
Izgleda da je, u političkom smislu, zagrljaj Aleksandra Vučića smrtonosniji i od 5. oktobra, i od dešavanja koja su usledila nakon promene, pa i perioda do 2006. godine kada se Ivica Dačić ustoličio, a Milošević se iz pritvorske jedinice u Ševeningenu preselio “u večna lovišta”.
KRAJ BOGOVSKE POZICIJE SPS
Ove godine obeležavamo tri “jubileja”: 20 godina od osnivanja Republike Srbije kao nezavisne države, 20 godina Dačića na vrhu SPS-a i 20 godina od smrti Miloševića. Pod Dačićevim vođstvom Partija je prošla kroz zanimljiv period – uvek i sve vreme na vlasti ili oko nje, što bi moglo da se oceni kao njegov liderski uspeh. On je od stranke čije se gašenje iščekivalo stvorio ono što danas Branko Ružić naziva mostom između dve Srbije. Bogovska pozicija, između demokratske i radikalske Srbije, ne zahteva visoke rejtinge, ali joj treba taman toliko da donese prevagu jednoj ili drugoj strani.
Dve i po decenije nakon gubitka vlasti SPS se danas, poput svog lidera, bori da ne bude potopljen u sveopštoj političkoj kaši oko Aleksandra Vučića. U toj kaši se više ne vidi ni ko je ko, ni ko je odakle, ni ko je šta radio ili bio; samo se meri stepen podrške lideru tog političkog događaja. Teško je to nazvati koalicijom, jer bi za koaliciju ipak trebalo da postoje neki principi koje politička teorija poznaje. Teško je to nazvati pokretom, jer niko ne želi da se odrekne svog političkog identiteta. To je politički događaj u kome se različiti akteri okupljaju oko jedne ličnosti, zaklinju mu se na vernost i pokornost, i rade sve u njegovom najboljem interesu.
Posle više od 30 teških dana na bolničkom lečenju, Dačić se vratio i krenuo na posao, i u Vladi i u partiji. U jednom trenutku je izgledalo kao da je u bezizlaznoj situaciji, ali je na sreću svoju i svoje porodice, kao i svih koji ga vole i podržavaju, uspeo da prebrodi zdravstvenu krizu. Za to vreme, partija na čijem je čelu učestvovala je na izborima u deset lokalnih samouprava kao deo zajedničke liste “Aleksandar Vučić – Naša porodica”. Prema izjavi Branka Ružića, SPS je osvojio “nešto manje mandata nego ranije”.
Ovo su, čini se, bili prvi “ozbiljniji” izbori na kojima SPS nije imao svoju listu kandidata i moglo bi da izgleda da je time, na način na koji je to već ranije učinjeno sa SPO ili SRS, zatvoreno i njegovo postojanje. Iako Dačić vodi jedno od najvažnijih ministarstava, njegov mandat je poslužio Vučiću da ga dalje i dublje ponizi i potčini, a ne da osigura uticaj “stare velike srpske partije”. Vučić radi šta Vučić radi: ide i gazi sve pred sobom. Uspeo je da unutar SPS-a nađe pojedince koji će se zadovoljiti ličnim pozicijama, poput Aleksandra Antića ili Suzane Paunović, ili još ranije Slavice Đukić Dejanović, koji će biti privrženiji njemu nego svojoj matičnoj partiji, a sve pod parolom “odbrane države i sistema”, omiljenom frazom socijalista. Dačić se na izborima 2017. godine nije kandidovao za mesto predsednika Srbije i time pomogao Vučiću lakšu pobedu u prvom krugu. Za uzvrat je, izgleda, dobio samo to da ne bude potpuno udavljen u jednoličnoj masi Vučićevih političkih pratilaca, klovnova i dvorskih luda.
Paralelno, u SPS-u se pojavio glas Branka Ružića, uticajnog lidera stranke kada je reč o lokalnim odborima koji je formalno na mestu potpredsednika Glavnog odbora partije. Uvek izdvojen, ali konzistentan, Ružić se pojavio odmah posle održanih lokalnih izbora i poručio drugovima i drugaricama da je vreme da se partija sačuva od dobrovoljne eutanazije. Ne deluje da je Ružić slučajno upotrebio ovaj termin kada je pozivao SPS da se ne “samougasi” i da uradi kako bi očuvao svoje dostojanstvo dok još ima onih koji se SPS-a sećaju kao samostalne političke opcije.
SPS: BRAK SA DVE SRBIJE
Dačić, Ružić i SPS imaju jedinstveno iskustvo braka sa dve Srbije – i onom demokratskom do 2012. godine, i ovom autoritarnom nakon ove godine. To im daje mogućnost da vide gde im je veća šansa da prežive. Ako je za njih period neposredno posle 5. oktobra bio težak, danas je to davna prošlost i mogu da budu srećni što tada uspostavljena vlast nije imala snage da se izbori sa partijama odgovornim za sveopšti raspad države, društva i institucija, kao i za ratne zločine nad civilnim stanovništvom, SPS-om, JUL-om i SRS-om. I danas se javljaju oni koji govore da kada “dođe do promena”, SPS neće moći “da preleti”, ali to je više revolucionarni san nego politička relanost. Na sreću SPS-a, iako čvrsto podržava Vučića, SPS predstavlja “lepšu i normalniju” stranu tog režima, kao što su bili neka vrsta političkog Kvazimoda u koaliciji sa demokratama.
Suživot sa naprednjacima ih je ulepšao, koliko god to čudno zvučalo, jer je gotovo nemoguće takmičiti se sa lojalistima u nepočinstvima i nepristojnosti. SPS populizam izgleda kao lagani razgovor spram onoga što svakoga dana servira onaj koji traži apsolutnu podršku i lojalnost. Njihova odgovornost za urušavanje državnog sistema i institucija skoro da ne postoji – naprotiv, deluje da institucije, javna preduzeća i slično u koje su prekomandovani članovi iz SPS-a još uvek imaju šanse da se sačuvaju od potpunog raspada. Zato, na primer, sednice Skupštine grada Beograda ne deluju toliko nenormalno pod upravom Nikole Nikodijevića u poređenju sa Skupštinom Srbije pod rukovodstvom Ane Brnabić.
BAZIČNI INSTINKTI IVICE DAČIĆA
Došlo je vreme za nove procene, a pokazalo se da Dačić, kada je priseban, na volšeban način na vreme oseti šta će se u bliskoj budućnosti dešavati na političkoj sceni. U to ime je ovih dana izazvao buru u javnosti objavljujući imena onih koji su mu se javljali dok je bolovao. Ta “Dačićeva lista podrške” je nešto što bi Vučića moglo posebno da nervira, ali se čini da je zato i obelodanjena. Dačić je pokazao da se ne predaje, da i dalje veruje da može nešto da uradi na političkom planu, pa su možda i zbog toga dodatno pojačavani nastupi Branka Ružića koji je otvoreno protiv ovakvog političkog poretka u državi. Socijalisti, odnosno ono što je ostalo od njih, bore se da prežive političku golgotu u koju ih je ubacio “većinski partner”, ali izgleda da su njihova snaga, kao i uticaj na lokalu i u institucijama, sve manji.
Oni odavno nisu ideolozi i prodavci velikih priča, poput dugo prodavanog znanja “upravljanja sistemom”. Sada je taj sistem razlupan, ćaciziran, pa se postavlja pitanje da li su ikome više potrebni. Izgleda da će i za njih ova godina da bude 1933. kada su u Nemačkoj, pored Jevreja, proganjali i komuniste, pa se moralo u ilegalu, i docnije u šumu. Ako ne krenu uskoro da pevaju stare pesme, završiće kao dr Šešelj – kao komoda ili kanabe na televiziji Informer, bez suda i bez presude. Tada Dačićeva rečenica s početka, da je SPS neuništiv, neće značiti ništa. Zato gledajmo i pažljivo pratimo šta se dešava posle 40 dana izbivanja, suočavanja sa najvećim strahovima i demonima – kakav SPS će nam se ukazati posle ovog Vaskrsa.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!


Bivši guverner Dejan Šoškić, kandidat Studentske liste, u razgovoru za novi broj „Vremena“ najavljuje da će nova vlast ukloniti loše kadrove, doneti zakon o lustraciji i ispitati poreklo imovine


Koga vidimo kao “velike znalce” u tom režimu koji nešto tobože znaju? Uglavnom priučene ljude sa kupljenim diplomama. Kod njih su evidentno najveći “znalci” jedna osoba koja je navodno završila neku dopisnu loše rangiranu biznis školu u ruralnoj Americi, jedan dva puta dokazani plagijator, a i jedna starija žena koja je navodno doktorirala na jednom privatnom fakultetu, na kome je njen predsednik stranke otprilike u isto vreme završio master tezu čiji naslov nije znao da kaže kad je javno upitan o tome. Studentska lista ima više od 140 doktora nauka. U pitanju su ljudi neuporedivo većih sposobnosti. O razlici u čestitosti i moralu ne treba trošiti reči


Visoka izlaznost će, kažu sagovornici “Vremena”, biti pokazatelj da li je Studentski pokret, kao neočekivana politička sila koja se pojavila nakon novosadske tragedije, uspeo u nameri da građanima vrati nadu da je moguće izaći iz ćorsokaka u kojem se zaglavila Srbija. Istovremeno, ona će biti i znak da naprednjaci nisu uspeli da značajan broj građana koji su protiv njih oteraju u apstinenciju


Studentska pobeda otvara pitanje predaje vlasti, pobeda SNS a pitanje prihvatanja rezultata, a osporen ishod novu fazu političke krize. Bojan Pajtić i Dragan Popović za “Vreme” govore o tome šta bi moglo da se dogodi nakon zatvaranja biračkih mesta, ali i zašto promena počinje pre formiranja nove vlade


Iako im je fokus na parlamentarnim izborima, studenti su najavili da će imati kandidata za predsednika. Koga će i na koji način studenti izabrati da predstavlja pokret koji insistira na decentralizaciji, i može li taj kandidat da okupi dovoljno širok krug birača i dobije podršku opozicije? Da li će ishod parlamentarnih izbora da odredi poziciju iz koje će studenti ući u predsedničku trku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve