U pesmi “Pogreb dva raba”, zbog koje je zaglavio na robiji, Branislav Nušić je opisao kako te vlast ponekad isprati sa počastima, ali ume i da te svesno zaboravi, ako nisi bio poslušan
Na prostorima Balkana, nečija smrt je ponekad važnija od života. Osim Božijeg suda, koji nam sledi, i suda Istorije, ako smo se po čemu možda pročuli, svako mora da prođe i predvorje večnosti prolazeći kroz sahranu i pomen na ovom svetu. Tada se od vas opraštaju oni kojima ćete nedostajati, neki će možda proslaviti vaš odlazak jer ste im išli na živce, a Vlast i Država će shodno vašoj podobnosti upriličiti pomen.
Protekle nedelje, na onaj svet ispratili smo nekoliko dragih i zaslužnih građana. Međutim, pokazalo se kako su ti aršini za slavu i počasti ponekad teško razumljivi običnom čoveku.
Prvo je preminuo folk pevač Halid Bešlić, koji je od ranih osamdesetih najpopularniji Halid na ovim prostorima. Ovaj drugi Halid je hvala Bogu živ i zdrav i trebalo bi uskoro da peva/pjeva u Beogradu. Na našim prostorima Halid Bešlić je kafanska legenda, a njegove pesme voli da peva Ivica Dačić na banketima i prijemima, kad se dočepa mikrofona.
Halid je pregurao rat u Bosni, ali je zapravo ostao Jugosloven, popularan u svim delovima bivše SFRJ. Pošto je i sam skromnog porekla, a zaradio je pevajući, pomagao je sirotinju koliko je mogao. Kažu, bio dobar čoek, volio pivu, volio bijelog luka uz sve, otvorio pumpu i hotel, na dženazu mu došlo cijelo Sarajevo. To bi bilo to, jer dobrih ljudi i dobrih pjevača u Bosni fala bogu nije manjkalo, ali desilo se nešto neobično kada su širom Jugoslavije ljudi spontano imali potrebu da se od njega oproste. Na ovu priču su momentalno najahali tabloidi, a političari u regionu su mogli da odahnu nekoliko dana jer se narod opraštao od Halida.
Očekivano, u BiH se entiteti nisu dogovorili oko dana žalosti, koji je proglašen samo u Federaciji, ali sam video u Banjaluci, na Miholjdan, hiljadu ljudi koji su bili deo akcije “Srcem za Halida”. Pevali su njegove pesme, neki su plakali, a poslednji koncert u životu održao je baš u Banjaluci. Halid, koji nije hteo dijamante, postao je tačka za kolektivnu projekciju ljudi u regionu, željnih predaha od neprestane krize u kojoj žive od raspada SFRJ. Zato je licemerno što su se na komemoraciji okupili medijski tajkuni, političari, estrada, svi oni koji sada hvale Halida jer nije mrzio, bio je jednostavan i skroman a ne politički ili nacionalno ostrašćen, kupljen. Svi su posthumno hteli da se ogrebu, da nam se prikažu kao “raja”. Zapravo, u ovoj rasprodaji bola uglavnom sam video gomilu papaka koji žele da narodu zamažu oči, da ne misli o skupoći, aferama, mirnoj i nemirnoj Bosni, Rusima, Amerikancima, tužnim gastarbajterskim sudbinama i pustoj mladosti.
Nekoliko dana kasnije u Beogradu je preminuo Zdravko Šotra, jedan od ljudi koji su u Jugoslaviji izmislili televiziju. Ovo nije metafora, jer je u svoje 92 godine Šotra režirao TV klasike u zabavnom, dokumentarnom i igranom programu. Kaže da mu je najteže bilo kada je radio “Obraz uz obraz”, TV šou koji ni danas ne možemo da dostignemo. Milena i Gaga, bend, dramski skečevi, slavni gosti i obavezno na kraju svi zajedno otpevaju neki šlager klasik. Gluma, pevanje, ples, stend up, inteligentna društvena kritika, upakovani u format za petak veče. Samo ovo bi ga upisalo u istoriju. Šotra je bio genijalan dokumentarista, koji je uspeo da tragično nasleđe Jugoslavije prikaže objektivno, ali bez mržnje i političke manipulacije. Rođen u Hercegovini, u kraju i porodici koja je preživela strahovit ustaški pokolj, ali je rat i njegove ožiljke obradio sa namerom da se ne zaborave i ne ponove. Zato mislim da je njegova isceljujuća uloga najbolje vidljiva u filmovima i serijama poput : Braća po materi, Idemo dalje, Više od igre, kada je nizao bisere sarađujući sa scenaristom Slobodanom Stojanovićem. Već tada je umeo da kroz sudbine malih ljudi prikaže velike istorijske procese. Tako je bilo i sa Šestom brzinom, sa Zoranom Radmilovićem kao majstorom Životom, majstorom za automobile i ljude.
Treći deo njegovog opusa su istorijske teme i ekranizacija književnih dela, od Zone Zamfirove, koja je i danas, sa 1,2 miliona gledalaca, najgledaniji film svih vremena u Srbiji, preko dela Mir Jam Ranjeni orao, Greh njene majke, do Aleksandra od Jugoslavije, gde je simbolično stavljena tačka na priču o zajednici Južnih Slovena.
U svakoj zemlji, na svakom javnom servisu, na svim komercijalnim televizijama, odlazak Zdravka Šotre bio bi vest važna makar kao Halidova sahrana, ali to se nažalost nije desilo.
OK, imao je Šotra dela koja, barem meni, nisu bila omiljena, nisu sigurno ni sve Halidove pjesme hitovi, ali čovek koji je imao opus od Lajanja na zvezde do Dnevnika uvreda zaslužio je ozbiljnije počasti. Jedini, a možda i najvažniji razlog za ovo tihovanje medija jeste činjenica da je vispreni i duhoviti Šotra otvoreno kritikovao aktuelnu vlast, pa mu zato sleduje nemi ispraćaj. Na televizijama su nekoliko dana pozivali glumce i glumice iz njegovih serija, a on je svojevremeno objavio knjigu Mojih 500 glumaca, u kojoj im se na divan način zahvalio.
Tek će nakon njegovog odlaska oni koji su ga uzimali zdravo za gotovo otkriti kolika je praznina ostala na televiziji, naročito na RTS. Gledajući ponovo ovu nesrećnu ekranizaciju Nemanjića ili Pinkov debakl u vidu serije Crveni mesec o nastanku Kraljevine SHS, iz prve ruke možemo da se uverimo kako je teško ekranizovati epohu. Čak i Šotrin Boj na Kosovu, koji danas gledamo kao kemp hit, sa svim svojim manama deluje neuporedivo bolje i kompetentnije.
Na sreću, projekti poput Sablje, koje nižu uspehe na svetskim festivalima, pokazuju da je moguće napraviti kvalitetnu seriju koja se bavi istorijskim događajima, uprkos RTS koji molite za pare, a zatim i za emitovanje. Izgleda da još ima pametnih, duhovitih i kreativnih koji će lajati na zvezde.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Srpski književnik, reditelj i glumac Vladimir Vulević objašnjava kako se našao u filmu Angele Šanalek „Moja žena plače“ koji se prikazuje u glavnom programu Berlinala
U svakoj oblasti društvenog života, ordenje, unapređenja i nagrade dobili su oni koji su, kao pri krštenju, okrenuli leđa oltaru, iskoračili levom nogom i tri puta pljunuli Nečastivog. U ovom slučaju, dobitnici su se odrekli svakog prava na kritiku režima, stekli neku sinekuru i zavetovali se na vernost
Od ukupno 762 upisana javna tužioca u birački spisak, glasalo je 740. Od njih, samo 6 je izjavilo prigovore zbog navodnih nepravilnosti u sprovođenju izbora
Kako su se zakonodavci širom Evrope nosili sa pitanjima definisanja psihoterapije, edukacijom psihoterapeuta i licencama? Kakvo je stanje u Nemačkoj, a kakvo u drugim evropskim zemljama? Šta Srbija iz toga može da nauči? Šta nas čeka u tom polju
U Beograd konačno stiže Brent Sadler koga na N1 i Nova TV očekuju kao glavnog cenzora. Da li su dani profesionalnog novinarstva na televizijama koje kidaju živce Vučiću odbrojani
Zašto su naprednjački nasilnički eskadroni tri puta palili cvećaru „Imela“ Jovana Nenadića. Šta im je bio cilj? I zbog čega se ovo nedelo odnosi na sve građane Srbije
Aleksandar Vučić nudi da Srbija uđe u EU i bez prava veta. Takva trgovina – geopolitički interes EU za interes režima da večno vlada – bila bi pogubna po građane Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!